KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Plusovi i minusi hrvatske 'revolucije'

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 09.03.2011 14:37
  • Objavljeno 09.03.2011 u 11:30
PROSVJED

PROSVJED

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic/PIXSELL

Vlast bi mogla pasti samo kada bi se dvije frakcije 'revolucije', fejsbukovska i veteranska, ujedinile, slično kao u Srbiji u jesen 2000. godine, kada je rušen Milošević, smatra tportalov komentator, no ni za to ne vidi neke veće izglede

Usudio bih se ovako prognozirati. Ove zagrebačke fejsbuk demonstracije nemaju – zbog organizacijske nedorađenosti, premale podrške glavnih gubitnika tranzicije i prosvjednika iz ostalih dijelova Hrvatske – velikih izgleda za uspjeh. Osim ako im ionako rekordno nepopularni, sada već i omraženi, vlastodršci sami ne ponude glavu na panj nastavljajući ih podcjenjivati i vrijeđati. Ali moraš im već sada skinuti kapu koliko su u samo nekoliko dana osporile autoriteta u ovoj zemlji, i šire, skinuvši ih, ono baš, do gaća. Poslije ću o tome u čemu i ova 'revolucija' može pojesti samu sebe, ali pogledajmo najprije taj upravo fascinantni niz.

Bez političkog i moralnog skalpa ostali su Jadranka Kosor i Ivo Josipović, koje su prosvjednici prepoznali samo kao tvrđu i mekšu varijantu istog sunovrata Hrvatske u socijalni i moralni glib. Zatim su bez kose na glavi ostale i sve političke stranke, kojima su redom paljene i trgane zastave, a ako nekoj nisu, to samo znači da demonstranti nisu znali gdje im je sjedište, a nisu vrijedne da se o tome raspituju. Dalje, golog tjemena ostavljeni su sindikati koji su kukavički eskivirali ulična okupljanja i s obzirom na to čak su i neopravdano dobro prošli, jer su time izdali i onih 700 tisuća potpisa s lipanjskog referenduma, pokazujući da je njima draže i dalje kamčiti mrvice sa stola Jadranke Kosor.

Pa onda, tu su korporacijske multinacionalke koje su se demonstrantima našle u šetnji na putu, pri čemu je po mome ukusu bilo premalo banaka, uključujući Hrvatsku narodnu banku. Ona je samo okrznuta, a njen mramorni vođa Željko Rohatinski dobiva status ultimativne političke zvijezde, iako je uključen u međunarodni bankovni švindleraj ništa manje, prije više, od drugih. Napokon, šetači su obišli i glavne medije koji su, očekivano, zdušno radili na minoriziranju i omalovažavanju ovih prosvjeda, mada bi im, kladim se, prvi prišli kada bi nanjušili da će uspjeti.

Prosvjednici pred stranačkim sjedištima, 8. ožujka
Kapitalistička kockarnica

Ukratko, demonstranti su doveli u pitanje većinu velevažnih autoriteta – ipak ne i sve, uočljiv je, recimo, izostanak, Crkve ili Ministarstva branitelja – koji su dosad slatko drijemali u svom samoobožavanju i uvjerenju da su nedodirljivi. Eto, nisu. Štoviše, prvi put se dogodilo da se u relativno masovnim razmjerima osvijestilo da treba cimnuti za rukav svilene pidžame i prvosvećenika današnjeg svjetskog poretka, Njegovo Veličanstvo Kapitalizam, da bi objasnio neke stvari koje danas toliko muče ljude. Na prvom mjestu, jesu li ova silna nezaposlenost i socijalno beznađe slučajna greška Njegove kraljevske vlade?

Ili nema nikakve slučajnosti, to je naprosto to, Kapitalizam naprosto ne zna bolje. Pa čak i neće, jer mu je, barem do ove krize, izgledalo da mu radnici i ne trebaju, nego se može kroz tzv. kapitalističku kockarnicu i bez njih održati i samoreproducirati. Eh da, preko ovoga je prvi put došla pod udar, a da to nije došlo iz usta desnih euroskeptika, i Europska unija, što silno skandalizira bratstvo hrvatskih eurofila. Njima u krajnjoj liniji i sam pripadam, ali ne mogu da se ne priupitam, zajedno s najsvjesnijim dijelom prosvjednika, kako to da Unija postavlja Hrvatskoj sve moguće uvjete i zahtjeve za članstvo osim smanjenja broja nezaposlenih?!

Prosvjednici u šetnji, 4. ožujka
EU u obrani političkih elita

Zar joj to nije važno? Ili joj je naprotiv jako važno da nezaposleni u Hrvatskoj sutra posluže kao rezervna radna snaga kojom će držati na niskim plaćama i u pasjoj poslušnosti vlastite zaposlenike. Što, ova vam pitanja izgledaju strano i nerazumljivo? Pa o tome i govorim, ove demonstracije stavile su na dnevni red čitav niz stvari o kojima se kod nas uopće ne govori, pa kako bi se onda nešto o njima i znalo. I, vidi, molim te, to su svilena gospoda i gospođe u EU odmah primijetili i reagirali. Prvo je Hannes Swoboda s kočijaškom suptilnošću odbacio glavni zahtjev prosvjednika, izjavivši da bi izvanredni izbori u Hrvatskoj ugrozili završetak njenih pregovora s EU-om, što su mnogi kod nas s pravom doživjeli kao miješanje u unutrašnje hrvatske stvari.

Ali, hej, to je mačji kašalj u odnosu na kasniju nevjerojatnu izjavu Doris Pack da demonstranti u Hrvatskoj ne znaju što hoće, samo prave nered, čime je blagoizvoljela dati na znanje da titulu 'zaštitnice Hrvatske' gradi na bliskosti samo s njenim političkim elitama. Za hrvatske je građane očito zaboli đon. Pa ipak, što tim građanima sada preostaje? Kada to pogledaš kroz naočale ratnih veterana s kojima su i počeli ovi ulični prosvjedi, vidiš da oni ne bi htjeli ostati ni u ex-Jugoslaviji ni otići u Europu, dakle, njihova je opcija Nigdje, što, žalim slučaj, ne može biti.

Europa jest razumna i prihvatljiva opcija baš u ovim stvarima koje su aktualizirane braniteljskim protestima: u smirivanju ratnih i poratnih konfrontacija i napetosti, u relaksiranju nacionalizama, šovinizama... itd. Istinabog, ni u tome ona nije bila idealna, a s obzirom na njenu vlastitu rastuću nacionalnu i religijsku zakopčanost, bit će to sve manje. Ali u tome je ipak svakako bila bolja nego u spomenutom ekonomskom i socijalnom komponiranju ujedinjenog europskog kontinenta (to je ono o kralju Kapitalizmu i njegovim siromasima i parijama). I sada dolazimo do onoga što sam na početku najavio, a to je da ove demonstracije, koje osporavaju sve, na kraju mogu osporiti i same sebe.

Prosvjed na Cvjetnom trgu, 2. ožujka
Vladu ruši jedino ujedinjena 'revolucija'

Tu prije svega mislim na veteranski dio hrvatske 'revolucije', koji je, generalno uzevši, podbacio u odnosu na onaj fejsbukovski, ali, polako, vrijeme može još itekako raditi za njega. Kada su izbile arapske revolucije, prevladalo je mišljenje, kojem sam se i sam priklonio, da one kod nas nisu ili su jedva moguće. Kod toga ostajem i sada. No evidentno je da to treba korigirati tako da se u Hrvatskoj ipak dogodila neka reducirana, slabašna verzija egipatsko-tuniske (fejsbukovske) revolucije, ali postoji realna mogućnost da se dogodi još jedna, umanjena repriza – libijske revolucije. Mislim tu, naravno, na ono što se još može dogoditi kada se u demonstracije vrate branitelji, što je samo pitanje vremena, a ono upravo istječe.

Već za mjesec dana, ili tu negdje, trebale bi biti izrečene presude Gotovini, Markaču i Čermaku, što bi moglo toliko traumatizirati stanje u zemlji da ni zveckanje oružjem, kojeg je uostalom verbalno već bilo, nije nimalo isključeno. Doduše, ne vjerujem da bi i to, kao ni fejsbuk prosvjedi, moglo srušiti ovu vlast, branitelji su većinski ipak i dalje pod kontrolom HDZ-a. Još manje da bi dovelo do oružanog raspleta kakav upravo, praktički u direktnom prijenosu, gledamo u Libiji. Vlast bi mogla pasti samo kada bi se ove dvije frakcije 'revolucije', fejsbukovska i veteranska, ujedinile, slično kao u Srbiji u jesen 2000. godine, kada je rušen Milošević. Ali ni za to se ne vide neki veći izgledi. Jer, evo, nominalni predvodnik veterana Željko Sačić izjavljuje da bi ujedinjenje s fejsbukovcima bilo 'opasno', što znači da on baš ne kidiše na Banske dvore žestinom koju nam prodaje.

Ali ima tu još nešto vrlo važno. Kada sve zbrojiš, ostaje još jedna, i to sasvim realna mogućnost. Da vrlo vjerojatni predstojeći braniteljski ulični protesti naprosto pojedu ove sadašnje fejsbukovske. Ja to, nimalo ne skrivam, čitam ovako. Da gori pojede boljega.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi