KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Što ako Europa propadne?

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 08.11.2012 13:24
  • Objavljeno 08.11.2012 u 09:00
euro eurozona kriza eurozone

euro eurozona kriza eurozone

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Kako je došlo do toga da sustav europske ravnoteže postane naša noćna mora? Jesu li se europski političari uspavali pa nam nude krive dijagnoze i prekasna rješenja? Ili smo i mi, europski građani, usredotočeni na rupu, postali nesvjesni okoline? Odgovore na ova pitanja nudi nova knjiga nizozemskog povjesničara Geerda Maka, koju nam predstavlja naš kolumnist

'Povijesne događaje u kojima sudjelujemo rijetko doživljavamo kao povijesne. Dobro je da je tako, jer bismo bez smirenosti našeg svakodnevnog posla poludjeli - zbog stalne brige i nervoze. Naš normalan život već je dovoljno intenzivan... Ali to prikovanost za trajnost, u turbulentnim vremenima ima i svoje naličje: Što su posljedice novijih događaja za naš svakodnevni život dublje, tim smo skloniji zažmiriti i gledati u drugu stranu.' Tim riječima počinje netom objavljena knjiga' Što ako Europa propadne?' nizozemskog povjesničara Geerda Maka, kod nas poznatog po sjajnoj knjizi i TV seriji U Europi. Svijest o situaciji, kao u anegdoti Aleksandra Tišme o njegovom psu koji nasred bujice zaleđenog Dunava nepokretno bulji u rupu, samo bi nas paralizirala. U ljeto 1914., piše Mak, bečke su novine pisale tko je pozvan na sprovod ubijenog prijestolonasljednika, a tko nije, a plemstvo i državnici odlazili su na ljetni raspust. Tek mjesec dana kasnije, još uvijek prikovani 'željeznim ritmom svakodnevnice' ljudi su postajali nemirniji, i ozbiljnost situacije počela je prodirati u svijest.

Kriza koja dominira Europom ima upravo takav usporeno-paralitični učinak. 'U Europi je već dulje vrijeme prilično mirno. Tako je nastao (pogrešan) dojam da je naš europski društveni sustav krajnje stabilan.' To razdoblje europske sreće, kaže Mak, možda najsretnije razdoblje u svjetskoj povijesti, stoji, čini se, na vrlo klimavim temeljima. 'Sada odjednom, taj laboratorij stoji pred eksplozijom. Poslijeratni sustav, koji je europskim državama trebao poslužiti za mirnu suradnju, čini se da propada. Poremećena je ravnoteža moći i ponovno počinje vladati pravo jačega.'

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters


223566,224329,222294,222166

Tko je odgovoran – političari ili građani?

Kako je došlo do toga da sustav europske ravnoteže postane naša noćna mora? Jesu li se europski političari uspavali pa nam nude krive dijagnoze i prekasna rješenja? Ili smo i mi, europski građani, poput Tišmina psa, usredotočeni na rupu, postali nesvjesni okoline? 'Čak i bez krize Europa postojeći životni standard ne bi mogla još dugo održavati. Nekoć je pola svjetske proizvodnje bilo europsko, danas je samo petina. Godine 2030. bit će samo desetina... Europski pokušaj da postane najkonkurentnija regija svijeta propao je, piše The Economist, jer 'Europljani u najdinamičnijoj i najkonkurentnijoj privredi svijeta ne žele živjeti'. I to je doista bila naša odluka.' Za mnoge, najbanalnije aktivnosti, poput prevođenja običnoga novinskoga članka, postoje Europske regule (Vorschriften). Tko pruži najbolju ponudu, bez obzira o kome se radi, dobiva posao. 'Sve je to prirodno moralo završiti kao dizaster... U pola stoljeća u Bruxellesu je nastala amorfna birokracija koja se plete u sve, od sastava francuskih kozjih sireva i najmanjih mjera za kondome, do dužine ljestava za čistače prozora. Te odredbe proizvod su tisuća kompromisa konkurentnih nacionalnih interesa... Primjer upozorenja su europske kvote izlova ribe. Kako bi se spriječilo da nestanu neke vrste riba, Europska je Unija svim članicama dodijelila određene kvote izlova. Zbog političkog pritiska te su se kvote bitno povećale. Posljedica: stanje ribljeg fonda u Europi još je uvijek opasno, a europski ribari sada pljačkaju po obalnim vodama Afrike i Južne Amerike.'

Kreditne aranžmane s državama Mak uspoređuje s tinejdžerskom zabavom na kojoj su ugašena svjetla: u mraku je odjednom sve postalo dopušteno. 'Amerikanci, baš kao i Španjolci i Nizozemci, htjeli su kupovati kuće koje si u normalnim okolnostima nisu mogli priuštiti; Islanđani više nisu htjeli biti ribari nego bankari; Grci i Francuzi poželjeli su biti u penziji zauvijek; Irci više nisu htjeli biti Irci, a Nijemci su htjeli postati još više Nijemci negoli su to bili.'

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Spašavanje Europe pod svaku cijenu

Unatoč izvanrednim dijagnozama, sjajnim pričama iz života i strašnim europskim statistikama, Makova knjiga ne nudi odgovore na postavljena pitanja - trebamo li se potpuno posvetiti rješavanju krize ili ne, niti na pitanje kako riješiti krizu. Riječ je u prvome redu o povijesnoj raspravi o važnosti europskog projekta, pogotovo u svjetlu europske ratoborne povijesti i analize aktera koji su svoje živote žrtvovali tom projektu. Mak ima mnogo razumijevanja za njemačko-nizozemsko-finsku politiku štednje, kao i za grčko-španjolsko-talijansku potrebu da budu dio Europe. Njegova je knjiga pledoyer za 'više Europe' i za spašavanje Europe pod svaku cijenu. Trenutačnu krizu Mak vidi kao šansu da europska politika i demokracija (opet) postanu središnja točka rasprave. 'Kriza Uniju može ojačati, a proces ujedinjenja ubrzati, i to je nada mnogih... Ali da bismo se maknuli iz rupe u ledu, mi, europski građani moramo nešto htjeti – a to je istodobno i dio problema, jer smo na to zaboravili.'

