KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Treba li nam uopće Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji?

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 02.04.2012 09:25
  • Objavljeno 02.04.2012 u 09:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Država treba formulirati samo one zakone koji pripadaju spektru dužnosti svih građana prema pojedincu, ili zakone koji nešto izrijekom zabranjuju (da svi jasno vide kako ih netko krši). A ostala prava valja protumačiti kao dio ustavnog prava na slobodu, smatra sociolog, profesor Filozofskog fakulteta i kolumnist tportala
Ministar Ostojić o Zakonu o MPO

Brojne ustanove, udruge i pojedinci komentirali su vijest ministra zdravlja Ranka Ostojića da je dovršen prijedlog novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, i da se realizira predizborno obećanje o promjeni starog Zakona (2009). Kako me tema profesionalno zanima (a o građanskome stavu da i ne govorim), već u toj činjenici leži moja prva nelagoda. Baš kao i 2009. godine, opravdano je postaviti pitanje: na temelju čega komentatori pišu svoje osvrte o odredbama ili intencijama Vlade? Isključivo na temelju ministrovih izjava? Ne bismo li smjeli očekivati da se burna rasprava (onda i sada) temelji na nekom pisanom dokumentu? Premda iz izjava ministra zdravlja i ostalih članova Vlade možemo zaključiti da je u neviđenom tekstu Prijedloga Zakona nesumnjivo riječ o boljim prijedlozima regulacije Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, smijemo li ministru i članovima Vlade vjerovati na riječ? Prva pouka: prijedlozi zakona koji zanimaju javnost (a to su gotovo svi) trebaju biti sastavni dio Vladine (ili saborske) internetske stranice.

Ali epizoda sa spomenutim Zakonom pokazat će da postoje još brojne druge, možda i značajnije pouke važne za funkcioniranje našeg društva.

Postavimo, na primjer, prvo pitanje: treba li nam uopće Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji? Jedna mogućnost koja Vladi stoji na raspolaganju jest da stavi postojeći Zakon (2009) van snage, i da time skine svoje predizborno obećanje s dnevnog reda. To se vjerojatno neće dogoditi, i zato će uvijek biti niz nezadovoljnika s lijeve ili desne strane političkog spektra. Jedni će tvrditi da je zakon 'preliberalan', drugi da je 'prekonzervativan', i vjerojatno će obje strane imati pravo. Što bi se dogodilo kada ne bismo imali nikakav zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji? Prema temeljnom pravnom načelu Nullum crimen sine lege (nema krivičnog djela bez prethodno postavljenog zakona), svi bi postupci vezani za medicinski potpomognutu oplodnju bili dopušteni. Druga pouka: želiš li maksimum liberalizacije, nemoj normirati to područje.

Možda toliku količinu 'liberalizma' hrvatska javnost ne želi, pa je to razlog za normiranje?

Odgovor je točan! Takvu količinu liberalizma, u kojem bi sve bilo dopušteno, ne žele čak ni liberali s krajnje lijevog dijela političkog spektra. Konzervativci žele zakon kako bi neke medicinske postupke oplodnje zabranili, a 'liberali' bi htjeli normiranje tog područja kako bi se utvrdilo 'pravo' žena, homo ili hetero parova na postupke medicinski potpomognute oplodnje. Rezultat takvih proturječnih zahtjeva je političko-medicinsko petljanje oko toga smijemo li smrznuti dva, tri ili pet zametaka, koliko ih dugo održavati, smiju li žene pristupiti MPO tri, četiri ili pet puta, mora li žena biti udata, kako ćemo utvrditi ima li žena partnera, i u takvoj se raspravi gubi bilo kakva načelnost, a o njezinoj komičnosti ne moramo niti govoriti.

