Kada se na proljeće ove godine pojavio novi Madonnin album, svjedočio sam jednoj indikativnoj pojavi među gejevima zapadnog svijeta, koja se manifestirala po društvenim mrežama, forumima, ali i u razgovorima unutar mojeg šireg kruga homo-poznanika. Mnogi od njih su željno iščekivali album, skinuli ga s interneta čim je bio dostupan, preslušavali detaljno svaku pjesmu i opetovano gledali prvi spot, za 'Give Me All Your Luvin''. O Madonni i albumu 'MDNA' su se vodile višestranične rasprave na LGBT forumima, iscrpno se analizirao njegov zvuk i produkcija, pratila se njegova prodaja, željno se iščekivala pripadajuća mu svjetska turneja, te se u začuđujuće argumentiranim raspravama zastupao stav da s Madonnom još nije gotovo, da ju Lady Gaga nije ipak uspjela zamijentiti a kamoli nadmašiti, te da ima još života u staroj Madge.

Obavio sam svoju 'svetu' pedersku dužnost i ja, te preslušao 'MDNA', kojem se nakon toga nisam više niti jednom vratio, jer – na stranu muzička monotonija i digitaliziranost zvuka – jednostavno nisam u stanju ozbiljno shvatiti nekoga tko u šestom desetljeću života pjeva 'I'm not that kind of girl'. Pa draga 54-godišnja Madonna, i nisi odavno nikakva 'girl', nego si 'woman' a to što nisi u stanju staviti tu riječ u svoju pjesmu smiješno je i blesavo. Nekad je Madonna doista bila provokativna, uzbudljiva, duhovita i nudila sjajne pop-pjesme, na koje sam se i ja mnogo puta oduševljeno isplesao, ali ta vremena su prošla i sada imamo plastificiranu i maksmimalno retuširanu ženu koja pravi albume umišljajući si da je dvadesetogodišnjakinja.

S takvim sam se stavom našao u opasnoj manjini među svjetskom homoseksualnom populacijom, koja i dalje štuje kult Madonne i prati svaki njen potez, iako joj primat onoga što se inače naziva gej ikona (titula koju ne podnosim, bez obzira kome je upućena) sustavno oduzima Lady Gaga, barem kada je riječ o mlađim generacijama. Slično je i u Hrvatskoj, gdje među širokim masama muške homoseksualne populacije vladaju oba kulta (uz dodatno obožavanje autohtonog balkanskog treša poput Rozge, Karleuše i sličnih), te se Madonnu promatra kao Antu Gotovinu u Zadru, dakle skoro pa temelj osobnog identiteta.

Život kao bižuterija

U hrvatskom, odnosno balkanskom kontekstu to zapravo razotkriva duhovno siromaštvo dobrog dijela muške homoseksualne populacije, koja vlastiti pederluk nije uspjela osvijestiti dalje od nivoa šljokice, u doslovnom i prenesenom značenju. Za takve je, a oni čine većinu, biti gej jednako s obožavati Madonnu/Gagu/Britney, oblačiti se fešn i fensi, đuskati uz 'Bižuteriju' u zagrebačkog homo-klubu Rush (iliti OrmaRUSHi, kako ga se također naziva unutar LGBT zajednice), tražiti monogamnog princa na bijelom konju dok se naokolo seksa sa svakim (nepisano je pravilo da su oni koji najviše nariču nad navodnim nepostojanjem vjernosti u gej vezama ujedno i najveće kurve), te biti većinom u ormaru, plus napadno društveno i politički lobotomiziran, i ponosan na to (ali ne i na to što si gej). Jer, girls just wanna have fun!

Naravno, nema ništa originalno u toj očajničkoj potrazi za zabavom dobrog dijela hrvatskih homoseksualaca; riječ je o hedonističkom patentu sa Zapada koji je u proteklim desetljećima doveo do zamornog uniformiranja velikog dijela LGBT zajednice (pa mnogi imaju ista tijela, frizure, odjeću, muzički ne/ukus itd.), komercijalizacije Povorki ponosa, te promicanja konzumerizma i površnosti kao ključnih odrednica velikog dijela gej populacije. Još 1996. je britanski publicist Mark Simposn uredio provokativnu knjigu 'Anti-Gay', koja je predstavljena kao 'protuotrov feelgood-politici' prevladavajućoj u LGBT zajednici, a za svakog pedera bi trebala biti obavezno štivo; u svakom slučaju bolje utrošeno vrijeme nego ono provedeno na dubinsku analizu Madonnina zadnjeg albuma.