Problem, međutim, nije u tome što smo mi, kako kaže Mak, 'zbog kapitalizma i financijskog tržišta' zaboravili da nešto trebamo i htjeti (ja bih rekao – upravo je suprotno: zbog njih su naša 'htijenja' postala prevelika i bitno premašila mogućnosti ostvarenja!), već u tome da svaki svjesni politički i ljudski izbor sa sobom nosi i niz isto tako važnih ali neželjenih posljedica. Želimo li 'više' Europe? Dobro, ali to znači da svakome građaninu Europe smanjujemo područje utjecaja na vlastiti život, i da time povećavamo 'europski demokratski deficit'! Želimo li da bogatije zemlje podmire dugove siromašnijih? Dobro: ali to će stvoriti nezadovoljstvo, resantiman i eksplozivnu socijalnu podlogu za buduće sukobe u zemljama i prema zemljama kojima će se plaćati dugovi! Želimo li održati Euro? Dobro: ali to će oslabiti ekonomski potencijal i onih zemalja koje bi još mogle konkurirati na svjetskome tržištu, kako bi i dalje Europljani mogli pristojno živjeti! Osim toga zbog toga su neke zemlje u socijalnom 'slobodnome padu'! Želite i Euro i više Europe? Da: to je moguće, ali samo ako smanjimo područje demokratskog odlučivanja građana i ako nekima (nekim zemljama, nekim institucijama) pružimo nesumjerljivo veću ulogu u odlučivanju (bitno veću negoli na što bismo bili voljni pristati)! Želimo li stabilnu Europu? Naravno: ali rat u bivšoj Jugoslaviji dobro pokazuje kako se ona ne može postići političkom voljom utemeljenoj na ekonomskoj 'uravnilovci'!

Reuters

Reuters

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Povratak Europi prije eura

Upravo je to sljepilo prema nenamjeravanim posljedicama naših (i europskih) odluka uzrok krize! To sljepilo prema činjenici da ne možemo istodobno postići sve vrijednosti koje cijenimo, kao da nijedna nema svoju cijenu! Taj europski voluntaristički mentalitet 'mi to hoćemo – mi to možemo!' Ta vjera u velike političke projekte, i istodobno to nepovjerenje prema konkretnom svakodnevnom odlučivanju građana na tržištu (ideja i stvari)!

Europska je kriza upravo izraz 'buljenja' u Makovu ledenu rupu, ona je izraz paralize, nespremnosti na neke dramatične odluke, rezove, poput odbacivanja eura; na odluke koje bi doduše unazadile zacrtani projekt (i postale priznanja da smo u njihovom kreiranju politički pogriješili ne razmotrivši sve posljedice), ali bi dugoročno postavile zdravije temelje za buduću europsku suradnju.

Europsko je rješenje moguće ako pristanemo (bolje rečeno: ako Europa pristane) na neke bolne rezove, na odbacivanje nekih projekata, kako bismo sigurnije ostvarili one druge. Kao u onome vicu: 'Želite li posao obaviti brzo, pouzdano i jeftino? Odredite dva prioriteta, a potom pokucajte na vrata!' Na europskoj se vagi, kao na elastičnoj vrpci, nalaze: demokratičnost, sigurnost i učinkovitost. Učinkovit euro pokazao se lošim vjerovnikom demokratičnosti i sigurnosti. Ako je cijena demokratičnosti i sigurnosti vraćanje na nacionalne valute, neka bude tako! A jednom, kada se nacionalne ekonomije stabiliziraju (naravno s mnogo nižim realnim učinkom!), kada se riješimo postojećih resantimana između bogatih i siromašnih, i socijalnog kaosa koji počinje vladati u brojnim europskim zemljama, vratimo se ponovno projektu ekonomske suradnje na nekim jasnijim temeljima.

Naprotiv, u analognom troškovniku, 'više' Europe (a to kod većine intelektualaca zapravo znači: 'neka bogati podmire dugove siromašnih', a nerijetko i uz eksplicitni dodatak 'i neka zbog toga siromašniji pristanu na odlučivanje bogatijih') odjednom počinje imati previsoku cijenu. U tom troškovniku žrtvujemo demokratičnost i sigurnost radi vrlo dubiozne učinkovitosti.

Za velik broj zagovornika jake Europe, propast eura znači tragediju, vidljivu propast europskih integracija. Ali europskih je integracija bilo i mnogo ranije, i bez eura. Svi oni Makovi heroji europskih integracija dolazili su na susrete s vlastitim valutama. I u tome nitko nije vidio poseban problem. Zašto smo odjednom postali tako kratkovidni, i zašto nam uzmak od europske valute predstavlja takvu tragediju, nesavladivu prepreku koja prijeti i uništenju osnovnog integracijskog cilja - sigurnosti, na to će pitanje jednoga dana psiholozi morati, i vjerojatno mnogo lakše moći odgovoriti. A europski intelektualci, u međuvremenu, moraju naučiti osnovnu lekciju društvenih znanosti: da se sve poželjne vrijednosti ne mogu istodobno ostvariti, bez posljedica na nekoj drugoj, isto tako važnoj strani.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!