185080,184768,176185,185176'Pravo kao sloboda' ne može biti 'pravo na zahtjev'

Glavni grijeh našeg (a možda i europskog) načina razmišljanja jest da sve što želimo pokušavamo normirati i ubaciti u područje nekog posebnog 'prava', premda je ono, ako bolje razmislimo, već zapisano u Ustavu. Ali u takvom načinu razmišljanja i postupanja, u želji da se naše posebno pravo istakne, premda bi trebalo biti jasno da je ono pokriveno ustavnim pravima, leži još jedna skrivena, i možda najbitnija nelagoda. Ako je nešto moje (ustavno) pravo, tko mora skrbiti da ja to svoje pravo mogu i ostvariti? Koliko mi je poznato, nijedan ustav svijeta ne formulira najosnovniju distinkciju ustavnog prava pojedinca: 'prava kao slobode' i 'prava kao zahtjeva'. 'Pravo kao sloboda' jest pravo kojim se utvrđuje da me drugi ljudi (ili država) ne smiju spriječiti u realizaciji mojih težnji, ako one ne ugrožavaju druge. Za razliku od toga, 'pravo kao zahtjev' jest pravo da netko drugi realizira moje težnje.

Većina ljudi obično misli da je ustavno pravo pojedinca ovo potonje: pravo da netko drugi (obično država) realizira moje težnje. Premda je pravo na reprodukciju po mom sudu osnovno ljudsko pravo, ono može biti isključivo 'pravo kao sloboda', odnosno pravo da me nitko ne spriječi u realizaciji mojih nakana. Ono ne može biti 'pravo kao zahtjev'. To je zbog toga što nikakav zakon o postupcima medicinski potpomognute oplodnje ne može ženi garantirati da će postupci biti uspješni, pa bi neuspješnost takvih postupaka u pojedinačnim slučajevima značila (utuživo) kršenje osnovnog prava žene. Pouka treća: nemoj donositi zakon kojim ćeš obvezati druge da nekome ostvaruju 'pravo' koje se možda nikada neće moći ispuniti.

Ali razlika 'prava kao slobode' i 'prava kao zahtjeva' važna je ponajprije zbog jednog drugog razloga. Kada bismo priznali tu razliku, pokazalo bi se da država mora skrbiti (i plaćati) isključivo za 'prava kao zahtjeve', ali ne i za 'prava kao slobode'. Moje je 'slobodno' pravo da vozim Mercedes, ali nikome pri zdravoj pameti ne bi bilo da kaže kako mi država to mora i omogućiti. Kada se donosio Zakon o potpomognutoj oplodnji 2009. godine, tadašnja si je vlada laskala kako je donijela važan zakon, jer je de facto omogućila da pravo na MPO postane dio našeg poreznog troška, da se teret realizacije zahtjeva potencijalnih trudnica prebaci na sve građane. Prije tog zakona sve su žene ili parovi takve postupke morali plaćati sami. Budući da je pravo na MPO postao porezni trošak, zakonodavac je smatrao razumnim da broj tih postupaka ograniči. Budući da bismo u suprotnome svi mi imali dužnost plaćati potencijalno beskonačno mnogo postupaka, bez pretjerane garancije u uspjeh, činilo se da to ima smisla.

Mnogi ljudi danas smatraju kako je vrlo jednostavno i poželjno proširiti spektar ljudskih prava. Zašto ljudi ne bi imali pravo na stan, na prijatelje, na ugodno okruženje (slobodno nastavite popis)? Zato što prava obično (potpuno neispravno) smatramo dužnostima da nečija prava ispunimo. Vrlo je jasno da u brojnim slučajevima pravo jednoga ne može postati primjerena dužnost za drugoga. Reproduktivno je pravo jedno od njih.

Iz toga treba izvući najvažniju poruku: formuliraj samo one zakone koji pripadaju spektru dužnosti svih građana prema pojedincu, ili zakone koji nešto izrijekom zabranjuju (da svi jasno vide kako ih kršiš). A ostala prava protumači kao dio ustavnog prava na slobodu.

I zbog toga bi možda bilo najpametnije kada bi sadašnja Vlada jednostavno stavila postojeći Zakon o MPO van snage. I kada bi se tako ponašala i donosila slične odluke u mnogim drugim područjima. A o njima, u nekom sljedećem nastavku...

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi