KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Schengen Blues ili rekvijem za granicu

01.07.2013 u 07:00

  • +43

Atmosfera na zagrebačkoj proslavi ulaska Hrvatske u EU

Izvor: tportal.hr / Autor: Dolores Ljubić/tportal

Bionic
Reading

Zbogom rampe i carinici, zbogom kolektivne i generacijske traume sitnih laži, prinudnog šverca i zavidnih pogleda iz spore non-EU kolone. Adio, i ne vratili se više!

Ne znam kako su ljudi zamišljali da će izgledati prvi dan u Europskoj uniji, ako su se uopće time bavili. Danas vidimo da je isti kao i svaki drugi dan. Probudili smo se u istom stanu, istom ulicom krenuli na isti posao – ako ga imamo – bez ikakvog vanjskog znaka promjene koji bi nam pokazao kako smo sada ravnopravna zemlja Unije.

Imate li nešto za prijaviti?

Tzv. obične ljude, prvi materijalni dokaz da se nešto mijenja čeka tek na granici. Izvjesno je da će sada svi hrvatski građani izlaziti i ulaziti u zemlju samo s osobnom kartom. A zatim, na granici neće više biti carinika. Oni stričeki u svijetloplavoj uniformi koji će vam uputiti standardno ponižavajuće pitanje: imate li što za prijaviti, sada su prošlost. I to je dobro. Jer što god da ste im odgovorili, bilo je krivo. Ako biste na primjer rekli da nemate ništa, što vam je sigurno bio prvi impuls, poučili bi vas da to nije točan odgovor jer on glasi da imate samo osobne stvari, a na carinicima je da procijene spadaju li, recimo, nove čizme ili police iz Ikee u vaše osobne stvari. Očito je to bio vrlo rastezljiv pojam, o čemu može posvjedočiti svatko kome je ikada auto zaustavljen i pregledan na granici. A ako biste bili pošteni pa priznali da imate neke stvari za prijaviti, ne bi vas propustili tek tako. Lijepo biste morali pobrojiti što sve imate ili bi vam pokazali da stanete na stranu i otvorite bunker.


Dugogodišnje iskustvo prijestupnika pokazalo je da je najbolje sve odmah priznati. To jest, najbolje je odmah početi nabrajati, i to stvari za djecu i hranu iz samoposluge. I carinici su, naime, bili ljudi pa je postojala mogućnost da će se možda smilovati jadnicima koji su potegli na put da kupe gluposti. Jer, naravno da je carinik znao da vi znate da on zna da sigurno imate nešto što bi trebalo prijaviti, a ipak vam ne pada na pamet. I da se pravi ozbiljni šverc najvjerojatnije odvijao uz znanje, ako ne i pod pokroviteljstvom njegovog šefa i šefa njegovog šefa, ali da su ipak građani bili ti, koji plaćaju kaznu ako uvezu robu preko dozvoljene vrijednosti od 100 eura. Naravno, ako bi carinik tako procijenio.

Male laži i velika poniženja

Igra nadmudrivanja s carinicima, poput nekog obreda, odvijala se upravo na zapadnim granicama koje će sada gotovo nestati. Malo kome je padalo na pamet da ide u šoping u Albaniju ili Rumunjsku, da o državama bivše Jugoslavije ni ne govorimo osim kad se radi o švercu mesa za dalmatinske restorane. O krupnom švercu krupnih zvjerki znamo samo to da tu granice ionako ne igraju ulogu.

No zašto je to pitanje carinskog službenika običnim ljudima bilo ponižavajuće? Zato što nas je carinik tjerao u laž i to zaista zbog gluposti i sitnica. Prisiljeni smo bili lagati zbog jednog para cipela od 120 eura ili nekakve haljine, jer smo dobro znali da će, ako baš inzistiraju, uvijek naći nešto za što bi nas mogli ocariniti. Slaba je utjeha bila da je tako bilo i za prošle države, SFRJ. U očima tadašnjih pograničnih službenika nismo bili ništa manje šverceri i sitni kriminalci, dapače. Zapravo je bilo uvredljivo da smo i u novoj državi na granici ostali to isto, osumnjičenici. I još uvredljivije da su nas sumnjičili ne samo naši, nego i Slovenci, koji su do jučer bili u toj istoj državi pa su i sami bili u istoj situaciji na zapadnim granicama prema Austriji i Italiji…


Rušenje granica s EU-om dovelo je i do novih granica u Hrvatskoj
Jutro bez granica: puno srce i prazni džepovi

Kad sam prvi put prošla kroz prazan, posve prazan granični prijelaz iz Italije u Austriju godine 2000., bez carinika i policajaca, bio je to osjećaj za pamćenje. Sjetila sam se hodočašćenja u Trst i kako sam ponekad osamdesetih godina pri povratku na granici svjedočila prizorima kada carinik iz auta očajnicima izvlači vreće deterdženata i kave i tjera ih da je ubace u nekakav kontejner. Možda su to i bili sitni šverceri, ali u zemlji tada nije bilo ni jednog ni drugog i ljude je u kupnju tjerala nužda, a ne hir. Granice jesu trauma, ali generacijska trauma. Mladima vjerojatno ne znači puno i ne pada im na pamet po maturalnu haljinu otići u Austriju ili Italiju, kao mi nekada. Strana roba koju oni priželjkuju već je tu, luksuza ima na bacanje, manjka samo novca.

I eto, jutros je osvanulo novo doba. Neki se ljudi nadaju poslu, neki investicijama, a neki novcu iz fondova. No, to je sve prilično neizvjesno. Granice bez carinika su izvjesne. To je mala promjena, pogotovo obizrom da većina ljudi nema novaca za šoping. Ali ipak čovjeka veseli da može otići u Graz i da po povratku ne mora strepiti.

Osim prisiljavanja na laganje, jedna druga 'trauma granice' zajednička je svim generacijama. To je poniženje čekanja u non-EU redovima na graničnim prijelazima, gledajući kako u onom drugom EU redu automobili i ljudi prolaze brzo dok u našem mile. Naravno, reći ćete s pravom, da je to problem luksuza, no nije stvar u tome. U Evropi ste, ali ipak vas na granici tretiraju kao da niste. Nema veze što su u tom istom redu recimo i Amerikanci ili Japanci! Jer oni zbilja nisu Europljani. Osjećate to kao nekakvu nepravdu, gotovo uvredu. Sad je i to završeno. Sada je Zagreb na zapadu. Samo što to ima svoju cijenu. Zapad se sada premješta prema istoku i naši će stričeki u svijetloplavoj uniformi ubuduće poslovati na granici s Bosnom i Srbijom i Crnom Gorom i njihove građane, kao i sve one druge koji bi htjeli u EU preko hrvatske granice, mučiti neugodnim pitanjima i pregledima. Takvih će biti mnogo i unaprijed zaslužuju sažaljenje. Ali možda će još više biti onih čija zemlja već jest u Uniji, ali koji će poželjeti da se skrase u Hrvatskoj, zapadnije od svoje domovine. Napokon, slobodna cirkulacija radne snage, kapitala i robe mantra je EU-a. Roba je već ovdje, bit će je još više. Kapitala - možda. Ali bit će došljaka iz EU-a za koje Hrvatska sasvim sigurno nije spremna.