Svakog dana dok izlazim iz zgrade, najmanje jednom dnevno, ja strepim od mogućih fatalnih nuspojava. Moja ulica nema nogostupe i niz desetak stuba izlazim ravno na kolnik, a vidokrug mi zastiru dva tuceta parkiranih automobila. Svakog dana najmanje jednom tuda, unatoč skučenosti i zavojitosti, bijesno, u nekom od smjerova, projuri neki auto za koji nije bilo parkirnog mjesta, a njegovom je vlasniku trebalo baš tu i baš sada. Bude tu i manjih sudara, bude psovki, pa i policije, ali srećom nijedan pješak još nije nikako stradao.

Svakog dana ja tako siđem, zastanem dvije stube iznad asfalta, temeljito se osvrnem pa krenem dalje, ali nikad se još nije dogodilo da pomislim nešto u stilu: "A možda da danas ipak ne odem u dućan, možda je preopasno. Nije, doduše, ovdje još nikoga pregazilo, ali što ako baš ja budem prvi? Ne bi bilo prvi put da se upravo meni dogodi neka zvizdarija koja ne bi zaskočila nikoga drugog… Ma fućkaš i klopu i cugu i pljuge i žarulju i pastu za zube, idem ja lijepo nazad gore, pred internet". Da mi je ikad išta slično palo na pamet, ne bih se ni vratio niti skrenuo lijevo, prema samoposluzi, nego smjesta desno, pa ravno do svoje doktorice po uputnicu za psihijatra.

Hoću reći, svako uključivanje u promet – ne samo u mojoj ulici, naravno, i ne samo kao pješak – nosi sa sobom ozbiljan rizik i prijetnju neugodnim nuspojavama, moguće i fatalnim. Pa ipak svi izlazimo, hodamo ili (se) vozimo, svjesni da je šteta od neizlaska daleko veća od potencijalne prometne nezgode ili nesreće. A i ta malešna mogućnost da nadrapate u prometu i dalje je neusporedivo veća od vjerojatnosti da će vam cjepivo protiv korone stvoriti moždani, sinusni ili koji već krvni ugrušak.

Štoviše, ugrušak će vam se, ovaj ili onaj, daleko češće stvoriti od samog virusa nego li od cjepiva protiv njega, pa makar to bila i Astra Zeneca (za koju, uzgred budi spomenuto, jedino postoje egzaktni podaci o nuspojavama, dok o posljedicama i eventualnim tegobama nakon dobivanja nekog drugog cjepiva nema ni približno toliko sistematiziranih i detaljnih podataka, iako je teško povjerovati da ama baš nitko nije imao nikakvih problema). Uvijek decentni i suzdržani Nenad Jarić-Dauenhauer s portala index.hr, koristeći se podacima iz opsežnih istraživanja provedenih u Ujedinjenom Kraljevstvu, u četvrtak je objavio tamošnje službene brojke, iz kojih je razvidno kako su nam šanse da umremo od virusa SARS-Co-V-2 točno 27.800 puta veće od onih da nas ubije Astra Zenecino cjepivo.

Zašto je baš Astra Zeneca na drhturavom nišanu političko-medijskog snajpera koji se pomiče danas prema starijima, sutra prema mlađima, prekosutra prema ženama, a dan kasnije nazad prema starijim muškarcima mlađe dobi, naročito ljevoruke koji uzimaju kontracepcijske pilule, da bi se za tjedan ili dva usmjerio prema svim smeđokosima sa stopalom većim od broja 41 i zatim na crnooke dešnjake više od metar i osamdeset – e, to ne pitajte mene.

Ja – srećom! – nisam ni istraživački novinar niti – još većom srećom, i to po širu, je li, društvenu zajednicu a i šire, i tako dalje – znanstvenik, nego tek javni promatrač s privilegijom potpisanoga komentiranja. A kao takav, mogu sugerirati jedino onu prokušanu metodu koja bez iznimke fercera u svim naizgled nerješivim društvenim enigmama: treba slijediti trag novca. Sva su druga cjepiva, koliko je dosad prinijeto javnoj pozornosti, višestruko skuplja i nezanemarivo profitabilnija za vlasnike patenta i proizvođače. A "i da i ne" pristup EMA-e i Komisije, plus promjenjivi kriteriji u lijepom broju zemalja članica samo potvrđuju slutnju da bi gorespomenuta metoda mogla biti najučinkovitija.

Ne, ne poznajem nikoga tko ima ikakve veze s kompanijom Astra Zeneca. Jedina moja veza s tom firmom, za koju do lani nisam u životu čuo, jest prva doza cjepiva koju sam primio na poziv svoje liječnice opće prakse, zahvaljujući ponajprije sugrađanima koji su odustali i svojevoljno se stavili na dno liste čekanja za cjepivo nekog drugog proizvođača. Jest, bilo je malo treme (ako ni zbog čega drugog, onda zato što sam se zadnji put cijepio pradavne 1981., onim vojnim "koktelom" za regrute) i bilo je sutradan malo povišene temperature (37,2), ali to je sve. Sredinom lipnja primit ću i drugu dozu, i iskreno se nadam da će to opet biti vakcina istog proizvođača i da će mi ga dati ista, nježna i pažljiva, mlada liječnica.

A sad me ispričajte, vidim da sam jutros zaboravio kupiti sol, pa hitno moram opet u dućan iza ugla. Drž'te mi fige u prometu, pliz.