KOMENTAR BORISA BECKA

Sukob na Savici: I crkva i park imaju svoju ideologiju

Komentar

Boris Beck

Boris Beck
  • Zadnja izmjena 17.05.2018 11:36
  • Objavljeno 16.07.2016 u 18:37
Park u kojemu će se graditi crkva na Savici

Park u kojemu će se graditi crkva na Savici

Izvor: Cropix / Autor: Željko Puhovski

Svi vodeći hrvatski mediji prošli su tjedan izvještavali o malom ratu u zagrebačkom naselju Savica gdje su se susjedi zavadili oko toga hoće li se u parku graditi crkva ili neće – a taj lokalni sukob vrlo mnogo govori o stanju u hrvatskom društvu i medijima

Spor je nastao 2003. kada je župa bl. Alojzija Stepinca poželjela u naselju Savica izgraditi crkvu, čemu se suprotstavila grupa građana okupljena oko inicijative Čuvamo naš park. Savica je jedno od naselja iz doba socijalizma, a između brojnih višekatnica nalazi se i jedan od najvećih zagrebačkih parkova – veličine Trga kralja Tomislava. Naselje ima 12.000 ljudi, ali nema crkvu, pa se mise služe u predvorju osnovne škole. Župa je zato u zadnjih 13 godina od grada trampom dobila u vlasništvo dio parka, zatim je bio raspisan i arhitektonski natječaj za crkvu, a u tijeku je i dobivanje lokacijske dozvole. S druge strane, inicijativa Čuvamo naš park skupila je 1.200 potpisa protiv gradnje crkve, uz podršku svih važnijih medija koji Crkvu prikazuju u najcrnjim bojama, kao zlu otimačicu parka dječici.

Kao i brojni drugi hrvatski problemi, i ovaj ima dugu povijest. Da bi ga se shvatilo, može se pročitati 'Kvartovsku spiku', izvrsnu studiju Valentine Gulin Zrnić o nastanku Novog Zagreba i života u njemu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata poduzet je najveći građevinski pothvat u Hrvatskoj od stoljeća sedmog: izgradnja stanova za 250.000 ljudi. Ti su ljudi bili potrebni iz praktičnih razloga, da rade za strojevima novih tvornica, ali i iz ideoloških: kakva je to radnička partija ako u zemlji živi 90 posto seljaka? Ljude se nabavilo iz sela koja su zbog toga ekonomski uništena – što je sve opisano npr. u romanu 'Vrijeme koza' Luana Starove – a i do zemljišta za nebodere bilo je lako doći nacionalizacijom, eksproprijacijom i konfiskacijom.

Ideološki urbanizam s one strane Save

Novi Zagreb – i naselja slična njemu na lijevoj obali Save, poput Savice – građena su po tada najmodernijim urbanističkim standardima. Brze prometnice bile su izvan naselja zbog sigurnosti djece, stanovi su bili komforni i higijenski, a omjer izgrađene i neizgrađene površine naselja bio je 50:50 – što je nama danas nezamislivo, jer privatni poduzetnici izgrade parcele 100 posto, a POS-ove zgrade tako su zbijene da morate zamoliti susjeda da zatvori prozor kada vi želite otvoriti svoj. Također, svako je naselje moralo imati i osam kvadratnih metara parka po stanovniku, dok danas stanari novogradnji nemaju slobodnog tla ni za bonsai.

Dakako, crkve se nisu gradile. U cijelom Novom Zagrebu, na više od 100.000 stanovnika, bila je samo jedna crkva, a i ta je bila gurnuta na sam rub grada, tik uz kukuruze. Crkva je zato 70-ih po naseljima kupovala stanove i ondje održavala mise – u betonskim katakombama, kako ih je nazvao kardinal Kuharić. Živjeti uz stan u kojem se svakodnevno propovijeda, drži vjeronauk i održavaju probe zbora, nije uopće ugodno, a u Travnom je zapamćen i zlosretni prvoborac koji je stanovao baš uz crkveni stan. Ironija sudbine ili Božja pravda?


Zbog tog i sličnih slučajeva vlasti su 80-ih istražile tu crkvenu aktivnost. Otkrili su da je crkva 'iskoristila slabost u našoj društvenoj organiziranosti', ali i da jedina crkva 'više ne zadovoljava potrebe grada preko Save'. Zaključilo se da je 'pozitivno da se uvažavaju interesi svih građana' i da 'nema zapreke da se vjerski objekti ne smjeste u neku od zona mješovite namjene'. Kakve su to zone? Pa, socijalistički urbanisti nisu bili pohlepni kao današnji, tako da su u svakom naselju povrh propisanog slobodnog prostora ostavljali još malo za buduću gradnju, pri čemu se prešutno mislilo baš na crkve, samo nije to bilo zgodno napisati u GUP-u. I tako se koncem 80-ih u Novom Zagrebu počela graditi crkva u naselju Dugave, a 90-ih se s gradnjom nastavilo na obje strane Save.

Ali ne i na Savici jer je župa osnovana tek 1999. i zakasnilo se na taj vlak. No 'zona mješovite namjene' ondje postoji i na nju su katolici bacili oko. Naime, tzv. park na Savici ima grandioznih 21.000 kvadratnih metara, iako bi po benevolentnim socijalističkim normativima za 12.000 stanovnika bilo dovoljno 10.000. Druga polovica te goleme površine namijenjena je upravo za buduću gradnju – crkvu, vrtić, dom umirovljenika ili šoping-centar. Nova crkva i uredi zauzeli bi 1.650 kvadratnih metara, a parkiralište još 500, što je oko 10 posto parka. Ali je ipak zapelo jer ljudi iz kvarta ne daju park, a sasvim je shvatljivo zašto.

Zašto mediji navijaju za park, a protiv crkve?

Naselja poput Savice, nastala 60-ih i 70-ih, unatoč dobrim namjerama, nikada nisu zaživjela kao dijelovi grada, i često su optuživana kao nehumana i otuđujuća. Velike zelene površine njihova su glavna, a možda i jedina komparativna prednost. Ti parkovi definiraju i život u naselju – ne samo da se djeca imaju gdje igrati, nego se i odrasli ondje šeću s noge na nogu, često odjeveni u trenirke, sjede na nekoj od brojnih klupa i druže na način koji je nezamisliv u centru. Ljudi koji brane park brane jednu vrstu tradicije i svoj oblik društvenosti.

A točno to brane i vjernici. I crkvenost je oblik druženja, kako za djecu, tako i za odrasle. Sada to rade nagurani u pastoralnom uredu gdje ih ne stane više od stotinjak, ili u neprikladnoj auli škole. Dapače, crkva je tradicionalno u središtu naselja, jer presudno obilježava ključne trenutke u životu ljudi, čak i onih koji nisu praktični vjernici – rođenja, vjenčanja i smrti. Dva načina života, dva oblika druženja, čak su i snage izjednačene - ako uzmemo u obzir da na mise ne ide redovno više od deset posto ljudi, opet su tabori poravnati: 1.200 za crkvu, 1.200 za park. Gradonačelnik bi udovoljio i jednima i drugima, ali i crkvena i parkovna strana pretendira na središnji položaj u naselju, i ne želi se preseliti na zelenu površinu udaljenu stotinu metara dalje.

Pa zašto su se onda mediji svrstali na stranu parka? Jedan je razlog očit, općenita mrzovolja liberalnih medija prema Crkvi. Ali da je samo to, ne bih pisao ovaj tekst. Drugi je razlog ozbiljniji, a to je da se sporni park bez razmišljanja promatra kao nešto neproblematično i 'prirodno'. Jer nema ništa prirodno u tom parku. Taj je park nastao na nečijoj nacionaliziranoj zemlji, zgrade oko njega izgrađene su unutar kolosalnog državnog i partijskog programa, a i on sam nije park, nego prostor koji mora osigurati druženje ljudi i ispunjavanje njihovih potreba. Taj je park, dakle, prostor ideologije, i samo najnaivniji novinar može tvrditi da je ideološki neutralno nešto što je politično do srži. 'Mi nismo protiv crkve, mi samo želimo park' – hrvatski mediji ne vide politiku u toj rečenici, eto to je problem.

A možda novinari i nisu naivni.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.