Draga Rujana,
nakon puno razmišljanja odlučila sam te tražiti savjet. Pa da krenem, dobra sam studentica, u ranim dvadesetima, iza mene je svježe prekinuta veza duga 4 godine. Sve do nedavno, nisam vidjela nit shvaćala da sam ja u toj vezi zapravo zarobljena neprestanim nadzorom, što mobitelom, što osobnim prisustvom bivšeg. O izlascima s curkama da ne pričam.

Nema šanse, a da on nije negdje blizu mene, postalo je to sve opsesivno ponašanje. Odlučila sam tome stati na kraj tek kad sam upoznala dečka koji je stariji od mene koje 3-4 godine i koji me na prvu očarao i dao mi hrabrosti da to sve raskinem, i koji ne krije da želi nešto vrlo ozbiljno sa mnom. U očaju i nemoći suvislog objašnjavanja samog razloga prekida, spomenula sam bivšem da postoji treća osoba, i preko toga mi je bivši htio prijeći, moleći samo da ga ne ostavim, bila sam uporna i raskrstila sve. Za osvetu je počeo pričati, pošto smo u malom mjestu oboje, da sam ga prevarila i da ga tko zna u biti koliko varam i što sve ne, što je naravno izludilo prvo mene (jer nisam neka problematična osoba) i naravno moje roditelje koji su ga rado primili u kuću, kao i cijela obitelj. Mojim prijateljima govori da me želi izluditi psihički, da mi se osveti a meni šalje poruke da me još voli, da razmislim i slično...

Ja samo želim da se makne iz moga života s opsjedanjem nakon svega, i želim započeti nešto s ovim starijim dečkom. Znam da nije uredu skakati iz veze u vezu, ali nakon sve te strke, shvatila sam da je moja ljubav prema bivšem u biti davno splasnula, da nije bilo ničega osim puke navike. Sad me zanima tvoje mišljenje po pitanju i bivšeg i "nove veze", i da li i kako to reći roditeljima jer oni još nisu za to da ulazim već u nešto novo... Oni za njega znaju, da mi se sviđa i sve ali opet... Ja nisam osoba koja previše ulazi u neku polemiku s ljudima, radije se povučem u sebe nakon neke kritike, valjda to primam previše k srcu... Molim te za savjet, jer ću valjda pukniti! Hvala!

Draga Bezimena,

Moraš se naučiti boriti za sebe.

Razumijem da nisi konfliktna osoba, pa ti je zato bivši i mogao raditi to što je radio – nadzirati te kao STASI istočne Nijemce. Naime, ljudi točno znaju što mogu drugima raditi, pogotovo oni s patološkim crtama. A on ih definitivno ima – a to da te želi istovremeno izludjeti i natjerati da mu se vratiš, to spada u psihološki rat. E sad – ako mu tvoji prijatelji i rođaci povjeruju, onda tko ih šljivi – nisu te vrijedni. Ne može on tebe isterorizirati na povratak, zar ne?
Zar ne?
Ne?
Nadam se da ne.

Razumijem da ti je bilo lakše reći mu da si se zaljubila u drugoga – to ljudi najčešće lakše procesuiraju (kažu sami sebi da je to stvar sudbine) nego kada im kažeš, na primjer; «ostavljam te jer nemaš svoju slobodnu volju a ja ne mogu živjeti s takvom osobom» kao što je jedan moj prijatelj napravio svojoj curi.

Ona i dan danas živi u uvjerenju da je našao drugu. A on samo nije htio ući u brak s gljivom koja nije u stanju niti odabrati film po svom ukusu. Tako je i u ovom slučaju vjerojatno bilo lakše reći da postoji drugi, nego čovjeku objasniti da je patološki slučaj kontrolfrika koji te skoro ugušio i da ti to više ne možeš i ne namjerevaš trpjeti. Ali u jednom trenutku moraš prestati tražiti izgovore i ljudima reći istinu.

A istina glasi ovako: «Dragi mama i tata, dragi prijatelji, da - našla sam drugoga zato jer je prvi bio patološki kontrolfrik zbog kojeg nisam smjela s prijateljicama izaći van četiri godine, a kamoli mrdnuti bilo kuda bez njega i na kraju me je svojim ponašanjem upravo otjerao u ruke drugome. Odnosno, dogodilo se upravo ono čega se on bojao i to zato jer se toga patološki bojao.

Molim vas da mu ne vjerujete ma što da vam priča jer ga nisam varala, a uostalom – i da jesam, to je moj i njegov problem a ne vaš. Ako me volite, prihvatiti ćete novonastalu situaciju.«
Ova emocionalna ucjena na kraju je podla, priznajem, ali u većini slučajeva učinkovita.

I na kraju te molim da razmisliš što znači biti nekonfliktna osoba, odnosno osoba koja izbjegava konflikt ako ga izbjegavaš po svaku cijenu, mogla bi završiti kao one pretučene žene koje nikome ništa ne govore zbog straha od reakcije okoline pa ostaju sa svojim partnerima sveudilj izbjegavajući konflikt, pa svejedno na kraju završe po skloništima, ubijene ili na neki drugi opskuran način.... naravno, malo pretjerujem da ti utuvim u glavu da ne možeš zauvijek izbjegavati bilo kakve konfrontacije – mislim, možeš – ali ćeš iz većine situacija izaći kao gubitnica jer će ljudi skužiti da si popustljiva. To što si ti možda popustljiva ne radi straha od nekoga ili nečega, nego iz žalje da nekoga ne povrijediš, postaje manje važno. Ljudi će te početi doživljavati kao slabičicu (ženski rod od slabića?) i to će znati iskoristiti. Samim time, što ti više budu nametali svoju volju, to će te manje poštovati…. Kužiš kuda to ide?

Jer jedna stvar je izbjegavati konflikt, a druga je stati iza sebe i svojih želja i pokušati taj konflikt razriješiti uz minimalne gubitke - kao što si ti sada, recimo, učinila.
Naravno, posljedica ipak ima i moraš s njima izaći na kraj uz pomoć svojih bližnjih, a ne potajno. A za to ipak moraš iskomunicirati istinu. I makar koliko oni voljeli tvoga bivšeg trebali bi doznati kakav je on zapravo bio prema tebi, a ti si ta do čije sreće bi njima trebalo biti uistinu stalo. Što ne znači da im se trebaš opravdavati zato što imaš novog dečka – jer ako su normalni, trebali bi biti sretni kada si ti sretna i tužni kada si ti tužna. Ista stvar vrijedi i za prijatelje.

A ako nije tako, onda ne vidim uopće čemu čamiti dalje u tom malom mjestu... svijet je velik i možda naizgled zastrašujuć, ali jednom kada se otisneš, zauvijek će ti se promijeniti perspektiva. I kao što kaže crtež dvije pokisle mačke stisnute ispod jednog malog kišobrana koji mi je jednom davno teško bolesna majka donijela iz Amerike (gdje je njezin pradjed dvadesetih otišao trbuhom za kruhom i radio na dokovima New Yorka deset godina da bi se vratio u domovinu i izgradio zgradu u velikom gradu koju su mu poslije nacionalizirali oni za koje se udala njegova unuka, ali to je jedna sasvim druga priča) – elem, kada mi je teško uvijek se sjetim te dvije mačke i natpisa koji glasi: «Jednoga dana kada budemo bogati i slavni, sjetiti ćemo svega ovoga i smijati se!»

Dakle, kada se sjetim kako sam se tada osjećala, te realnosti u kojoj sam živjela, danas mi je nezamislivo da sam iz toga ikada isplivala i da – smijem se.
I tebi želim isto.