komentar renata baretića

Kako biti Hrvat u Hrvatskoj kad vas na domaćem terenu potuku Aleksandar, Đorđe i Siniša?

Ilustracija

Ilustracija

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Volio bih dočekati dan kad će neki novi Aleksandar, Đorđe i Siniša biti tema za malu vijest o pobjednicima na srednjoškolskom testu iz poznavanja hrvatskog jezika i književnosti, a ne junaci reportaža o fascinantnim mladim Srbima koji su, gle čuda i paradoksa, nadmašili mlade Hrvate u poznavanju, je li, tog hrvatskog jezika i književnosti

Znate li kako je biti Hrvat u Hrvatskoj, a na natjecanju iz hrvatskog jezika vas pobijedi ekipa trojice Srba iz Hrvatske? Ako ne znate a zanima vas – zapitajte one koji su na sedmomjesečnom testiranju Gradske knjižnice Zagreb izgubili od Aleksandra, Đorđa i Siniše, učenikâ trećeg razreda zagrebačke Srpske pravoslavne opće gimnazije 'Kantakuzina Katarina Branković'.

(Mala digresija: ako vas zbunjuje prvo ime gospođe Katarine, znajte da je bila srpska plemkinja bizantskih korijena, a udajom za Nijemca Ulricha, posljednjeg u nizu celjskih grofova, postala je vladaricom lijepog dijela Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske, uključujući i ono što danas nazivamo elitnom podsljemenskom zonom Zagreba. Toliko o ženi po kojoj se škola zove, a o porijeklu njezina krsnog imena, ipak – guglajte malo, i ja sam).

Elem, u ovih četrnaest dana između dva termina za komentar malo mi se koja vijest toliko svidjela kao ta o trojici mladih mušketira. Zapravo, sad kad vrtim film unazad – nijedna mi se osim nje nije nimalo svidjela. Iz dviju posljedičnih razgovornih reportažica što su u medijima uslijedile za viješću doznali smo još poneki zanimljiv detalj o mladićima: sva su trojica rođena u Hrvatskoj i svi su izvorni ijekavski štokavci; dijele sobu u Učeničkom domu 'Ante Bruno Bušić' (sic!), odakle ih je na natjecanje Gradske knjižnice usmjerila domska odgajateljica; sva su trojica – iako im se glavnina nastave odvija na srpskom jeziku i ćirilici – sigurni da bi na testu iz srpskog prošli slabije nego na ovom iz hrvatskog, koji im predaje prva i jedina pobjednica ovdašnje verzije kviza 'Tko želi biti milijunaš', moja draga znanica Mira Bićanić.

Mira Bićanić

Mira Bićanić

Autor: Damjan Tadic / CROPIX

Da je, recimo, u lipnju 1999. u Feralovoj rubrici 'Vijesti iz budućnosti' izišla ta priča, oplemenjena još i izjavama trojice mladića kako apsolutno žele ostati u Hrvatskoj, slatko bismo se nasmijali, ili barem nasmiješili, još jednoj šašavoći lucidnog trija Viva Ludež. Što nam je pak činiti danas, kad je ona apsolutno točna, provjerena i ovjerena? I to u situaciji kad (gotovo) vršnjaci trojice trećaša u Supetru premlaćuju dva hrvatska Srbina i dvoje hrvatskih Hrvata, samo zato što im je u pijanu uru netko rekao da je u tom kvartetu netko Srbin?

Supetarska i zagrebačka vijest osvanule su u medijima skoro istog dana – koja vam se više sviđa? Ili – ako vam je tako lakše razumjeti – koja vas je više razljutila: ona o petnaestorici anonimnih pravednika kojima smeta to što dalmatinsku turističku blagajnu pune, i to svojim radom a ne gostovanjem, Srbi iz Hrvatske, ili pak ona da Srbi iz hrvatske provincije, stanari učeničkog doma 'Ante Bruno Bušić', usred Zagreba, na sedmomjesečnom (bilo je, dakle, vremena) i sedmokratnom testiranju pometu sve svoje hrvatske suparnike? I to ne bilo kakve! Pazite, posrijedi je natjecanje za sve srednjoškolce (dakle, i maturante, ne samo za trećaše) i nije bilo obavezno, nego po sistemu 'tko voli, nek izvoli'. I to u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, dakle među čudacima našeg doba – djeci koja i dalje vole jezik i čitanje!

Moje oduševljenje tom drugom viješću (na onu prvu ne kanim više potrošiti ni slova, da se ne izbljujem po tipkovnici) dade se i stupnjevati.

  • +4
  • +1

Učenici Srpske pravoslavne opće gimnazije 'Kantakuzina Katarina Branković' iz Zagreba - pobjednici natjecanja iz poznavanja hrvatskog jezika i književnosti

Izvor: Cropix / Autor: Marko Todorov / CROPIX

Prvo: zagrebačka Gradska knjižnica odlučila je organizirati takvo natjecanje, da malci mogu testirati svoje poznavanje vlastitog jezika i književnosti. Drugo: zagrebačka Gradska knjižnica upustila se u to znajući da među korisnicima ima dovoljno klinaca spremnih za taj izazov. Treće: klinci su se odazvali, iako im to nije nikakva obaveza, pa dolazili nadmetati se u priloškim oznakama i prepoznavanju stihova Šiška Menčetića, i tako sedam puta u sedam mjeseci, u svoje slobodno vrijeme! Četvrto: Aleksandra, Đorđa i Sinišu domska je odgajateljica iz 'A. B. Bušića' uputila – predosjetivši, pretpostavljam, da bi mogli dobro proći – na to natjecanje još lani; kad nisu uspjeli pobijediti, ove su se školske godine prijavili ponovo! Šesto: nijedan od njih trojice ne kani studirati ništa vezano uz jezik i književnost; njima to, jednostavno, u zadnje vrijeme posebno dobro ide zahvaljujući profesorici koja im u postojeći nastavni program uspijeva ugurati i važnije stvari od pustog biflanja.

Sedmo: voljeli bi ostati u Hrvatskoj, vjerujem zato što se nadaju da će u njihovoj zreloj, a i kasnijoj dobi, ovo postati zemlja (i regija) davno završenih ratova, u kojoj građane više neće pljačkati ukravaćeni, usaboreni i uvlađeni gangsteri kojima su 'rane još svježe' i u kojoj će, još za njihova života, neki novi Aleksandar, Đorđe i Siniša biti tema tek za sitnu vijesticu o pobjednicima na srednjoškolskom testu iz poznavanja hrvatskog jezika i književnosti, a ne junaci reportaža o fascinantnim mladim Srbima koji su, gle čuda i paradoksa, nadmašili mlade Hrvate u poznavanju, je li, tog hrvatskog jezika i književnosti.

Volio bih da taj dan dočekam s njima, da se kucnemo čašama, a onda navečer, što se mene tiče, poslije Dnevnika HTV-a, mogu mirno i umrijeti. Takva bi vijest značila da je prije mene pocrkala sva ova beskorisna bagra i štetočinska žgadija, skupa s parazitskim šljamom. Ne samo u Hrvatskoj.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.