Hrvatska država da, ali kakva?', pitao se nekad Vlado Gotovac, a odgovori koje smo tijekom proteklih dvadeset godina dobili ispali su prilično razočaravajući. Vjerojatno jer su na to prevažno pitanje odgovarali većinom HDZ, Katolička crkva, Marko Perković Thompson i Europapress Holding. HDZ je ponudio odgovore koji su sadržavali pljačkašku privatizaciju i svu ekonomsku moć u rukama 'dvjesto bogatih obitelji', mržnju prema Srbima (to su, znate, oni s 'prljavim gaćama') i ognjištarsko-patrijarhalnu revoluciju, u kojoj se svojedobno ministrica obrazovanja hvalila da ustaje čim muškarac uđe u prostoriju! Katolička crkva pak društvu nije ponudila duhovnu obnovu, nego samo indoktrinaciju, dvore od oniksa i kler opsjednut materijalnim, uz povremene izlete opravdavanja pedofilskih skandala. (Naročito je cinična nedavna prijekorna izjava kardinala Bozanića o neobrazovanim vjernicima; to su dakle rezultati dva desetljeća ispiranja dječijeg mozga vjeronaukom u javnim školama?!) Thompson je pak pledirao za neoustašku Hrvatsku sa soundtrackom pastirskog rocka (u kojoj se ogromni honorari keširaju i za gromoglasno nepjevanje), dok je EPH svoje čitatelje uvjeravao kako život nema smisla bez iStvarčica, naročito ako sakupljate plastične boce da preživite.

Zato nimalo ne čudi što se domoljublje mnogim poštenim ljudima zgadilo, kada su se na njega manje-više redom pozivale svakovrsne hulje, koje su na sebi svojestvene načine kreirale društvenu svijest tako da od Hrvatske stvore nacionalističko-konzumerističku kreaturu korupcije, koja je na rubu ekonomskog ponora. Ništa od toga nije bilo neizbježno, a jedan od razloga što se ipak desilo jest vječno pozivanje zločinaca, lopova i varalica na domoljublje, ultimativni smokvin list naših kriminalaca. (Uostalom, nitko Hrvatsku nije volio više od Ive Sanadera, kako je to jednom besramno podviknuo bivši premijer.) Liberali i ljevica su cijeli koncept domoljublja prepustili kleru i desnici, umjesto da pokušaju hrabro ponuditi alternativu: voljeti Hrvatsku znači poštovati njene zakone, stvarati ravnopravno društvo, paziti posebno na ugrožene skupine i siromašne, njegovati civiliziranu i argumentiranu javnu raspravu, obrazovati se i učiti, osloboditi provincijalnih kompleksa, nuditi svima jednake prilike i, još važnije, jednake početne pozicije. I tako dalje.

Vizija budućnosti hrvatskog društva

U proteklih desetak godina u javnosti se nije baš mogla čuti vizija hrvatskog društva kao otvorenog, ravnopravnog i za sve slobodnog, osim od strane šačice gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba, te njihovih saveznika, odnosno svih onih koji su marširali u zagrebačkoj Povorci ponosa. Od 2007. na ovamo Zagreb Pride je svake godine objavljivao proglase koji su s jedne strane detaljnije artikulirali izabranu temu, a s druge dalekosežno promišljali o tome u kakvom društvu trebamo živjeti i kakva Hrvatska država treba biti. 2008. je zato u proglasu rečeno i sljedeće: 'Danas i sada želimo graditi društvo solidarnosti, podrške i zajedništva u kojemu nitko više neće morati skrivati svoju ljubav i ograničiti svoj identitet na četiri zida, bojati se prijaviti nasilje kojemu je izvrgnut ili izvrgnuta – društvo u kojemu ćemo se zajednički suprotstaviti nasilju, mržnji, homofobiji, transfobiji i bifobiji.'

Sljedeće je godine tema bila 'Zagreb Pride za otvoreni grad', a naglašeno je i ovo: 'Dok ne bude postignuta puna ravnopravnost i jednakopravnost svih ljudi u društvu, ostvareno pravo na različitost, dok makar i samo jedna LGBTIQ osoba bude izložena nasilju, diskriminaciji, poniženju i neprihvaćanju ustrajat ćemo u našoj borbi i zahtjevima. Uvjereni smo da ćemo jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, ostvariti te vrijednosti i društvo tolerancije, prihvaćanja i sudjelovanja. Da ćemo živjeti u gradu otvorenom za sve svoje stanovnike, bez obzira na razlike u rodu, rodnom izražavanju ili spolnom usmjerenju. Ostvarenje tih vrijednosti učinit će nas boljim ljudima, a naše društvo i naš grad, boljim društvom i boljim gradom.' Godinu nakon toga je poručeno i da 'mi u Zagreb Prideu smatramo da svaka pojedinka i svaki pojedinac imaju pravo definirati svoje osobne identitete, javno ih izražavati i očekivati od društva da ih poštuje i prihvaća'. Prošle je godine, slaveći i svoju desetu godišnjicu, Zagreb Pride progovorio o budućnosti hrvatskog društva, rekavši da ćemo 'bespoštedno, odlučno i beskompromisno ustrajati u suzbijanju fašizama, neoustaštva, nacionalizma, ksenofobije, šovinizma i seksizma – do njihovog potpunog nestanka', cijelo vrijeme 'boreći se za potpuno i dostojanstveno pravo na slobodu javnog okupljanja i izražavanja svih ljudi'. (Ovdje moram reći da se neke od tih proglasa i ja potpisivao, kao dio Organizacijskog odbora Zagreb Pridea od 2008. do 2010. godine.)

Nekome može biti čudno, ali pokazalo se da jedna od najstigmatiziranijih skupina u društvu, a to je LGBT zajednica, istovremeno osjeća i najveći optimizam kada je Hrvatska u pitanju, gajeći nadu u bolje sutra za sve građane ove države i tražeći ravnopravnost svih. Ali kada se pogleda malo u povijest, tu nema ništa čudno – nije li najljepše snove o američkoj budućnosti izrekao baš Martin Luther King, i to u vrijeme dok se američke crnce još uvijek linčevalo.

Vjerovati u Ljepšu našu

Marširati ove godine u splitskoj i zagrebačkoj Povorci ponosa, osim borbe za LGBT ravnopravnost, znači i vjerovati u Ljepšu našu, u kapacitet hrvatskog društva da se mijenja na bolje, u budućnost naše djece, bez obzira jesu li im roditelji raznospolni ili istospolni par. Marširati u Hrvatskoj u Povorci ponosa jest dakle i domoljubni čin, posebice ako je odgovor na pitanje Vlade Gotovca – Hrvatska slobode i ravnopravnosti za sve njene građane. Za neke druge vizije domoljublja važnije je uzeti kamenje u ruke i napadati miroljubiv prosvjed ili razvlačiti tragediju jedne obitelji i smrt jedne djevojke kao dobru dosjetku u izražavanju svoje neljudskosti. Ono što ja mogu garantirati jest da će u Hrvatskoj budućnosti kakvu zamišlja Zagreb Pride bolje i slobodnije živjeti svi, pa i oni koji se tome sada i nasiljem opiru, dok će u Hrvatskoj mržnje jednoga dana zakucati zli ljudi i na vaša vrata, iako uopće niste gej.

Pederima se rado zamjera kako samo misle na sebe, ali je suprotno istina: u Povorci ponosa se misli na slobodu i ravnopravnost svakog građanina i građanke Hrvatske, jer osvajanje slobode za jednu ugroženu društvenu skupinu znači više slobode za sve. Kome u Hrvatskoj nije stalo do slobode, taj ovu državu u suštini ne voli, iako je vjerojatno uvjeren da većeg Hrvata od njega nema. I ako netko zakuka da se 'za ovo nije borio', a pritom misli na održavanje Povorke ponosa, pa za što se onda kvragu borio?! Nije valjda za državu i društvo u kojem se ukida temeljno ustavno pravo slobode okupljanja?

Ove godine Zagreb Pride, između ostaloga, u fantastično napisanom i borbenom proglasu kaže: 'Naša vizija je prihvaćanje, naša želja je jednakopravnost, naša potreba je solidarnost.' Prihvaćanje, jednakopravnost, solidarnost - za sve ljude u Hrvatskoj. To je domoljubje.