PIŠE: DENIS KULJIŠ

Kako sam osnovao Globus

  • Autor: Denis Kuljiš
  • Zadnja izmjena 23.12.2010 16:51
  • Objavljeno 23.12.2010 u 16:51
globus_naslovnica-131290

globus_naslovnica-131290

Izvor: Cropix / Autor: arhiva

Na pet osnovnih pitanja novinarstva – tko, što, gdje, kako i zašto – bar kad je u pitanju dvadeset godina postojanja jednog od najvažnijih hrvatskih tjednika, odgovara legendarni prvi urednik Globusa

Slika se s vremenom zamuti a za stvari prošle ionako nitko ne haje – pa dobro, možda je bilo ovako, možda onako – koga je briga? Sve one koji su u tome sudjelovali, pa imaju vlastite, najčešće različite, zaraćene ideje. Svaka ih partikularna istina nervira, vrijeđa, ugrožava njihov status ili samopercepciju. Zato je u bilo kakvim evokacijama najbolje beskompromisno poći od sebe, osloniti se na vlastitu memoriju. Ionako ne vjerujem u objektivnost novinara koji piše novinski članak. Tu samo činjence mogu biti na mjestu, a sve ostalo je interpretacija, stav, autorstvo, zbog kojih i postojimo, jer bi nas u suprotnom već zamijenila neka naprava koja ima Intel Inside.

Evo odgovora na pet ključnih pitanja koja sam sebi postavljam.

Tko?

'Globus' su pokrenula sedmorica ljudi organiziranih u dvije tvrtke. Jedna je bila zadužena za content, druga za poslovanje. Sadržaj je isporučivala naša firma Media Press (što se vidi iz impressuma prvoga broja) koju su sačinjavala petorica novinara. Trojica od nas – moj bivši šogor Rene Bakalović, Ratko Bošković i ja inkorporirali smo se i registrirali za novinsko-izdavačku djelatnost čim je to bilo moguće po zakonu tek osnovane hrvatske države, koju još niko nije priznavao. Izdavali smo informativni bilten Koalicije narodnog sporazuma na prvim demokratskim izborima. Naravno, nisu nam platili, jer se Koalicija raspala odmah poslije izbora na svoje vrlo različite sastavnice (tu su bili i Slobodan Praljak i Markica Rebić i Slavko Goldstein i Dražen Budiša).

No, mi smo pošli dalje – nakanili smo osnovati jedan dnevni list koji bi postao glasilo opozicije, budući da nam je odmah bilo jasno kako će Tuđman sjesti na 'Vjesnikove' državne novine. Savki s kojom sam o tome pošao razgovarati, to nije bilo jasno. Ona je mislila da će se održati demokratska pravila igre, pa je stranka koju je osnovala, HNS, zakupila stranice u 'Vjesniku' i pokušavala sa svojom istinom proći pokraj zločestog starog čovjeka koji je kombinirao kako da se plasira na pozicije neupitne moći. Prije nego sam pošao k Savki, sazvao sam prvi sastanak buduće redakcije, koji je održan na Tuškancu, u današnjoj Kinoteci, u kancelariji Nenada Polimca, filmskog kritičara kojega smo nas trojica uvukli u tu svoju zamisao. On je pristao, pod uvjetom da uzmemo i Vladimira Tomića, također filmskog kritičara s kojim je na prvom nezavisnom, privatnom televizijskom kanalu u tranzicijskoj Europi, Z3, vodio emisiju 'Vrtoglavica', dok smo Rene i ja ondje držali 'Kult ličnosti', prvi dnevni talk-show u hrvatskom televizijskom prostoru. Bili su tu Maroje Mihovilović i Zdenko Škrabalo i drugi novinari koji će postati jezgro naše redakcije, ali kao plaćeni suradnici.

Bez Savke i njene potpore lutali smo gradom i ogledali se za kakvom prilikom – svi su tada pokretali neke novine, već je izlazio Božićev 'ST'. Njima je inicijalni novac dao čovjek iz Ine koji je radio za Udbu, pa su u prvom broju napali Tuđmana na pasja kola. Tako smo naišli na staroga frenda još iz doba rada u 'Vjesniku', Nina Pavića, koji je u međuvremenu s partnerom Zdravkom Jurakom osnovao trgovačku firmu Ingot pa uvozio sokove, ženske torbice i francuski whiskey, od čega su tada počinjale sve danas velike firme. Nakon kompliciranih pregovara, utanačili smo da zajedno izdamo jedan tjednik na novinskom papiru – 'ilustrirani tjednik', kako sam taj format definirao, tako da Media Press preuzme uređivanje novina, a Pavićeva i Jurakova firma sve poslovne funkcije. Potom je napravljen deal s Vjesnikom, koji je s nama ušao u posao u odnosu 60:40, s tim da to javno-privatno partnerstvo zapravo nikad nije zaživjelo…

arhiva

arhiva

Izvor: Cropix / Autor: arhiva

Što?

Kao lider naše novinarske grupe i glavni urednik, zamislio sam jedan više 'društveni' nego politički list. O politici ja tada nisam imao blage veze… Moj zamjenik Ratko također, a Rene, on je tek bio pao s Marsa, dok su se Polimac, zvani Špiro, i Tom zanimali samo za film i kulturu. Zdenko Škrabalo donosio nam je visokoparne kolumne, umjesto lijepih senzacija kakve je nekoć ložio na zadnjoj stranici Hrvatskog tjednika pa gotovo svojeručno započeo maskpokovsku revoluciju 1971. godine. Maroje Mihovilović bio je gejzir novinarskih ideja i informacija, a u redakciju je doveo i Sinu Karlu, oko koje se vrtio još u doba studija, dok sam ja dovukao iz Starta svog idola, polihistora Marka Grčića, koji ima to plodotvorno novinarsko svojstvo da se za pet minuta uputi u svaku materiju bolje od bilo kojeg stručnjaka, jer ima široku opću kulturu i superiornu sinjsku inteligenciju (Genius Osiniatus).

Politička kriza koja je tada zahvaćala Hrvatsku još je bila prilično apstraktna – tek se donosio Tuđmanov (diktatorski) Božićni Ustav, na kojemu je radio Slaven Letica, pa smo Rene i ja i k njemu otišli, prvo ga intervjuirali a kasnije, kad je od Franje dobio nogu jer je s njim bio na 'ti', pretvorili u ključnog informatora i autora.

S obzirom na prvotni sastav redakcije, nije bilo druge nego da politiku dam u 'outsource'. Srećom, došao je privučen radoznalošću i mogućnošću zarade Davor Butković, tada još mladi, idealistički tuđmanovac, ali kompetentan politički novinar, s njim Dubravko Grakalić, a zatim, doklatarila se i lijepa skupina Hercegovaca i Imoćana, društvenih marginalaca ali političkih insajdera kontrarevolucije koja je, pod vodstvom HDZ-a, tada počinjala u Hrvatskoj.

Prvih sedam brojeva velikog formata 'ilustriranih novina' slabo je išlo – naklada je padala – pa smo smanjili format, tabloidizirali se po uzoru na 'ST', a onda je počeo rat u Sloveniji. Poslao sam onamo sedam novinarskih ekipa sastavljenih od raznih likova koji su nam se našli pri ruci i – do jeseni, 'Globus' je već bio hit. Tada počinje njegova druga faza, jer smo se otresli 'Vjesnika', stali na vlastite noge i već vidjeli neke (tada vrlo ozbiljne) pare…

Gdje?

'Globus' se selio kao rak samac – stalno smo mijenjali kućicu. Počeli smo u kancelariji u 'kockici', bivšem CK, gdje je Pavić svojim jakim vezama uspio od sljednika, SDP-a, dobiti prostor u najam (samo se bojim da račun nikad nismo podmirili, ali ionako je Tuđman i naše najmodavce dotle izbacio na Iblerov trg). I sami smo se zatim preselili, na Trg republike, u jedan tijesan stan, gdje smo pregrmjeli bombardiranje Banskih dvora i prve uzbune, cijelu 91. godinu. Ponekad sam na posao odlazio u maskirnoj uniformi, jer smo bili formirali dragovoljačku postrojbu 'Globus', pa nas Ankica Tuđman bilježi u svojoj monografiji znakovlja hrvatske intifade.

