Draga Rujana,

Nisam se nadala da ću biti jedna od onih koje ti šalju pismo i zapravo traže konstruktivni savjet i u jednu ruku konstruktivnu kritiku, jer uvijek sam bila od onih što su smatrale da zapravo same najbolje znaju riješiti svoje probleme i naravno to uvijek čine i ispravno. Mada moram priznati, kako vrijeme odmiče sve mi se čini da nemam pojma, da se vrtim u krug, a to koliko su mi problemi riješeni ovisi uglavnom o tome kakav ja subjektivni dojam naspram svijeta taj dan imam.

Da ne dužim, u ranim dvadesetim sam, život kao život relativno sređen. Da bi moglo bolje, moglo bi, ali isto tako da bi moglo gore, moglo bi. Ne žalim se toliko na sam koncept svog života već mi najveći problem stvara upravo to što mi je dosadila rutina kao rutina koju u njemu imam i na kojoj i ja sama u jednu ruku inzistiram, jer što jest jest, rutina kako takva zna biti izrazito dosadna, ali na drugu stranu pruža određenu dozu sigurnosti, za kojom sam cijeli život patila, a slobodno mogu priznati da još uvijek patim, jer moji roditelji kako takvi nisu loši ljudi, ali mi nikada nisu znali pružiti ni najmanju dozu emotivne sigurnosti, uvijek su nekako verglali po svome, a za budućnost tko te pita, uvijek su se nadali da će se situacija sama od sebe iskristalizirati s vremenom i da ne treba pretjerano misliti unaprijed, dok sam ja kao takva uvijek patila za kontrolom nad vlastitim životom i htjela sam uvijek u vidu imati makar približnu konstrukciju budućnosti. Naravno, uvijek sam se bila spremna boriti da postignem sve što je potrebno ili makar što ja smatram da je meni potrebno i poštovala sam uvijek onaj dosadni protokol u nadi i u ime bolje i sređene i što manje opterećene budućnosti.

Međutim, kao što sam i navela, ta rutina, taj protokol su mi dosadili jer su me opteretili do krajnjih granica, cijelo svoje djetinjstvo se nisam pošteno nasmijala, a kamoli da sam ga provela bezbrižno, kako bi se i priličilo, jer toliko su me opteretili sa životnim problemima o kojima ja kao takva ne bih sa svojih tako malo godina trebala ni razmišljati, a kamoli ih proživljavati. Također, moram naglasiti - cijeli život me se omalovažavalo, ponižavalo i tome sl. jer to je jedini način na koji oni, moji roditelji, ali i moja šira obitelj znaju funkcionirati. Danas na sve njih skupa gledam kao na običnu skupinu malograđana i ništa drugo, što je osobno veliki pomak jer ne dozvoljavam da me njihovi isto tako malograđanski komentari ometaju u mom daljnjem bilo emotivnom bilo životnom razvitku.

I sad, problem je u tome, kad sam se nakon toliko godina napokon oslobodila tog "zatvora bez zidova", kad sam napokon počela normalno sagledavati svijet oko sebe i kad sam napokon samoj sebi utuvila u glavu da nisam ni glupa, ni tupa, ni ružna ni manje vrijedna, nego, dapače - sve suprotno, odlučila sam se osloboditi i te proklete rutine koja zagušuje, koja mi kvari sreću i koči moju osobnost. Ali upravo oslobodivši se te rutine, mislim da nisam učinila ništa drugo nego si otvorila Pandorinu kutiju.

Iako sam se napokon počela smijati, kako i priliči jednoj mladoj osobi, iako sam napokon se okružila pravim prijateljima, a malo po malo se riješila svih onih lijevih poznanika koji su samo tu kad treba popiti kavu, ali ti zapravo nisu prijatelji i kada sam napokon ljude sortirala u određene skupine kao npr. prijatelji, poznanici, kolege s fakulteta i posla i kad sam napokon počela neopterećeno izlaziti van, družiti se, biti otvorenija prema ljudima, vidim da sam ispala iz tračnica jer kad sagledam unatrag vidim da u jednu ruku radim i forsiram ono što sam cijeli svoj život prezirala. Ponašam se kao da me se pustilo s lanca, zašto se tako ponašam ne mogu ni samoj sebi objasniti jer eto, izlazim i družim se s ljudima od svoje rane mladosti i s tim nikad nije bilo problema, jedino što sam uvijek bila opterećena i uvijek sam smatrala da je netko drugi lijepši, spretniji, pametniji, vrijedniji... od mene. I sad sam se napokon toga oslobodila.

Samo oslobodivši se tih okova prošlosti počela sam se ponašati bezobzirno ali i bezobrazno. Hvatam se oženjenih muškaraca tj. hvataju se oni mene, samo za razliku od prije kad mi tako nešto ne bi ni palo na pamet, sad mrtvo hladno prihvatim, ne zamarajući se što će tko misliti. Znam da to na prvu izgleda kao podizanje vlastitog ega, samo što to u mom slučaju nije, u mom slučaju se radi jednostavno o tome da me nije briga - ako nekoga želim i mogu ga dobiti, uzimam ga bez obzira na ostale okolnosti, kao što su činjenica da ima ženu i sl. što bi mi prije bila nepremostiva prepreka.

