KOMENTAR BOJANA STILINA

Zašto odrasli ljudi sakupljaju sličice?

Komentar

Bojan Stilin

Bojan Stilin
  • Zadnja izmjena 10.05.2018 15:18
  • Objavljeno 04.05.2014 u 08:43
Kokanje, tapljenje ili peljanje

Kokanje, tapljenje ili peljanje

Izvor: Cropix / Autor: Jakov Prkić

Postoje ljudi koji se svake dvije godine vesele svjetskom ili europskom nogometnom prvenstvu više od 'običnih' ljubitelja nogometa. Njih ne dotiče rasprava o tome hoće li hrvatski sindikati, baš kao i njemački, izboriti slobodne dane kako bi se radnici otrijeznili nakon kasnih brazilskih utakmica. Za njih je svjetsko prvenstvo počelo dva i pol mjeseca prije prve utakmice – izlaskom albuma i pratećih sličica igrača 32 reprezentacije sudionice

Toga dana, nakon stražarenja pred kioscima, svečano iskrcaju 250 kuna, koliko košta kutija od 50 paketića sa po pet sličica (iznos će se, prema subjektivnim procjenama fanatičnih skupljača, do kraja ciklusa popeti na do 1.000 kuna). Potom potjeraju djecu van kako im albumi ne bi došli u doticaj (oni strpljiviji pričekaju dok djeca odu u školu), i kreću s otvaranjem i lijepljenjem, a duplikate odlažu na stranu. Njih će pažljivo pripremiti za vikend, kad se masovno okupljaju na popularnim gradskim platoima (u zagrebačkom slučaju, ispred Muzeja suvremene umjetnosti) kako bi ih razmjenjivali.

Masovna razmjena sličica u Skopju na dan makedonskih izbora Foto: Filip Stojanovski/Twitter

Masovna razmjena sličica u Skopju na dan makedonskih izbora Foto: Filip Stojanovski/Twitter

Izvor: Društvene mreže / Autor: Filip Stojanovski


Novo vrijeme, rekle bi legende iz Buldožera, sa sobom nosi i nove zadatke. Tako je uoči ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva konglomerat sastavljen od Paninija (svetog grala sakupljača sličica), Coca Cole i FIFA-e lansirao i online album. Vjerojatno ste već pročitali regionalno popularni tekst o tome kako su korisnici iz BiH mijenjanjem IP adresa, tj. zemalja iz kojih njihova računala dolaze, zaobilazili ograničenje od 25 slika po zemlji dnevno, koje su organizatori ove igre uspostavili ne bi li u virtualnom svijetu simulirali razmjenu sličica i druženja nalik onima ispred MSU-a.

No kao i sa svakom tehnološkom inovacijom koja pokušava modernizirati neku uspomenu iz djetinjstva, i ovdje postoji problem. Skupljači sličica kažu da internetski album naprosto nije to. Nije da se protive tehnologiji – na koncu, partnere za razmjenu danas traže preko interneta i društvenih mreža, a oni fanatičniji čak i skeniraju cijele albume i postavljaju ih na web. Problem online albuma je taj što nedostaju topli ljudski detalji, poput fizičkog kontakta sa sličicom, uzbuđenja odlaska na kiosk, piva nakon razmjene duplikata ili vađenje albuma iz ladice godinama kasnije. Nešto kao slušanje vinila umjesto sterilnih MP3-ca ili furanje starih bicikala.


To nas dovodi i do pitanja – koji vrag tjera ljude u ozbiljnim godinama da sakupljaju sličice? Na prvi pogled, odgovor je logičan – pokušavaju rekonstruirati omiljeni hobi iz djetinjstva. No iako danas sami zarađuju i misle da si to mogu priuštiti, taj sport ima i svoju cijenu, danas puno veću nego tada.

Kad smo bili klinci, bili bismo sretni ako od džeparca nagrecamo za pet paketa sličica tjedno, a ostatak bi zarađivali umješnošću u okretanju sličica. A sjetite se, nasuprot tomu, kako su vam djeca prije par mjeseci forsirala kupnju u najvećem domaćem trgovačkom lancu, jer je Todorić 'ukrao Štrumpfove' udjeljujući sirotinji po jednu (doduše, 3D) sličicu ako u njegovim dućanima slupa više od 70 kuna? I tada su se roditelji razmjenjivali, no biznis model kod nogometnih sličica nije toliko sebičan, jer one su dostupne na većini kioska. Kako skupljači ne odustaju od svoje ovisnosti, a žele proći jeftinije, nerijetko će se snabdijevati u susjednima BiH i Srbiji, gdje paket sličica za SP, umjesto pet kuna, stoji pola eura.

Sakupljanje sličica u BiH, koja prvi put sudjeluje na SP-u, društveni je fenomen (prilog Al Jazeere)


S druge strane, ako su veliki dečki tako ludi za sličicama, zašto velike cure ne organiziraju masovne razmjene salveta? Zato što je bit konzumerizma u prodaji onih ideja koje se uspiju upakirati u jedinstven složenac emocija danas nazvan brend, i kao takve ih očuvati kroz vrijeme. Salveta po dućanima danas imate kakvih hoćete, a nekad biste za specifični uzorak i boju bile spremne počupati se s frendicom. Sličica pak imate samo Paninijevih – ili onih karikatura koje malo tko skuplja, jer ni to nije to.

Ostaje samo pitanje – hoće li i naši klinci za 20-30 godina sakupljati sličice, bilo u opipljivom, bilo u virtualnom obliku? Vjerojatno hoće, jer sjeme konzumerističko-nostalgičarske ovisnosti danas je daleko lakše posaditi nego nekada. No to je ipak daleko bolje nego da im kao uspomena na svjetska i europska prvenstva ostanu kockaste zastavice za auto, korneri različitih pivovara i drugi oblici masovne histerije od kojih u tih mjesec dana ponovno nećemo moći na miru gledati nogomet.