KOMENTAR KATARINE OTT

Mijenja li se ikad išta?

  • Autor: Katarina Ott
  • Zadnja izmjena 01.01.2013 23:05
  • Objavljeno 01.01.2013 u 23:05
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Čeka se i čeka, dan prolazi za danom, narod dobroćudan kao što je hrvatski, čeka strpljivo, ali koliko nas stoji ovakovo čekanje? Svakim danom propada narodnja imovina, ili zar se na odlučujućem mjestu još nije opazila tužna ova istina? Zar je zaboravila naša vlada ili ona možebiti nezna, da ima kod nas vrlo prešnih narodno-gospodarskih pitanja, kojih riešenje nebi se smielo odgadjati? (‘Narodno gospodarstvo i hrvatska vlada’, objavljeno u ‘Obzoru’ 2. travnja 1875. [nepotpisano], reprint u knjizi ‘Privreda Hrvatske XVII-XIX stoljeća’, ur. Miroslava Despot, 1957.)

Imenovanje Ivana Mažuranića banom 1873. bilo je potaklo optimizam i velike nade u boljitak zemlje, no vlada se nije znala nositi sa situacijom, ni stvarati neophodne preduvjete za razvoj gospodarstva. Ubrzo je zavladalo veliko nezadovoljstvo koje je na koncu pridonijelo Mažuranićevom padu. U Hrvatskoj kao da se otad ništa nije promijenilo. Imamo, doduše, neovisnost kakvu Hrvati u doba Mažuranića nisu mogli ni sanjati, no uskoro će se u
Europskoj uniji naše vlade morati znati nositi s Bruxellesom kao što su se tadašnje morale – a nisu znale - nositi s Bečom i Peštom. Ima li ikakve nade da u ovoj prijelomnoj godini - u kojoj se nadamo ući u Europsku uniju – Vlada bar nešto nauči iz teksta napisanog prije gotovo stotinu i četrdeset godina? Jezik se otad, naravno, promijenio, no tekst kao da nije napisan 1875., već danas:

Svatko u nas priznaje važnost zakona, što ih je sabor u porazumku sa vladom stvorio, a napose priznaje se svestrano važnost i težkoća reorganizacije zemlje, koja se upravo sada izvodi. Nu još se mora mnogo toga učiniti, jer u glavnih stvarih, glede dizanja poljodjelstva, industrije, trgovine, nije se gotovo kod nas ništa radilo, izuzev što su bili pojedinci uzeti u javnih listovih razpravljati narodno-gospodarska pitanja, pa su opet ušutili, po svoj prilici s toga, jer se njihove razprave nisu uvažavale, pošto o narodno-gospodarskih načelah i namjerah naše vlade ma ni slovce neprodre u javnost, kao da ih ni neima. Čeka se i čeka, dan prolazi za danom, narod dobroćudan kao što je hrvatski, čeka strpljivo, ali koliko nas stoji ovakovo čekanje? Svakim danom propada narodnja imovina, ili zar se na odlučujućem mjestu
još nije opazila tužna ova istina? Zar je zaboravila naša vlada ili ona možebiti nezna, da ima kod nas vrlo prešnih narodno-gospodarskih pitanja, kojih riešenje nebi se smielo odgadjati?

Zakonom, odnosećim se na organizaciju zemlje i njegovim uvedenjem, odnosno izvedenjem stvorena je makina vladina, a sada treba joj udahnuti dušu, da oživi, da nebude bezkoristno trošila blago naroda, koje ju hrani i uzdržaje. A duša ta, to je narodno-gospodarski program, što si ga je vlada morala sastaviti i predstaviti, i o kojem nismo do sada ništa čuli, a jedva čekamo, da vlada doskoči našoj želji priobćiv ga u javnih glasilih. Ili možda nije iz netom minule prošlosti ništa naučila? Daleko je mučnije vladati zemljom, imajućom ma kako ograničenu autonomiju, nego li upravljati pokrajinom kakovom po naredbah dolazećih s gora. Za ovo potonje nezahtieva se drugo, no birokratička okretnost, marljivost i poštenje, za ono prvo pako hoće se tvoreća talenta, državničke vještine, temeljita narodno-ekonomičkoga znanja.


Hrvatska vlada mora da potanko poznaje potrebe glavnih grana gospodarskih u zemlji, o njih mora da si stvori vlastiti program, kojem mora tada da pribavi uvaženje kod zajedničke vlade; a odredbe pako, koje neprelaze granice autonomije, mora vlastitom inicijativom preduzeti o tom – ako je nuždno – zakonske osnove izraditi i saboru predložiti. Neradi li ovako, ona će spasti na puku eksekutivnu oblast zajedničke vlade, što jamačno nebi bilo u nijednom smislu prema onom ugledu, koji mora da ima hrvatska vlada, i koji smo vlastni za nju od svakoga tražiti.


Vlada neka pokuša, da u ovom pravcu dadne ma kako maleni znak života, vidjeti će, kolik će odziv njezin korak naći u onom dielu pučansta, na koji do sada kao da se je zaboravilo, premda upravo taj dio nosi terete državnog kućanstva. Učini li to vlada, tada će mukom umuknuti oni glasovi, koji izriču bojazan, da se kod nas nebrini za ino, nego za osjeguranje i povećanje plaće mnogobrojnih činovnika.


Zašto padaju kod nas zanati, obrti i trgovina jače, nego li to uvjetuju obći prometni odnošaji; zašto nazaduje naše ratarstvo sve jače? Jer neima nikoga, koji bi mislio i radio o tom, da se uklone nedostatci, pod kojimi stenje. Zašto se nije za obavljanje gospodarskih posala postavilo ma i malobrojno, ali vještačko osoblje kod naše vlade?


Uzdajuć se u patriotizam i najbolju volju vlade bana Mažuranića, očekujemo, da će ona i u ovom pravcu što skorije obradovati narod izjavom, kadrom oživjeti potištene nade te potaknuti pojedinca i družtva da vlastitim radom, i svjetovanjem budu vladi na pomoć.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!