SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Trijumfalizam i jalovo kukanje

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 24.11.2012 11:16
  • Objavljeno 24.11.2012 u 11:16
Pomen žrtvama Oluje u crkvi Sv. Marka u Beogradu

Pomen žrtvama Oluje u crkvi Sv. Marka u Beogradu

Izvor: tportal.hr / Autor: alo.rs

Za razliku od slavlja u Hrvatskoj, Srbija još uvijek ne može doći sebi nakon presude generalima. Reakcije se kreću u rasponu od divljanja Vuka Jeremića na Twitteru i šire do otkazivanja koncerta Natali Dizdar u Beogradu iz sigurnosnih razloga. Naš kolumnist spušta loptu, podsjećajući da su svi glavni protagonisti ove melodrame ipak ispod zemlje

U petak, 23. studenog, Srbiju su pokušali obradovati ministar pravosuđa, mladi Nikola Selaković, i ugledno kazalište i koncertni prostor Bitef teatar. Ministar je potegao čak u Bruxelles da tamo povjereniku za proširenje EU Štefanu Füleu pokloni primjerak Dušanova zakonika (12. stoljeće) s odgovarajućim prijevodima, kao podsjećanje na to da je 'Srbija još tada imala pravosuđe', a danas – eto – trpi od nasilja bjelosvjetskih moćnika u Den Haagu. Nedostajalo je još samo ono da su Srbi tada 'jeli zlatnim viljuškama, dok su Europljani glodali kosti prstima', ali to je ministar zadržao za sebe.

Odluka Bitef teatra mnogo je banalnija – i bliža stvarnosti: otkazali su nastup sjajne pjevačice iz Zagreba Natali Dizdar 'za neko bolje vrijeme', a iz razloga 'objektivnih'. U prijevodu: plaše se mogućih nasilnih incidenata, jer se skupine ekstremne desnice već očituju na tu temu. Počeli su akciju lijepljenja plakata na dućane lanca Idea (Todorić), s porukom da se hrvatska roba ne kupuje jer bi to bila 'izdaja'. Tako smo se vratili na ono što neki promatrači već zovu ozračjem devedesetih: mržnja se podgrijava -daljinski upravljač za televizor postao je upravljač za vremeplov.
Sve to, dakako, ima za izliku tu presudu Žalbenog vijeća Tribunala u Den Haagu u predmetu Gotovina-Markač.

Jeremićeva 'ofenziva'
Haške jeremijade

Stanje u Hrvatskoj znate; stanje u Srbiji tužno podsjeća na devedesete, ali u oslabljenom, manje virulentnom obliku. Dojam izvještačenosti neizbježan je u oba slučaja. Obje strane, naime, odgovarajuće zaboravljaju da je taj nesretni Tribunal njihov proizvod, jer da su na vrijeme sudili i gonili zločine protiv čovječnosti i običaja ratovanja, Tribunala ne bi bilo. Ovako su ga dobili – kakvog-takvog, njihov je. Odnos prema Tribunalu od samoga početka je pristran i neprincipijelan: ako osude nekog našeg, onda je to sud politički i antisrpski ili antihrvatski; ako pak oslobode nekog našeg, opet isto. Već smo imali 'antisrpskih presuda antihrvatskog suda', kako je to nazvala jedna lucidna novinarka beogradskog Vremena. To je neozbiljno i to sada opet vidimo.

Hit tjedna bila je najava Vuka Jeremića, bivšeg srbijanskog ministra vanjskih poslova i trenutačnog predsjedavajućeg Generalne asambleje Ujedinjenih naroda, da će – pazite sad – baš dana 10. travnja 2013. na dnevni red staviti debatu o međunarodnim sudovima UN-a. Već ga čujem kako svoj uvodni govor počinje riječima 'Na današnji dan 1941...'. Ako je to vrhunac političke misli u Srba, teško njima. Premijer Dačić brzopleto i nepromišljeno nazvao je poziv Ante Gotovine izbjeglim Srbima da se vrate 'ciničnim'; Gotovina je – barem meni – djelovao iskreno i razumno, slušao sam ga. Njegove umjerene i oprezne izjave – osim par iznimaka – u Srbiji nisu bile ni primijećene.

Cijela emisija 'Da možda ne', u kojoj je gostovala nevjerojatna postava
Izdvojena mišljenja

Ako s pravom zanemarimo ritualne jeremijade i kuknjavu skoro cijele srbijanske javnosti, licemjerne molitve po crkvama i ostalo (svatko tko je netko osjetio je potrebu da se očituje; uglavnom isto), ostaje nekoliko razumnih reagiranja. Neki su ljudi skrenuli pozornost na ono što je Čedo Prodanović s pravom nazvao 'šlampavom' optužnicom, a Toni Nobilo optužnicom koja je bila skrojena za Tuđmana i Šuška, a ne za ovu dvojicu. Neki drugi ističu da antieuropska kampanja nakon haaške presude nema smisla, jer da su upravo dva suca iz Europe, Agius i Pocar, izdvojili mišljenja na način oštar i nečuven u Tribunalu.

U četvrtak navečer TV voditeljica Olivera Kovačević okupila je u živoj emisiji na RTS-u zanimljivu ekipu gostiju: Slobodana Antonića, desničarskog političkog analitičara, Savu Štrpca iz Veritasa, Domagoja Margetića i – u posebno snimljenom prilogu – Veselina Šljivančanina. Siromah Antonić jedva da je uspio nešto reći; Štrbac nešto više. Domagoj Margetić dominirao je u tih devedesetak minuta, neumoran po običaju. Šljivančanin, koji je ranije čestitao Gotovini i Markaču puštanje na slobodu, bio je predvidiv: on da je 'vršio dužnost' i da je 'branio Jugoslaviju' i da ne razumije o čemu je tu riječ, osim što se lijepo slagao s Gotovinom i Markačem u buksi. Zatvorsko drugarstvo, kao što smo iz scheveningenskih priča do sada naučili, jače je od ratnog suparništva. Margetić je insistirao na općepoznatim, ali rado prešućivanim detaljima: brijunski transkripti, mezalijansa Milošević-Tuđman i već sve ono što bi se i u Srba i u Hrvata najradije zaboravilo. Štrbac je također bio predvidiv: etničko čišćenje kao cilj svega (izbjegavao je dogovore Miloševića i Tuđmana), sramota što počinitelji očitih zločina mogu ostati nekažnjeni u trijumfalističkom ozračju u Hrvatskoj itd.

Molitva za žrtve Oluje na Dan sjećanja na Vukovar
Posljednji čin jeftine melodrame

Opći dojam koji su u Srbiji ostavili ti događaji, očekivan je. Prije svega, javnost je iritirana onime što smatra neumjesnim trijumfalizmom u Hrvatskoj i nedostatkom bilo kakvoga suosjećanja sa žrtvama s druge strane. Pritom se srbijanska javna scena tih istih žrtava prisjeća jednom godišnje, početkom kolovoza, a i to ritualno. Neki su ljudi podsjetili ovih dana na one nemile scene iz kolovoza 1995, kada je Miloševićeva policija izbjeglice iz Hrvatske tjerala prema Kosovu i branila im ulazak u Beograd; kada su im braća uz autocestu prema Beogradu prodavala flašu vode za deset maraka, kada ih je Slobodan Milošević olako i bez da je trepnuo otpisao kao 'kukavice koje nisu u stanju obraniti ni vlastita ognjišta' i da ko ih jebe, jednom riječju. Kada je, mnogo ranije, 1991. Boro Jović, Miloševićev čovjek u polupredsjedništvu SFRJ, ostavio hrvatske Srbe Tuđmanu s riječima 'a Srbe iz Hrvatske mogu i na kolac da nabiju, to se nas ne tiče'.

Moralni aspekt cijele ove tužne priče, dakle, složeniji je nego što izgleda. Tu su i Gotovina i Markač lica sporedna; glavna dramska lica mrtva su, a to što je nama sada jasno da što su nam ti mrtvaci spakirali nije od neke pomoći. Cijela ta melodrama, od trijumfalizma s jedne i jalovog kukanja s druge strane, izvještačena je i jeftina: jedni se prave da uživaju u konačnom 'kraju rata', kako to zovu, drugi su jedva dočekali da se vrate samosažaljenju i hinjenoj ulozi 'žrtve', umjesto da gledaju kako će dalje, a nije im lako, bokcima ubogima. Uzalud je Ante Gotovina – od svih ljudi – upozoravao da se okanimo prošlosti i da gledamo u budućnost. Ni Srbima ni Hrvatima nije do toga.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!