Prije ravno 16 godina, taman u ove dane, na hvarskoj se rivi okupilo nepregledno mnoštvo svijeta, iščekujući neki brod. Umjesto natpisa "Zimmer – rooms – camare" polovica ih je nosila moćne fotoaparate, a barem još trećina diktafone i novinarske blokiće. Te se večeri, naime, očekivalo da će se ispred "Carpe diema" privezati jahturina s koje će sići sestre Hilton - Paris i Nicky. I jasno vam je, nije bilo ničeg logičnijeg da se, je li, sama krema hrvatskog žurnalizma hitno pošalje sa svih strana na lice mjesta. Naposljetku, razočaranju nije bilo kraja, jer iskrcala se samo Nicky (poznata jedino po tome što joj je sestra ona koja je poznata samo po tome što je poznata) oko koje su prijatelji i pratnja odmah napravili "živi zid", tako da je nitko ne uspije ni kvalitetno snimiti, niti išta mudro priupitati.

Znajući da sam rigidni protivnik takve vrste žurnaliranja i da bi meni daleko veća novinska priča bila ta da se, recimo, šjora Vinka vratila sa zadnje runde kemoterapije pa ravno s trajekta pošla provjeriti stanje u vinogradu, tadašnji me glavni urednik Slobodne Dalmacije uspio uvjeriti da baš ja napišem tekst u kojem bih, barem donekle ravnopravno, izložio i svoj stav i medijsku nuždu da zadovolji interese čitateljstva.

Okej, napisao sam ga i dao neke sugestije za opremu članka. Na kraju je nadnaslov glasio "Kako su sestre Nicky i Ništa naglavce okrenule Hrvatsku", naslov je bio "Našmrkane koze i pijane guske", a podnaslov "Jeste li se ikad zapitali zašto publika (vi, naime) više kupuje novine koje se, do zadnje depilirane dlačice, bave upravo kokoškama kao što su sestre Hilton i gotovo ničim drugim?". Može se to i danas naći u internetskom arhivu na web-stranici Slobodne – odatle sam, uostalom, evo upravo i prepisivao.

Tekst je, dakle, izišao i nikom ništa, baš kao što nikom ništa pametno nije donio ni bilo koji moj (i još nekolicine optimističnih naivaca iz moje generacije) medijski napis. Međutim, redakcija je koji mjesec kasnije nabavila novi softver za "ulijevanje" tekstova izravno na unaprijed grafički i tipografski definirane stranice, a neki je informatički šaljivdžija upravo tu, gore citiranu opremu uzeo za "templejt", dakle, najbanalnije – predložak koji treba prvo izbrisati, pa onda opremu svojeg teksta prilagoditi broju raspoloživih slovnih znakova. Uskoro sam sklopio sporazumni otkaz (iz posve drugih razloga, naravno) a neki među zrelijim kolegama i kolegicama znali bi mi kasnije reći da se nasmiješe svaki put pri "ulijevanju" svojih tekstova u računalo. Oni mlađi i novopristižući nisu kužili u čemu je stvar, ali nisu nešto ni marili, mada je i ponekome od njih taj sveprisutni i svakodnevni predložak znao izmamiti osmijeh.

A onda se, godinu ili dvije potom, dogodilo neizbježno, Čehovljeva "puška na zidu" morala je jednom opaliti.

Da, naravno – jednoga dana svi su u nizu od novinara, preko urednika, lektora i logičkog čitača, uspjeli previdjeti sitan detalj: tekstu o nečemu sasvim sedamnaestom nije pridodana nova oprema, nego je u večernjem izdanju članak otisnut i objavljen s onom mojom davnom: s Nicky i Ništa, omamljenim kozama i guskama. I pripadajućim podnaslovom. Frka pregolema otkrivena je prekasno, ali ipak dovoljno na vrijeme da barem jutarnje izdanje iziđe bez te blamaže.

Zašto vam sad to prepričavam, tu toliko vremešnu zgodu? Pa eto, zato što osjećam stanovitu sućut prema informatičaru (izgleda - stalno zaposlenom) koji je u HEP-ovoj aplikaciji za internetske upite i provjeru stanja računa obične građane šifrirao kao "kmetove", a poduzetnike kao "gospodu". Pojma nemam otkad te šifre egzistiraju neprimijećene, znam samo da su istoga dana kad ih je portal index.hr otkrio i obznanio odmah promijenjene u "kucanstvo" i "poduzetnistvo". I da je (citiram službeno priopćenje) "riječ o izoliranom incidentu , a zaposlenik odgovoran za propust opomenut". I još se u tom priopćenju kaže da će se "daljnji koraci provesti u skladu s internim aktima HEP grupe". Najiskrenije se nadam da se ti daljnji koraci neće provoditi na štetu spomenutog zaposlenika jer, ako je uistinu djelatnik HEP-a, znači da i sam spada među "kucanstva", odnosno "kmetove". I da nije poduzetnik niti pripadnik "gospode". I da se samo zezao i dao mašti na volju dok je smišljao svršetak te inače složene šifre koju ionako nikad nitko među korisnicima (osim, eto, neumornih novinarskih retrivera, na koje nije računao) ne pročita u cijelosti, nego samo klikne mišem na nju. Vjerujem da i sâm jako dobro zna kako ogromna većina poduzetnika nisu nikakva "gospoda", niti da su baš svi građani u kmetskom statusu. Evo, recimo, ministri – nijedan od njih nije poduzetnik, a tko zna koliko im je električnih brojila po "kucanstvima" do srijede bilo zavedeno u rubriku "kmetovi".

Ukratko, HEP-e naš koji jesi, kazni tog svojeg zaposlenika kako je red i uskrati mu 20 posto jedne plaće (desetinu vlastelinu, desetinu Crkvi) i nemoj više poduzimati nikakve "daljnje korake" protiv njega, pliz. Nema smisla da čovjek zbog jedne bezazlene i ne odveć inventivne dosjetke završi kao Ludvik, protagonist Kunderine "Šale".