Draga Rujana,

Moj je problem moja tuga. Tuga s juga. Kriza srednjih godina.

Život ti nekako posloži priču, pa u 46. Imaš mnogo toga za pričat. I lijepog i manje lijepog i još manje lijepog. Ali, sve je to negdje iza ramena i nije dobro prepričavat stalno, nit’ tražit utjehu, podršku ili samosažaljenje. Nit zavist i ljubomora ne griju srce.

Problem je što je srce, osim kad su u pitanju klinci, srce mi je tužno.

Tijelo sve pamti i sada svaka mi je stanica stala, umorna i sama, kao nepovezana s ostatkom tijela.

Hiberniram ko u zimskom snu i kao čekam neku novu iskru. Ali kako naći u sebi nešto više od onog što dadoh i što ne bi’ dovoljno da potraje duži period neg’ što trajalo je?

Postoje li novi počeci i ako je početni ulog puno manji nego s 18, 25, ili 30 godina? Jesam li krivo rasporedila snage? Preračunala se?

Ima li dovoljno još u nama života da se zaletimo u neka nova razočaranja? Jer sve što je lijepo prati i malo ružnog, a sve nas to troši i često me iznenadi vlastita reakcija.

Nisam ni spremna uložiti u novo previše emocija i zbog straha od razočaranja često smanjujem očekivanja. Kukavičluk?

Tužno mi je živjeti dalje u uvjerenju da me vrijeme pregazilo, da su mi ramena sve niže, a u pogledu više nema iskre.

Ne brine me izgled prema vani. Glumiš, imitiraš, „pucaš“ od zrelosti ,mudrosti i snage, ali ono iznutra?

U malom stanu unutar 4 zida, van svakog glamura i pretjerane šminke, ogoljena i pomalo umorna, sredinom dana k’o da mi teret pritišće prsa i ne dozvoljava da se nasmijem od srca.

A to mi tako fali.

O.

Draga O.,

prvi puta kada sam vidjela muškarca da plače, imala sam samo sedam godina. Rezao je novogodišnjeg odojka, kada je samo ispustio nož i rukama prekrio lice, dok su mu se ramena tresla u nečujnom plaču. Ja sam gledala u glavu tog odojka i mislila kako je dedi žao razrezati tu malu svinju. Baka je umrla 5 mjeseci prije toga i on je bio neutješan….

Udovac u 56., bio je sam oko godinu ili dvije.

Zatim je uslijedila gospođa D. koju smo moj bratić i ja mrzili svim srcem jer je pjevala u automobilu i na moru se mazala smrdljivim blatom iz Vranskog jezera i imala je tri duge dlake na bradi, zvala je dedu “Mili” i on joj je ispunjavao sve želje….

Nakon kojih 5-6 godina, zbog gospođe E. je zamijenio stan a zatim su probili vrata između njihova dva stana. Nekoliko godina kasnije su ih zazidali, a on je otišao u odmaralište za plućne bolesnike gdje je sreo gospođu L. koja je upravo sahranila gospodina I. koji je zadnjih 15 godina proveo u kolicima bolestan od multiple skleroze. Deda i gospođa L. preselili su se u njezin mali grad i živjeli tamo sretno i veselo sljedećih dvadeset godina – iako on zadnjih 5 nije mogao iz stana jer je već bio ozbiljno bolestan od emfizema pluća.

Za to vrijeme, baš negdje prije nego je baka umrla, moj se otac spetljao s M., koja je bila dobra i draga prema meni, pa sam je zvala “maćuhica” umjesto maćeha – nakon toga se mama udala za M. (muškog M. naravno) i zaboravila na vjenčanje ponijeti osobnu pa smo svi jurili natrag po nju. Sedam godina kasnije, išli su se razvesti, ali ona nije zaboravila osobnu.

Otac je u međuvremenu otperjao preko bare za – vidi vraga, jednom drugom, stranom M. i napravio mog polubrata. Onaj M. koji je bio moj očuh (i bio je divna osoba ali nisam ga mogla zvati “očuhica”) kasnije je isto otperjao preko bare i tamo se oženio s N. s kojom ima dvoje krasne djece i još se uvijek čujemo i viđamo.

Moj je otac nakon 8 godina braka s prekomorskom M. sreo bitno mlađu P. (ali nije onako kako zamišljate, nije bila lijek za krizu srednjih godina) i ostao s njom do svoje smrti. Ona je tek sada, nakon 2,5 godine na Facebooku status iz “udovica” promijenila u “single” – iako znam da je u međuvremeno kratko bila u vezi s jednim D. koji mi se nikako nije sviđao – barem ne ono što sam vidjela proučavajući njegov Facebook profil. S tatinom bivšom, prekomorskom M. više ne razgovaram zbog jednog nepromišljenog pisma koje mi je poslala nakon očeve smrti, a niti ja joj nisam ostala dužna. Što je bilo glupo. Ali ne mogu reći da je bila loša prema meni, dapače – ali zamjeram joj njezin odnos s njezinom djecom (po jedno iz 1., 2. i 3. braka koja su mi sva draga i povremeno se dopisujemo).

U međuvremenu je moja majka bila nekoliko godina sama, a onda ju je skleptao jedan R. s dalekog sjevera i ove godine će biti 20 godina da su zajedno.

Moja je druga baka - nakon dugog braka i smrti mog ujaka u njegovoj 35., te smrti mog djeda koji je umro mjesec dana nakon svog sina jer ga je izdalo srce - unatoč brojnim bračnim ponudama odlučila ostati sama.

Nedugo prije smrti rekla mi je “blago tvom dedi (mislila je na onog drugog dedu, ne svog muža), on je barem pod stare dane imao nekoga”…

Da rezimiram – imam veliku porodicu; majku, očuha, bivšeg očuha, 3 bivše maćehe, imala sam 2 “pobabe” (ne znam kako bih ih drugačije nazvala) koje su na žalost umrle, imam polubrata i njegovu polusestru i polubrata i od svih ljudi koje sam nabrojala, najnesretnija je bila moja baka koja je ostala sama i vječno se samosažalijevala razmišljajući što je bilo i što nije bilo i što je moglo biti, a nikada što bi moglo biti….

Prema tome, molim te nemoj se samosažaljevati i trgni se po uzoru na moju veselu disfunkcionalnu porodicu. Život je uz sva sranja ipak lijep i nema se smisla ne upuštati u nešto novo radi straha od razočaranje. Uostalom, nikada nećemo moći biti pošteđeni ultimativnog razočaranja – smrti. Ali nećemo cijeli život živjeti u strahu od smrti, zar ne?

Ako ideš u nešto sa zadrškom, to ti je otprilike kao da ružu zalijevaš tek toliko da ne krepa. A mogla bi se rascvjetati i cvasti – i da, ocvasti jer ništa nije vječno. Ali lijepo je dok cvate. I vjeruj, i kad ocvate, neće uvenuti.

Ja ti ništa bolje od toga ne znam reći.