Pa me eto zanima, što ti imaš na to sve reći, jer osobno ja sama nisam zadovoljna svojim ponašanjem posmatrajući ga iz životno - moralnog kuta, bez obzira koliko drugima djelovala bezbrižna i neopterećena. Mislim da sam petljajući se s oženjenim muškarcima zapravo prestala poštovati samu sebe jer duboko u podsvjesti ja ne poštujem njih, a također sam svjesna da ne poštuju ni oni mene, već da im samo dobro dođem sa strane. Najveći problem je u tome što sam se ja tako dobro navikla na nastalu situaciju da mi sad netko ponudi opciju A - oženjeni muškarac i opciju B - slobodni muškarac ja bi odabrala opciju A i opravdala se prostim razlogom kako oni manje gnjave, uvijek su raspoloženiji i tome sl. a to sve zato što sam im ja kao i oni meni jedan od izvora zabave bez prevelikog opterećenja, pa dokle ide, ide, dok su brak i realni suživot sasvim nešto drugo, a ja kao takva upravo bježim od prave, kvalitetne veze jer nekako ni ne vjerujem u nju, pa si računam, zašto trpiti nečije zahtjeve i prohtjeve na koje će taj netko smatrati da ima pravo kao moj partner kad ovako bezbrižno mogu dobiti "gotov proizvod" i praktički ne moram trpiti ništa.

Pismo je poprilično podugačko jer eto, htjela sam ti iznijeti kompletnu, a ne polovičnu sliku i znam da je ovo sexomat a ne psihomat, a ja ovdje ugl. psihologiziram, ali čisto me zanima što mi ti imaš za poručiti jer upravo je psihologija ta koja djeluje iz pozadine i "tjera" me da se ponašam kako se ponašam.

Unaprijed hvala na odgovoru!

M.

Draga M.,

hvala ti što si išla u detalje, jer u zadnje vrijeme stalno dobijam pisma na koje autori/ce poslije dodaju pojašnjenja i ispravke i ljute se jer ja nešto nisam dobro shvatila….

Međutim, ne čitam misli pa mogu odgovarati samo na osnovu onoga što vi napišete – zato su mi najdraža pisma s više detalja.

Za početak, nije ni čudo da se tako ponašaš. Tvoj je život od početka krenuo obrnutim putem – bila si opterećena odgovornošću ne samo za sebe već i za svoje roditelje, ispunjavala si njihova očekivanja i više od toga, odradila si sve točke protokola koje su pred tebe bile postavljene a zauzvrat nisi dobila čak niti emocionalnu sigurnost, a kamoli dovoljno ljubavi koja bi ti ulila samopouzdanje.

Sada, kada si to samopouzdanje konačno stekla – i to na teži način – lišena odgovornosti punim plućima uživaš u toj novonastaloj slobodi.

Mislim da si ti sebe jako dobro izanalizirala i izpsihologizirala, tako da zapravo nemam naročito kritičnu konstruktivnu kritiku. Mogu te samo upozoriti da to da revolucija obično na kraju pojede svoju djecu, bila ona seksualna ili neka druga...

Problem je sa apsolutnom slobodom (ako se uopće možemo složiti da takvo što postoji) u tome što ljudi, kada prekrše određena pravila (ili određeni broj njih) vide da to i nije ništa naročito i da ih nije spalio grom pa steknu dojam da su svemogući, te tako poneseni svojim egom polete malo preblizu suncu i ….što bismo rekli….opadnu k’o p….e

Tako da ti ja neću moralizirati oko toga što se petljaš s oženjenim frajerima – na ovom ih se blogu obično nađe dovoljno ?. Mislim, moralizatora a pretpostavljam i oženjenih frajera.

Ali imaj samo na umu da si u pravu kada kažeš da se bojiš veze pa se zato upuštaš u odnose koji nemaju budućnost i da je vrlo vjerojatno istina da samu sebe u biti ne poštuješ (možda upravo zbog toga), a još bih dodala da se s njima petljaš i zato jer prema njima ne moraš osjećati odgovornost jer je ne osjećaju niti oni prema tebi, pošto je tebi odgovornosti u životu očito bilo i previše, a nije ti donijela ništa dobroga.

Međutim, odricanje od odgovornosti na duže staze ne funkcionira baš najbolje – jer ako budeš ulazila samo u odnose i situacije apsolutno lišene svake odgovornosti, iz njih i ne možeš dobiti ništa osim zabave. Što je u redu u ranim dvadesetim….

Pretpostavljam da će to još neko vrijeme trajati i onda ćeš prerasti tu fazu, ali ono što ti se može dogoditi je da se posve neplanirano (kako to obično i biva) zaljubiš u nekog od tih oženjenih frajera – nemoj ih potcjenjivati. Tada će otići k vragu taj tako lijep život koji si očito sebi uspjela složiti. A onda ćeš se još jednom morati hrvati sa hidrom malograđanštine kojoj nećeš više moći samo tako odsjeći glavu.

Osim toga, neka društvena pravila nisu sama po sebi baš nužno tako loša – ono što je tipično malograđansko je upravo licemjerje kada dođe do poštivanja istih.

Ja u životu ne držim puno do pravila, ali slijepo se držim nekih za koja slobodno mogu reći da dokazano čine život kvalitetnijim:

1. jedi voće za doručak
2. ne petljaj se sa zauzetima
3. skidaj šminku prije spavanja
4. nikad se ne srami ljudima reći “oprosti”, “molim” i “volim te”
5. popij 10 čaša vode dnevno
6. uvijek piški drito prije kina
7. maži se kremom za sunčanje s visokim faktorom
8. čitaj, pa makar samo na wc-u
9. posuđuj drugima knjige
10. uvijek se nasmiješi kasirkama u samoposluzi