Amerikanci su se toliko preplašili terorizma, da im je opća sigurnost postala važnija od zaštite osobnih i ljudskih prava. A Obama nije ispunio nijedno od svojih velikih obećanja kada se radi o ograničenjima opće zloporabe globalne obavještajne i policijske svemoći. Niti je ukinuo nezakoniti zatvor Quantanamo, niti ograničio globalni elektronskih nadzor svih društvenih mreža, telefona, telefaksova i video-uradaka, dok su njegove bespilotne letjelice u skladu s njegovim osobnim odobrenjima, ubile tisuće nedužnih ljudidaleko od američkih granica. U usporedbi s ozloglašenim Bushom, Obama se pokazao dvostruko strožim u progonu 'zviždača' koji su se usudili objelodaniti mračne američke tajne, pa se tako u vremenima preuranjenog dobitnika Nobelove nagrade za mir, degodio povijesni obrat na ljestvici američkih temeljnih vrijednosti. Strah od 'novih napada na SAD' postao je snažniji od zaštite osobnih sloboda, a to je osobito zbunilo, preplašilo i uznemirilo mnoge komentatore u najvažnijim zemljama svijeta, koji su se ovih dana naveliko raspisali o nadzornoj paukovoj mreži koju je preko cijelog svijeta razapela najvažnija američka obavještajna agencija (NSA) u iznenadnom izdanju afere Prism.

Obama je sam postao zakon iznad zakona, razočarao svoje najoduševljenije globalne sljedbenike, a razljutio osobito moćne saveznike (najviše se špijunirala Njemačka), ali je ipak zaradio tihi aplauz američke većine, koja još vjeruje kako Amerika može suditi svima drugima, osim samoj sebi, kada je riječ o nasilnoj i nezakonitoj zaštiti njezinih političkih ili gospodarskih interesa. To su teške riječi, ali ih više nije nužno posebno dokazivati, pogotovo u ovoj zemlji, u kojoj se od prvih dana neovisnosti do danas jedva stignu nabrojiti brojne obavještajne i policijske afere. Pa tako i u vremenima ove Vlade čije je Ministarstvo unutrašnjih poslova još u veljači ove godine obećalo izradu novih propisa i zakona, nakon velike, a još jednom potpuno uzaludne javne galame, oko hrvatske 'Afere Watergate', a sada je još jednom – kako se čini – sve potonulo u politički živi pijesak.

Hrvatska prizma

Tako se malo tko sjeća kako je prošle godine Večernji list otkrio da policija bez ikakvog nadzora i opravdanja može po slobodnom izboru izlistati bilo čije telefonske brojeve, uključujući i tako moćne ljude kao što su šefovi obavještajnih agencija i Agrokora, a u slučaju neke privatne nužde, čak i brojeve i trajanje razgovora neke nevjerne supruge, koju je bijesni, a moćni suprug, htio uloviti s prstima u medu. Pa ipak, sve je završilo tek iznuđenom ostavkom jednog obavještajnog dužnosnika, a glavnu hrvatsku obavještajnu službu preuzeo je američki Hrvat s dvostrukim državljanstvom, kojeg je u Hrvatsku doveo još Gojko Šušak, a u međuvremenu postao i osobni premijerov suradnik iz vremena zajedničke službe u pripremama hrvatskog pristupa NATO-paktu.

Tako na hrvatske javne dnevne redove još nije došao obećani prijedlog da se uspostavi Vijeće za građanski nadzor policije, na čemu su nakon izbijanja afere inzistirale nevladine organizacije, pravni i telekomunikacijski stručnjaci. Naravno, policija bi imala pravo i dužnost djelovati odmah i pravovremeno, kada bi se radilo o hitnim slučajevima, kao u slučaju otmica djece, ili ucjena sa vremenskim rokovima, ali se više ne bi smjelo događati da svi znaju za brojne i dugačke liste, na koje se uz opravdani službeni nalog, gotovo bilo tko iz policije mogao nalijepiti i vlastitim izborom samo njemu važnih telefonskih brojeva. Bez veze s pravim ciljem istrage, ali presudno za privatnu, političku i gospodarsku trgovinu. Pa ipak, sve je ostalo kao što je bilo, dok su mnogi odustali od zahtijeva da se u isti paket promjena uvrsti i demokratski nadzor tzv. 'prikrivenih radnji', kao što su motrenje, praćenje ili postavljanje klopki. Afere za aferama, a isti ishodi: nitko nije prekršio zakon, ali se petljao gdje mu nije mjesto, dok bi mnoge stvari tek trebalo uskladiti s modernim zahtjevima civilnog društva. Vrlo brižno i detaljno, a što sporije i složenije, dok svi ne zaborave, što je tko radio, htio ili podvalio.

