Draga Rujana,

Pitanje nije zašto mi se desilo što se desilo, jer s..... se u životu dešavaju, pa tako i loši brakovi i dobre rastave. Nije pitanje što da sad radim s dvoje muške djece, jer život nosi svoje i rješenja se sama nameću.. htjela bi pitati zašto i nakon dvije godine odvojenog života, ne pronalazim ništa poticajnog u životu samohrane majke.

Samostalna sam bila i prije razvoda i ne bih rekla da me je višak obveza pretjerano oštetio. Problem je u prvom redu emotivni. Moji osjećaji prema sad bivšem mužu dugo su se hladili, ali konačno razočarenje doživjela sam kao šok neispunjenih očekivanja i duboko razočarenje iz kojeg mislim da se još nisam oporavila. Osjećam se prevarena i to od života. I silno me strah svega osim vlastite samoće. Zar će to trajati vječno?

Tuga

Dobar dan, Tugo!

Prije svega ti želim reći da je hvalevrijedno to što si samostalna i što ti dodatne obaveze ne predstavljaju bitnu stavku u životu – to znači da si zrela osoba koja je svjesna svojih dužnosti i obaveza i od njih ne bježi kao velika većina čovječanstva!

Što se tiče osjećaja da te život prevario, ako pod životom podrazumijevaš Sudbinu - znaj da u nju ne vjerujem. Mislim da je Život, odnosno Sudbina ili kako god to željela nazvati, samo zbir ukupnih ljudskih (ne)djelovanja i okolnosti koje onda u nekom trenutku donose ovaj ili onaj rezultat. Pri čemu je tvoj odabir muža možda mogao imati veze s tvojim ranim djetinjstvom, isto kao i geografskim podrijetlom ili hormonalnim djelovanjem u trenutku kada ste se upoznali…. A sve ostalo je manje-više bio skup vaših uzajamnih (ne)djelovanja – drugim riječima, tvoja uloga u Životu nije bila pasivna, kao što bi se to iz fraze 'dogodilo mi se to što se dogodilo' dalo zaključiti.

Dogode se boleštine i nesreće, vozač iz suprotnog smjera ili nakrivo nasađen gen. Razvod je obično nešto što te ne zaskoči s krova, ničim izazvano i posve neočekivano. Ali voljeli bismo vjerovati da je tako, vidjeti sebe kao žrtvu kako ne bismo morali preuzeti odgovornost za nešto što je propalo. I to je normalno.

Razvod, odnosno rastanak nije puno drugačiji od konačnog rastanka – smrti. Činjenica je da je umrla jedna veza. Ako pitaš psihologe, oni će ti reći da je da se zapravo nalaziš u jednoj od faza žalovanja – ne samo za njime, ili sobom kakva si bila, već i prošlošću i godinama za koje ti se možda sada čini da su uludo potrošene. Ako ti se ikada učini tako, pogledaj svoja dva sina i sigurna sam da ćeš zaključiti da nije baš posve tako!

Žalovanje prosječno traje oko dvije-tri godine i na žalost se moram složiti s tim – uskoro će biti tri godine od nagle, neočekivane i prijevremene smrti moga staroga i tek sada mogu razmišljati o njemu bez da briznem u plač. Godinu i pol sam jednom tjedno išla na psihoterapiju nadajući se da ću taj proces moći ubrzati, pročitala sam nekoliko knjiga o žalovanju, pokušavajući ga racionalno 'odraditi', čitala stara pisma i mailove, gledala fotografije, sve samo da tugu izbacim iz sistema. Šipak. Naravno,
tada nisam bila svjesna da je to bilo sve manje-više uzalud jer je nedostajao ključni faktor; vrijeme.

Zato te molim za malo strpljenja. Neke stvari je nemoguće siliti. Ima puno ljudi koji se zakopaju u posao, naglavce se bace u sljedeću vezu ili neki životni projekt ili počnu s autodestrukcijom (lokanje, dopanje, svjestan izbor loših partnera) samo kako ne bi osjećali ogromnu tugu i prazninu koja ih iznutra ždere. Ali olakšanje je samo kratkoročno… Uostalom, vjerojatno se možeš prepoznati u gotovo svim fazama žalovanja;

• Negiranje: “Ma dobro je. Ovo se sigurno ne događa, ne meni!”

Za najveći broj ljudi ovo je najčešće kratkotrajni mehanizam obrane koji uskoro prelazi u sljedeću fazu….

• Ljutnja; “Zašto ja? Nije fer! Kako se to meni moglo dogoditi?”

Ljudi u ovoj fazi mogu biti ljuti i na sebe i na druge – a pogotovo one najbliže. Ljutnju koja dolazi od nekoga tko je u ovoj fazi žalovanja najbolje je stoga ignorirati, jer nakon ljutnje slijedi….

• Pregovaranje: “Napraviti ću bilo što, treba mi još malo vremena, dati ću sve što imam ako...”

Drugim riječima, čovjek pokušava odgoditi neumitno – u našoj analogiji na primjer, odbija potpisati papire za razvod ili traži kompromis u nadi da će s bivšim/om ostati u dobrim odnosima. Međutim, put prema dnu se nastavlja i slijedi….

• Depresija; "Zašto da se uopće trudim? Ništa nema smisla, nedostaje mi, kako ću dalje bez ….?”

Ovo je faza kada uistinu skužimo da je to – to, odnosno – “da se desilo to što se desilo…”. Za ljude u ovoj fazi je važno da žaluju i da se osjećaji procesuiraju. Tuga, žaljenje, strah i nesigurnost su potpuno normalni, jer znače da je čovjek konačno shvatio u kakvoj se situaciji nalazi. A to je potrebno zato što mora doći….

• Prihvaćanje; “Znam da će sve biti u redu.” Ovo je faza u kojoj se čovjek pomiri sa situacijom i odjednom nalazi snagu da krene dalje.

Na žalost je teško reći točno koliko je potrebno da se do zadnje faze konačno stigne, ali čestitam - na korak si do cilja. I sve će biti u redu.

P.S. Ove faze je Dr. Elisabeth Kuebler - Ross prije svega utvrdila na ljudima koji su patili od terminalnih bolesti, ali je kasnije to proširila na bilo kakve teške osobne traume kao npr. smrt voljene osobe, prekid veze, razvod, ovisnost, početak bolesti, te kojekakve druge gadosti koje nas mogu zadesiti dok planiramo… http://quoteinvestigator.com/2012/05/06/other-plans/