Treća redakcija unajmljena je mirnije preko Jurakove veze, u dvorištu kanonika Balenovića na Kaptolu (zbilja smo išli iz jedne u drugu krajnost). Naposlijetku, u trećoj godini dolazimo u Martićevu ulicu, na zadnju podstanarsku adresu, gdje je pokrenuta 'Gloria' i osnovano novo poduzeće 'Globus International' koje je u različitim omjerima spojilo naših sedam vlasničkih udjela. 'Gloriju' sam prvotno htio pokrenuti izvan tog zajedničkog pogona, zasebno, no kasnije sam pristao na Pavićevu ponudu da list uklopim u zajedničku firmu u zamjenu za povećan osobni udio (tada sam stekao 17%, dok su Pavić i Jurak imali po 25,5%). Osim Glorije, u Martićevoj sam pokrenuo tinejdžerski tjednik 'OK' – ali, u stvari, samo sam omogućio izvedbu projekta koji nam je donio Neven Kepeski, urednik 'Modre laste'. Poslije toga, Pavić je dogovorio kupnju 'Arena grupe', privatiziranog 'Vjesnikova' poduzeća, čemu sam se ja protivio, ali nedovoljno energično… S 'Arenom' dobili smo tri kata u 'Vjesniku' i onamo se preselili, odnosno vratili na mjesto zločina – pod krov firme u kojoj smo naučili sve dobre i loše stvari o novinstvu i žurnalizmu.

arhiva

arhiva

Izvor: Cropix / Autor: arhiva

Kako?

Najmanje se osjećam sposoban jezgrovito odgovoriti na pitanje – kako nam je sve to pošlo za rukom? Klima je bila povoljna – rušio se jedan poredak, stvarao novi, a novinari imaju izrazitu sposobnost snalaženja u fluidnim situacijama: sve razumiju, a ne udubljuju se preduboko, ne opterećuju detaljima niti teže da njihovi konstrukti budu trajniji od mjedi. Obično su to provizorne gradnje i najveće novine obično potraju koliko i montažna vikendica – otprilike dvadeset godina. To vrijedi za VUS, za 'Start', možda i za 'Globus'.

Klima je bila povoljna, a situacija teška: rat, inflacija, bezakonje… Borili smo se da očuvamo samostalnost u režimu čije su represivne funkcije jačale iz godine u godinu. S prostorom slobode koji se tu mogao obraniti s obzirom da je firma prerasla u ozbiljan industrijski kombinat, ja nisam bio zadovoljan, pa sam sa svim partnerima (osim pokojnog Tomića) zasnovao novi list. I 'Nacional' je, dakle, pokrenuo Media Press, u kojemu sam bio predsjednik uprave. Kad sam tu postavio svoga fotografa Pukanića kao glavnog urednika, smijao mi se cijeli grad. No, to je već druga priča…

Zašto?

Svi koji me poznaju iz onoga doba sjećaju se što sam tada govorio: ne, mi ne želimo pokrenuti jedan list, nego stvoriti izdavačku kuću, poput one socijalističke u kojoj smo radili, ali privatnopoduzetničku, jer je najgori kapitalizam puno bolji od najboljeg komunizma. Želim otvoriti svoj prostor slobode – dvadeset godina radio sam u komunizmu u tijesnom okviru ortodoksije koja mi je bio nepodnošljiv ne kao ideologija (u nju u moje doba više nitko nije vjerovao), nego kao mentalno ograničenje. Ali to ne radimo samo da zaradimo pare – jaki motiv broj dva – nego da stvorimo platformu za novinarstvo kakvim se želimo baviti, što znači: nezavisno. Bazično: ne želim da oni mene karaju, ja želim njih karati, to je moja ideja demokracije. Novine moraju biti sila, više od toga – velesila, politički korektiv, jer osebujni novinarski intelekt i instinkti punokrvnog novinara od njega prave štuku koja debelim, lijenim šaranima, političarima koji samo gledaju kako da se zavuku u mulj pa filozofski miču brcima, ulijeva strah, razvija reflekse i gradi mišiće.

Koliko sam u tome uspio? Objavili smo kartu podjele Bosne, priču o srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima, o gospićkim zločinima i o Merčepu, o tome kako je Tuđman maznuo kuću a Gojko Šušak surađivao s jugoslavenskim konzulatom u Ottawi. Prvi smo objavili vijest o padu Vukovara i Manolić-Mesićevu puču. Otkrili smo istinu o privatizaciji, o čemu je pisao jedino Globus, sve one lijepe afere...

Javnost nam je vjerovala i kad se skandalizirala i samo u razdoblju dok sam ja bio urednik prodali smo 30 milijuna primjeraka! 'Globus' je bio fenomen, dramatična politička činjenica, stvorio je političku javnost u Hrvatskoj i omogućio uspon medija koji su u Hrvatskoj danas stoga neusporedivo razvijeniji nego u susjednim zemljama. Da se obraćam sudionicima jubilarne proslave u 'Esplanadi' rekao bih: 'Ne moram vam ništa reći, sve i sami znate! Uostalom, ovo nam nije bio prvi projekt, a valjda neće biti ni posljednji…'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi