PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Merkel, Obama i Hollande u globalnom kokošinjcu

NATO summit u Chicagu

NATO summit u Chicagu

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

I izbor novog predsjednika Srbije i predsjednika HDZ-a bjelodano pokazuju koliko su i Hrvatska i Srbija daleko od vlastitog svijeta i vijeka, pa se čini podjednako smiješnim kada Nikolić tvrdi da su ovi srpski izbori 'bili pravi srpski izbori', kao da je Srbija izmislila demokraciju, a Milanović očarano zaključuje da se u Chicagu čak i mala Hrvatska zatekla u 'najboljem mogućem društvu', bez obzira što u njemu nadmoćnu većinu ipak čine one vazalne zemlje koje više ne mogu platiti ni bazične obrambene troškove, a glavom bez obzira bježe iz afganistanskog pakla

Nikada se nisu toliko često sastajali, a donosili toliko spore, nesigurne i neizvjesne odluke, dok su samo jedni jedini europski predsjednički izbori bili dostatni da samo jedan jedini novi čovjek promijeni neke globalne dnevne redove. Novi francuski predsjednik Francois Hollande ne želi čekati sve ostale da bi se Francuzi povukli iz Afganistana po američkim vojnim rasporedima, a u koncepcijskim sudarima s osporenom Angelom Merkel općenito zagovora razvoj i ulaganja, a ne štednju i stezanje remena. Tako se u europsko-američkom trokutu najvažnijih (Obama, Merkel, Hollande) vodi nova otvorena bitka za novu globalnu raspodjelu moći - od Camp Davida, gdje su se osmorica predvodnika najvažnijih zemalja (G-8) ipak dogovorila da Grčka treba dobiti još jednu izbornu šansu, a rast i razvoj biti podjednako poduprti kao i štednja i odricanje, pa do sastanaka na vrhu članica i suradnica NATO-pakta (60 zemalja u Chicagu), na kojem su politički i vojni saveznici nemoćno odustali od vojnog pokoravanja Afganistana, ali tek trebaju nove ideje, novac i strategiju da bi se spasila uništena Libija, smirio poniženi Pakistan i odobrovoljili nezadovoljni Rusi.

Hollande je progovorio u ime nemoćnih, očajnih i otpisanih, a Angela Merkel ostala osamljena u zagovoru apsolutnog stezanja remena, pa je i ovaj posljednji europski sastanak na vrhu u rasutom Bruxellesu (ove srijede) tek počeo s prvim raspravama o nekim bitno novim idejama koje bi u središte pažnje stavile borbu protiv nezaposlenosti (poglavito među najmlađima i najbuntovnijima), a zajedno s privatnim kapitalom potakli neki novi zajednički izvori za ulaganja u energetske, transportne i telekomunikacijske projekte, dvostruko povećanje kapitala Europske investicijske banke, a one puste milijarde iz strukturalnih fondova, kojima se do sada poglavito pomagalo najnerazvijenijima, usmjerile na ideje koje će se brzo i obilno isplatiti u svim zemljama Unije. Novi novac za novi razvoj, a ne samo nove milijarde za otplate starih lihvarskih dugova, kao novi odgovori za vremena 'bez lidera i ideja' u kojima se Amerika još nije oporavila, a Europa grca u dugovima, nezaposlenosti, nezadovoljstvu i panici.



Velik promet, mala zarada

Nikada toliko diplomacije na vrhu, a toliko malo pomaka u svakodnevnici. U Camp Davidu je pobijedila Obamina ideja da u borbi protiv recesije svaka zemlja ne može nositi isti konfekcijski broj (prvo vratiti i platiti, a onda ulagati i pomagati, po receptima Angele Merkel), dok je Francuska iznenada postala glasnogovornik europske većine koja tvrdi – bez obzira na sve rasipne, korumpirane, nesposobne i lažljive političare - da dužničko ropstvo nužno rađa fašističke spasitelje, a oslonac na nezasitni kapital više ne podupire moderan razvoj, izvoz i obrazovanje, već cijele zemlje pretvara u logore iscijeđenih najamnika. Pohlepu velikog novca plaćaju najsiromašniji, dok se opjevana srednja klasa topi kao snijeg na proljetnom sucu, a mladi naraštaji ostaju bez izgledne budućnosti.

U takvim okolnostima Angela Merkel postepeno gubi presudni predvodnički utjecaj, Obama organizira predizborne show-programe (G-8 summit NATO-pakta) kojima želi (uzaludno) dokazati da Washington još upravlja svijetom, a Hollande izriče obećanja koja je gotovo nemoguće ispuniti – od onog da će na posao vratiti sve otpuštene učitelje, do onih da će potpuno promijeniti filozofiju Svjetske banke. Angela Merkel još ostaje Angela Merkel, ali tragično gubi prevažne lokalne izbore (Sjeverna Rajna i Vestfalija) i grca u poplavi ružnih stranačkih afera. Obama se hvali 'pobjedom u ratu protiv terorizma' i strpljivo rukuje s prevažnim gostima u Camp Davidu i u Chicagu (pa tako i Hrvatima), ali ipak vodi mrtvu trku s pohlepnim republikanskim protukandidatom, pa bi se tako već za godinu dana svijet mogao suočiti s potpuno drugačijom Amerikom, nekom novom Njemačkom i nekom podjednako nesigurnom Francuskom.

Kriza 'zapadnog' i cvjetanje 'istočnog' kapitalizma

I dok se NATO hvali zagubljenim ratom, Europa rasipa vrijeme, a Amerika zaboravlja koliko je nekritički uzdizala Obamu, neki dalekovidni analitičari već odavno tvrde da smo davno zakoračili u svijet kojim više ne vladaju ni Washintgon, ni Moskva, a ni neke elitne grupe, bilo da je riječ o G-8 ili G-25, a poglavito ne EU ili Ujedinjeni narodi. I dok se Zapad tek počinje nadati da je Kina već zapala u krizu, a Brazil izgubio dah, najdalekovidnije zemlje žele promicati politiku što raznovrsnijih i mnogobrojnijih veza i odnosa, pa je novi ministar vanjskih poslova Kanade prvo otputovao u Peking, a tek onda u Washington, jer male i srednje zemlje znaju da se sva jaja ne smiju pohraniti samo u jednoj košari te će u budućnosti, kako tvrde takvi zapadni analitičari, pametne zemlje pokušati pobjeći od apsolutne političke i gospodarske ovisnosti o bilo kome na bilo kojoj strani svijeta, a na tim novim razmeđima svjetova Brazil, Kina, Indija i Turska postaju podjednako privlačni kao i odnosi s Europskom unijom. Otuda i bezbrojne rasprave o tome, zbog čega je – primjerice – 'azijski kapitalizam' postao mnogo uspješniji od američkog i europskog, bez obzira što neka Kina i neki Singapur nipošto ne dijele ni 'iste temeljne', a pogotovo ne 'demokratske i civilizacijske vrijednosti'.

Odgovor je neugodno jednostavan: kriza zapadnog koncepta je kriza suvremenog kapitalizma kao univerzalnog svjetonazora, pa su 'azijske ekonomije' odustale od 'ideoloških koncepata' svetih tržišnih pravila, u čemu država preuzima mnoge ključne odgovornosti, a poduzetnici prvenstveno ulažu u industrijski razvoj i izravno potiču sve ideje koje donose nenadoknadive izvozne prednosti. U Japanu ili Južnoj Koreji ostaje nezamislivim to da se gospodarske krize u prvom redu rješavaju masovnim otpuštanjem radnika, iako su njihovi 'kolektivni ugovori' mnogo škrtiji od europskih, dok investicije u svekoliki rast uvijek imaju prednost pred kreditnim poticanjima neobuzdane javne potrošnje. Država postaje kompanija, a svaka kompanija ima točno određenu državnu odgovornost, pa je Kina postala gospodarska velesila tek kada se partijski vrh pretvorio u 'tehnokratski upravni odbor'.

I zbog toga i izbor novog predsjednika Srbije i predsjednika HDZ-a bjelodano pokazuju koliko su i Hrvatska i Srbija daleko od vlastitog svijeta i vijeka, a ostale opterećene starim mitovima, iluzijama, zabludama i predrasudama, pa se čini podjednako smiješnim kada Nikolić tvrdi da su ovi srpski izbori 'bili pravi srpski izbori', kao da je Srbija izmislila demokraciju, a Milanović očarano zaključuje da se u Chicagu čak i mala Hrvatska zatekla u 'najboljem mogućem društvu', bez obzira što su u njemu nadmoćnu većinu ipak činile one vazalne zemlje koje više ne mogu platiti ni bazične obrambene troškove, a glavom bez obzira bježe iz užarenog afganistanskog pakla.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi