Jedna od rijetkih stvari oko koje su se svojevremeno bratski slagali splitski SDP i HDZ bila je teza kako je Grad Zadar (inače splitsko-zadarsko rivalstvo povijesno je zaorano) napredan upravo zbog političkog sklada u kojem se opozicija i stranka na vlasti dogovaraju oko gradskih strateških prioriteta. To tvrde i ekonomski analitičari koji su Zadar opetovano proglašavali šampionom konkurentnosti u rangu srednjih gradova. Ne iznenađuje zato novo forumaško prepucavanje na istu temu jer uslijed splitskog političkog ringišpila te ustrajne i posvemašnje urbane degeneracije nije čudno da se Zadar Splićanima (i ne samo njima) pričinjava kao idealan grad.

Koliko god nam bilo drago da su građani svoj malomiščanski lokalpatriotizam premjestili sa teme veličine i ljepote zvonika, rukometne arene ili rive, u apstraktnu arenu usporedbe lokalne tehnike vladanja, ipak nije sasvim ispravno da se politička stabilnost olako identificira sa blagostanjem, a kamoli dugoročnim prosperitetom grada. U Hrvatskoj postoje gradovi i općine kojima dugogodišnja vlast političkih maratonaca donosi izgledan napredak, ali isto tako nije netočno tvrditi da SDP-Obersnelova, ex SDP-Bandićeva ili IDS-Miletićeva tehnika vlasti nema ozbiljnih nedostataka upravo zahvaljujući toj stabilnosti.

Zadar je posebno interesantan primjer jer se kao srednji grad uvijek nalazi ispod radara medijske pažnje (lokalne medije odreda treba čitati pažljivo i sa sviješću o vlasničkoj strukturi), ali i zato što se do državnih medija uglavnom probijaju uspješnice poput luke Gaženica, turističkog buma i ljetnih festivala.

Kakva je zapravo zadarska politička stabilnost? I zašto, a to se može zaključiti iz dugogodišnjih izbornih rezultata te po anketama i forumaškim komentarima, većina Zadrana vjeruju da je zadarski tip političke stabilnosti dobar i održiv.

Betonizirani uspjeh

Dozvoljeno je i razumljivo da netko može smatrati kako Grad Zadar uopće nije uspješan. Jer sve ove godine prosperira dobrim dijelom trošenjem teritorijalnih resursa i prikupljanjem komunalnog doprinosa te je potpuno opravdano zapitati se što će biti kad se zemljišta oko Petrčana i otočki teritorij (također dijelom u administrativnom obuhvatu Grada) potroši kojekakvim kreativnim privatizacijama, preprodajama i betonizacijom? I koliko je povećanje broja stanovnika stvaran dokaz prosperiteta ili se radi o činjenici da se i Zadar priklanja puzećem trendu dalmatinskih gradova, prebivalištu duhova i rentijera? Ili, je li luka Gaženica milenijski razvojni projekt i za one koji su ne tako davno radili u sojari, Polikemu i svakodnevno gledali krcate brodove natovarene zadarskim proizvodom kako odlaze u svijet? Što je danas zadarski proizvod ako je u autodestruktivnom maršu 90-tih sva gradska industrija proglašena suvišnom i katastarskim aršinom pripremljena za nekretninske projekte? Je li UNESCO-ovo prepoznavanje antičkog Foruma uspjeh i u kontekstu odumiranja i monokulturizacije nekada vitalnog urbaniteta zadarskog poluotoka?

Ali nevezano uz istinitost gore navedenih tvrdnji potrebno je podcrtati inherentnu karakteristiku svake, pa i zadarske, gradske vlasti. Radi se o onoj, samo donekle vidljivoj, tehnici upravljanja koja se sastoji i od poluga operativne vlasti koje nemaju formaliziranu vezu sa izabranom vlašću. Ona egzistira paralelno i često je mnogo trajnija od elektorata, međutim jednako je važna kao i njezina politička fasada. Tome je tako jer se tehnika gradske vlasti kapilarno oslanja na tisuće malih kotačiča koji imaju svoja imenima i prezimenima, djecu na fakultetima, krovove nad glavom i krdite iznad tih krovova, poslove i fuševe.

Pariška škola 'kelnske klike'

Znanost koja se bavi urbanim politikama i analizira modele gradske uprave poznaje dobre strane stabilne gradske vlasti koja se može svesti na učinkovitost, brzo donošenje strateških odluka te kontinuirani rast standarda građana. Takvu vlast više od pola stoljeća imaju Beč, Amsterdam ili Barcelona te je ona ostvarena uz visok stupanj transparentnosti, političke odgovornosti i sudjelovanja građana. Na drugoj strani, postoje europski primjeri gdje se politička stabilnost pretvorila u topli brlog klijentelizma i korupcije što je uz kratkoročna poboljšanja dugoročno oslabilo gradsku blagajnu i standard građana. Glasovite primjere takvog modela nalazimo na talijanskom jugu, ali ni Milano nije bio izuzet početkom 90-tih kada je otkrivena zavjerenička grupacija kojoj su opetovano šefovali gradonačelnici. Ipak, slavu i mjesto u leksikonima o gradskoj upravi osigurao je Jacques Chirac kojega su za mandata podjednako obožavale samohrane majke, socijala i poduzetnici, a tek nedavno su pred lice pravde došle gala večere i gradski stanovi za parišku elitu ili prodaja gradskog vodovoda tvrtkama njegovih prijatelja.

Chirac je dugo poživio pa se na sudu izvlačio na demenciju. Možemo samo nagađati koliko su dementni zadarski gradski poduzetnici, investitori, bankari, urbanisti, kulturnjaci, uslužni djelatnici i svi oni drugi koji jako dobro poznaju Zadarski politički folklor, tehniku gradske vlasti, rituale lokalne birokracije i sve one pisane i nepisane protokole koji proizvode svakodnevni život u gradu. Ipak mnogo se može zaključiti već iz načina na koji se svih ovih godina dodijeljuju gradski prostori, mešetari gradskim zemljištem ili donose prostorni planovi. Sve je to kamuflirano u proceduralnu efikasnost, porezne ustupke građanima i arhitektonski celofan javnih projekata.

Kada bismo u intervalu između Beča i Pariza trebali smjestiti tip političke stabilnosti koja upravlja našim Zadrom, možda je najbolje usporediti ga sa njemačkim Kölnom. To je nesumnjivo grad blagostanja, ali koji nije toliko ovisan o političkim rošadama uprave. Glasovita 'kelnska klika' je naziv za povijesno nataloženu i premreženu te nikad potpuno jasnu subpolitičku i izvaninstitucionalnu društvenu strukturu koja uspješno čuva pravila interesne igre. Zahvaljujući njoj grad je prosperirao, ali je također i svako malo izložen skandalima.

Utoliko mi se čini da nadolazeći lokalni izbori u Zadru, čak i ako HDZ izgubi, ne moraju nužno donijeti veliku promjenu jer za stvarnu se promjenu mora promijeniti koncept koji je u strukturi zadarske političke stabilnosti. Morala bi nestati zadarska klika: ona Chiracovska fina mehanika poslušnih i dobro 'podmazanih' kotačića i ona, našim elitama posebno omiljena, slasna dalmatinska mišancija klapskih štela, zakulisnih ćakula i posredovanja. Glavno je pitanje hoće li se smanjiti moć onih koji stvarno upravljaju, mešetare i rasparčavaju gradske resurse. Svi oni birokrati, građevinski meštri, eksperti za urbanizam i arhitekturu, cestari, sudci, policajci i poduzetnici. Oni koji raspolažu s tuđom mukom i skupo naplaćuju zvuk iz morskih orgulja. Kako osujetiti njihov re-izbor?

Bogataš pod hipotekom

Iskustva prostornog planiranja u nerazvijenim zemljama otkrivaju da se siromaštvo građanstva ne mora samo odnositi na ekonomsku deprivilegiranost, nego se može raditi i o nedostatku važnih urbanih standarda od kojih je jedan kultura građanskog sudjelovanja, utjecanja na razvoj grada i dostupnost socijalnih mreža te inicijativa za takvo sudjelovanje. Drugim riječima građani će se osjetiti manje siromašnima ako su moćni izreći svoje mišljenje o svim pitanjima svoga grada i ako znaju da će se kroz moćne socijalne mreže njihovo mišljenje uvažiti.

Po tome Zadranima prijeti siromaštvo jer dok zadovoljno broje turiste, uglavnom ne žele utjecati na politiku koja upravlja gradom. Naprotiv, uprkos hvalevrijednom, ali ipak sporadičnom aktivizmu, u Zadru se razvija kultura mirenja sa situacijom. Zbog ovog psihosocijalnog klišea bespomoćnosti ('Ionako se ništa nemože promijeniti. Sve će biti uvijek biti isto') Zadrani su osiromašeni za jedan važan urbani standard. Kao da se pomalo nalaze u situaciji bogatog čovjeka koji ima hipoteku na sve što posjeduje.