Dečki, dame, kraljevi i špijuni

Zbog te vlastite odgovornosti i osjećaja vlastitog dostojanstva, ne bi trebalo tako pravodoljubljivo napadati Obamu, a još jednom pomesti pod tepih ono što se možda događa i kod vlastite kuće. Američke i hrvatske policijske i obavještajne službe navodno odlično surađuju, ponekad i mnogo bolje negoli Hrvati s Nijemcima, pogotovo s Britancima, a takva suradnja (uključujući susjede) može biti izuzetno korisna kada se radi o zajedničkoj borbi protiv zajedničkih zala, kao što je borba protiv mafije, trgovine ljudima, pranju novca, trgovini drogom ili zabranjenim materijalima, prekograničnom podmićivanju ili carinskim rupama. Slučaj Paravinja je dokazao koliko je važno vjerovati tuđim optužbama, a slučaj Parković, tek će dokazati koliko će se Hrvatska zbilja uklopiti u pravni poredak novog europskog društva. I dok Antonija Bilić zauvijek ostaje velika hrvatska rana nakon velike, ali amaterske policijske potrage, mnoge još više zanima bivša UDBA, a ne stvarne profesionalne sposobnosti policije i hrvatskih službi. Tuđman je znao da je dobio rat, kada su mu se pridružili Manolić, Boljkovac, Domazet ili Agotić, koji su obnašali visoke policijske i obavještajne dužnosti u bivšoj vojnoj i obavještajnoj hijerarhiji, dok je ova hrvatska javnost još raspolučena na one koji traže otpisanu lustraciju, i one koji se nisu u svemu slagali s Tuđmanom, ali mu moraju zauvijek priznati da je znao i umio okupiti i iskoristi znanja i iskustva raznolikih Hrvata, bez kojih bi složena bitka za neovisnu Hrvatsku ostala nedosanjani san.

I ne samo ova američka globalna obavještajna afera, već i neke druge inozemne mračne priče (ovoga se trenutka najviše govori o ostavci češkog premijera) trebale bi poslužiti kao još jedan povod da se preispitaju i neke domaće navike i običaji. I zbog toga ne treba toliko gaziti po Obami, a zaboraviti da je i Hrvatska samo prividno okončala vlastitu aferu dvojbenih telefonskih izlistavanja. U Hrvatskoj se ne propituje ljubavni život političara, kao u Češkoj, Italiji i Americi, ali ta sretna iznimka ne smije postati pravilo i kada se radi o hrvatskom mitu i korupciji, koje je nemoguće otpisati samo načelnim teoretskim raspravama o razlici između političke kampanje i savršenog demokratskog modela, baš kao što bi već jednom trebalo javno progovoriti i o nedodirljivim klanovskim grupama, a zatvoriti sve pipe kroz koje u skladu s političkim oportunitetom stalno cure tajni i službeni podatci.

Iz afere u aferu, već pune dvije decenije, a sada kao da je stigla nova idila u kojoj se čini da su potpuno izumrle hrvatska mafija i korupcija, dok vladajući ponovno sanjaju o tome da mogu promijeniti neka temeljna pravna načela u skladu s vlastitom političkom pragmom. Afere dolaze i silaze s naslovnih stranica, ali odgovorna vlast mora ići dalje i kada neke stvari trenutno nisu u središtu javne pažnje. I zbog toga je bilo dobro kada bi i ministar policije, koji se svojedobno pojavljivao na LGBT paradama, istu vrst političke hrabrosti pokazao i u zagovoru sveopćih, a ne samo manjinskih, ljudskih prava, baš kao što bi i cijela Vlada morala naći vremena da iz tuđih obavještajnih i policijskih afera izvuče prave pouke o budućem demokratskom preustroju u samoj Hrvatskoj. Ono što nam rade Amerikanci, rade svima, ali ono što mi radimo sami sebi, ostaje samo naša briga.