Ipak, ima jedna ključna razlika između gej hedonizma u, recimo, San Franciscu i Zagrebu, a to je da je u Americi (Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Njemačkoj, nastavite niz...) LGBT zajednica masovno aut, dok je kod nas masovno u ormaru, i to većinom ne ni iz oportunizma nego jer se, često i patološki, stidi onoga što jest. Razumljiv je taj hedonistički impuls na Zapadu, koji je u ovoj inkarnaciji nastao nakon traumatičnih i AIDS-om obilježenih osamdesetih godina; preživjeli su se htjeli zabaviti nakon tolike i tako strašne tragedije. No, na Zapadu je LGBT zajednica već tada u dovoljno velikom broju - za dugoročno uspostavljanje društvene ravnopravnosti LGBT osoba - učinila ono što je osnovna društveno-politička odgovornost svakog geja i lezbijke, a to je biti aut. (To što ljudi općenito bježe od preuzimanja ili uopće priznavanja postojanja vlastite odgovornosti je druga priča.) U Hrvatskoj se masovni iskorak LGBT populacije nije još dogodio (onih nekoliko tisuća na Prideu su totalna manjina), ali je zato preuzet obrazac bezumnog partijanja i obožavanja ikona kao izraz nesvijesti i neosviještenosti, te prilagođavanja homofobnom statusu quo.

Express Yourself

To u hrvatskom kontekstu potvrđuje i većinska nesposobnost da vatreni gej obožavatelji Madonne i/ili Lady Gage razumiju i prihvate brojne i progresivne političke poruke ove dvije umjetnice, koje se odnose baš na LGBT zajednicu i njenu borbu za ravnopravnost. Pa tako neka hrvatska tetka vulgaris iz svega glasa pjeva 'Born This Way', a ne shvaća da je poruka te pjesme poziva na ponos vlastitim gej identitetom i njegovo slobodno izražavanje, kao što baš i ne razumije što je gospođica Germanotta rekla u svojem fantastičnom govoru na Europrideu u Rimu prošle godine. A ako i razumije, većinom nije u stanju konzekventno izvući zaključke za svoj vlastiti život i svođenje velikih i važnih dijela istoga na famozna četiri zida. Ukratko, i Madonna i Lady Gaga su uvijek pozivale na emancipaciju i zagovarale LGBT ponos (ne samo to, naravno), što među većinom njihovih fanova u hrvatskoj gej populaciji i dalje pripada kategoriji does not compute. Umjesto toga, ide se u pravcu jednako nabildanih, jednako odjevenih, jednako heteronormativnih, jednako lakomislenih gej klonova suženih horizonata na party, krpice i grčevito promiskuitetan seks.

Mora se izreći i jedna znakovita ironija u ovoj maloj kritici gej površnosti, konzumerizma, opsjednutosti celebrityjima, bezumnog hedonizma, političke lobotomiziranosti i prihvaćanja društva spektakla kao krajnjeg dometa; po tome se većinski dio LGBT populacije u Hrvatskoj nimalo ne razlikuje od heteroseksualne većine. Dapače, totalno su isti, samo je eto pakiranje donekle drugačije.

Tražiti bijeg o uniformirane heteroseksualnosti u uniformiranu homoseksualnost je promašeno. Zato naglašavam, da ne bi bilo zabune, kako nije problem u Madonni samoj po sebi, niti lijepom odijevanju (koje je uvijek poželjnije od ružnog), niti u promiskuitetu (koji može, uz odgovorno korištenje zaštite, donijeti i mnogo divnih orgazama), nego u nekritičkom usvajanju svega toga i izostanku svijesti da biti gej nudi još mnogo, mnogo više, ali ni da ništa od spomenutog nije potrebno da bi se bilo gej i ponosno na sebe. Biti bilo kakav stereotip, pa i onaj koji je stvoren unutar LGBT zajednice, tužno je i ponižavajuće. Usmjeriti svoju pozornost i intelektualnu znatiželju na samo ono površno stvara površnu egzistenciju, a Madonna i poznavanje queer teorije, informiranost o novom Zakonu o životnom partnerstvu, prosvjedovanje na Povorci ponosa i razne druge stvari uopće nisu međusobno isključive, nego su itekako komplementarne ako im se priđe s malo širim razumijevanjem. Dakle, ono za što plediram nije odbacivanje Madonne nego redistribucija dijela interesa i na teme koje su ipak malo važnije od lake, ili teške, zabave. Moguće je, ne isključuje se međusobno. Da bi se to dogodilo prvenstveno je potrebno više se usuditi: iskoračiti izvan bilo kakva četiri zida i sam sebi proširiti horizont gledanja. Express yourself!