Od predsjednika Obame do lokalnih televizijskih komentatora, nadmoćna se većina odgovornih Amerikanaca trudi spriječiti da teroristički pokolj u Bostonu bude povod za opći progon islama, bez obzira što se preživjeli bombaš pokušava opravdati muslimanskom osvetom za američka nedjela u Iraku i Afganistanu. 'Svi su oni žrtve frustracije i izolacije' – piše New York Times, opisujući sudbine tisuće mladih emigranata (u SAD živi oko 11 milijuna nezakonitih iseljenika) koji ne mogu, ne znaju ili ne žele prihvatiti američke običaje, razmišljanja i navike. Pa čak i kada dobiju prestižnu bostonsku stipendiju (mlađi brat Carnajev), ili se ožene nekom nadarenom američkom umjetnicom (stariji brat Carnajev), koja zbog njega prelazi na islam. Mnogi od njih sami grade vlastite rezervate, a među njima se još najlošije osjećaju muslimani, bez obzira što se Amerika hvali da sa sugrađanima ove uvezene vjeroispovijesti ima daleko bolje odnose, negoli što ih imaju Francuzi ili Nijemci.

Pa ipak, od zločinačkog uništenja nebodera-blizanaca (11. rujna 2001.), oko dvadeset Amerikanaca muslimanske vjeroispovijesti godišnje završe u zatvoru, zbog toga što su izveli ili planirali terorističke napade po 'filozofiji al Qaide'. Nekada na 'izravnoj vezi' s inozemnim terorističkim tutorima, mnogo češće kao samozvani osvetnici, koji u napadima etničkog i vjerskog ludila ubijaju kolege po kasarnama ili postavljaju bombe primitivne kućne izrade, a velike ubojite snage, kao što se ovoga mjeseca dogodilo u Bostonu. Za takve vukove samotnjake, koji su se u pravilu vjerski obrazovali na Internetu, a povijest učili iz propagandnih salafističkih klipova na YouTubeu, religija čini posljednji izgovor i zaklon, a osvetnička politika posljednju prigodu da se kao nepozvani junaci uzvise iznad osamljene gomile. U mnogo slučajeva susjedi o njima govore kao 'dobrim ali povučenim ljudima', koji ne bi 'niti muhu zgazili' (preživjeli brat Džohar Carnajev već ima grupu od 6000 internetskih obožavatelja), pa do psiholoških lomova koji izazivaju osvetnički terorizam, obično dolazi nakon niza godina, kada više ne mogu izdržati 'kampanje antimuslimanske mržnje' koju u SAD provode razne desničarske grupe na organiziran način.

Ljuštura Al Kaide i 'slobodni strijelci'

Njihov je ukupni broj postojano opadao u zadnje tri godine (od 49 uhićenih u 2009. godini na 21 u 2011.), pa je upravo ovoga siječnja objelodanjeno i jedno stručno izvješće, koje je zaključuje da se Amerikanci više ne moraju bojati Amerikanaca koji ispovijedaju islamsku vjeru. Na globalnoj pozornici od Al Qaide ostala je tek zgnječena ljuštura, ali su u Bostonu uskrsla dva nasilna Čečenca, pa se još jednom dokazalo da Amerika može pronaći i ubiti Bin Ladena, ali ipak nije u stanju iskorijeniti teroriste iz domaćeg uzgoja, koji se najčešće koriste bombama kućne izrade, a zatim u samoubilačkim provalama dodatnog nasilja bježe glavom bez obzira bez javnih obrazloženja.

Nitko im nije pomagao, nitko ih nije obučavao, nitko im nije naredio da učine ono što su učinili – tvrdi Džohar. I to je ono što je najviše uznemirilo preplašenu američku javnost. Braća Carnajev nisu osobno iskusila ruske progone, nasilje, mučenja i ubijanja, koja u odnosima između Rusa i Čečena s povremenim prekidima traju puna dva stoljeća, pa se nikada nisu pridružili nadmoćnoj većini izgnanih Čečena, koji su (ne bez razloga) Amerikance smatrali najboljim prijateljima. U cijelom Zakavkazju, osim u radikalnom Dagestanu, gdje su glavnu riječ u pobunjeničkom podzemlje potpuno preuzeli salafisti, koji propovijedaju da nema dobrih zapadnjaka. Preživjeli brat tvrdi da su oni sve to zamislili sami, ali ako u svemu ima bar nešto uvezenog sjemena, onda je ono stiglo iz uzavrelog Dagestana, budući da je stariji brat tamo proveo najviše vremena 2012. prigodom šestomjesečnog 'obiteljskog putovanja' u Rusiju.

Čečeni dolaze

Čečene nikada nisu ubrajali u 'neprijatelje Amerike', a inozemna čečenska oporba uvijek je hvalila Washington zbog dosljedne zaštite čečenskih ljudskih i nacionalnih prava, pa otuda američko službeno zaprepaštenje i panika u redovima čečenske emigrantske oporbe, koju će se od sada pratiti dvostrukim povećalom i u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Većina Amerikanca neznalački je miješala Čehe i Čečene, a rijetki su znalci pamtili da su i Čečeni bili vrlo okrutni u osvetničkim terorističkim napadima (40 mrtvih u eksploziji na stanici podzemne željeznice u Moskvi, 129 mrtvih u trodnevnom zaposjedanju jednog moskovskog teatra, 330 mrtvih, većinom učenika, u napadu na jednu školu u Beslanu). Poslije bostonskih zločina, Obami će biti mnogo teže olabaviti prestroge emigrantske zakone, a oni najtvrdokorniji već su optužili Moskvu da su u Boston poslali najbolje provokatore, kako bi osujetili američku borbu za pravdu i demokraciju.

Tako je u ovim međunarodnim igrama, Moskva – barem trenutno – dobila, a Washington izgubio diplomatsku bitku. Rusi su upozorili Amerikance da bi stariji brat mogao biti vrlo opasan poslije povratka iz Dagestana, ali su američke provjere bile vrlo površne, budući da Rusi nisu poslali 'prave podatke', a američka obavještajna zajednica ne želi vjerovati niti ozbiljnim ruskim opomenama, bez obzira što je još 1994. potpisan međusobni sporazum o razmjeni podataka o sumnjivim prekograničnim putnicima. Umjesto praćenja i prisluškivanja, obavljen je tek jedan razgovor s prozvanim starijim bratom, budući da Amerikanci vjeruju (a sigurno ima mnogo takvih slučajeva) da Rusi žele proglasiti teroristima sve svoje nepoželjne izbjeglice. Zbog toga se i Čečencima opraštalo više negoli je trebalo, a nekim drugima tražila dlaka u jajetu, dok je svojedobno Putinovo proračanstvo ('Vi ih štitite, a oni će se okrenuti i protiv vas') bilo protumačeno tek kao puka samodržačka demagogija.

Teroristi-pripravnici

U Afganistanu su pronašli zajedničke interese, ali još uvijek – gdje mogu – Moskva i Washinton podvaljuju i varaju jedan drugoga, pa Amerikanci optužuju Ruse da krše ljudska prava nevinih oporbenjaka, a Rusi Amerikance zbog mučenja u Iraku i logoru Quantanamo, Amerikanci upiru prstom u ubojstva novinara i boraca za manjinska prava, dok Rusi naveliko pišu o američkim bespilotnim lejelicama, koje su u Aziji bez previše logike i odabira ubile više od 3000 ljudi. Iz Amerike su nedavno protjerali novootkrivene ruske špijune, u Rusiji su znatno otežali rad nevladinim organizacijama za koje se vjeruje da služe samo kao paravan za zapadne obavještajne centre. Amerikanci pomažu sirijske pobunjenike, a Rusi oboružavaju Assada, pa tako dobri znalci u svakoj zemlji u kojoj se događa nešto bitno mogu prepoznati američke, a vrlo često i ruske prste.

Čak i za najbolje policijske i obavještajne službe, svijet je postao previše složeno i zapleteno mjesto, dok su nasilni postupci frustriranih pojedinaca ostali podjednako nepredvidljivi, ne samo u Bostonu, već i u Hrvatskoj, gdje je jedan razočarani paraglider postavio dvije eksplozivne naprave na periferiji glavnoga grada, a grupa bogatih nasilnika iz utjecajnih obitelji iz okolice Vodica bombu na samom Jelačićevom trgu. Za prvog se tvrdi da je lud, a za druge da su bili zaigrani i obijesni, bez obzira što su za razliku od bostonske braće koristili profesionalni vojni eksploziv, a svoje naprave unaprijed isprobavali na nekoj vodičkoj plaži. U SAD bi im prijetio doživotni zatvor, a u Hrvatskoj je sve proglašeno igrom iz obijesti, pa se čini da se i u ovoj zemlji u procjeni nedvojbenih bombaških napada ponekad više vodi računa o zaštiti osobitih počinitelja negoli o onome što su stvarno učinili. Čak i kada nema poginulih, ovakve bombe nisu kavalirski delikti, čak i kada nije riječ 'o neprijateljima', ipak je riječ o neoprostivim zlodjelima.