Prije nešto više od godinu dana, kada se s početkom televizijskih sučeljavanja pretendenata za nominaciju Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. počela zahuktavati predizborna kampanja u Sjedinjenim Državama, Kamala Harris je bila jedna od glavnih miljenica medija i demokratskih birača. Posebno nakon prve debate na kojoj je najblaže rečeno pomela pod s protukandidatom koji će joj nakon godinu dana ponuditi da postane potpredsjednica ako on dobije izbore.

No, u maratonski dugim američkim kampanjama nagledali smo se političkih instant zvijezda koje bi zasjale zbog dobrog televizijskog nastupa, da bi se nedugo nakon toga svjetla reflektora uperila na nekog novog tko je imao bolji nastup i tko će dominirati sljedećim medijskim ciklusom.

To je ukratko ono što se dogodilo kalifornijskoj senatorici Harris, koja nakon obećavajućeg početka kampanje i solidne podrške birača u istraživanjima javnog mnijenja nije uspjela proširiti svoj bazen potencijalnih glasača, dok su se neke nove zvijezde Demokratske stranke rađale i padale. Pred kraj 2019. postalo je savršeno jasno da neće imati dovoljno sredstava da nastavi s kampanjom, a pojavile su se i priče da joj je kampanja bila vrlo loše vođena. I tako je Kamala Harris odustala od borbe za Bijelu kuću bez da je pokušala stati pred birače. Relativno neopterećena prtljagom predizbora sada ima najveće šanse postati prvom predsjednicom Sjedinjenih Država ako se Joe Biden zaista pokaže kao 'tranzicijski' vođa – kako je sam sebe opisao demokratski kandidat za predsjednika SAD-a.

Biden je igrao na sigurno

Bidenova kampanja se može svesti na dvije okosnice – minimiziranje rizika i neprestano dokazivanje da je Biden suštinski antipod Trumpu. Izbor Harris kao potpredsjednice vjerno je slijedio ova dva načela. Još od doba kada je bila državna odvjetnica u Kaliforniji, a pogotovo nakon što je postala senatorica, Harris smatraju zvijezdom u usponu čiji stavovi ne odstupaju značajno od konsenzusa establišmenta stranke. Unutar prošlog desetljeća, po mnogim je pitanjima postala puno progresivnija, no nikako je se ne može svrstati na krajnje lijevo krilo stranke. Ukratko, baš kao i Biden, u suštini je reformist, a ne revolucionar.

Napose je očito da je ne samo svjetonazorski u dijametralnoj suprotnosti Donaldu Trumpu i njegovom potpredsjedniku Mikeu Penceu, već svojom pojavom i simbolikom iste. Naime, kao žena manjinskog porijekla potvrđuje da je budućnost Demokratske stranke u mobilizaciji takozvane "Obamine koalicije". Drugim riječima, koalicije u kojoj većinu čine žene, manjine, mladi, visokoobrazovani i urbani birači. Ta koalicija je u apsolutnim brojkama bila za gotovo tri milijuna birača veća na izborima 2016. i tako donijela Pirovu pobjedu Hillary Clinton, no oni naravno nisu bili dovoljni da je prebace preko 270 glasova Elektorskog kolegija koji se zasniva na protu-većinskoj logici izbora predsjednika.

Koliko je bitan izbor potpredsjednika?

Sada nam preostaje pitanje za milijun dolara – hoće li ova kombinacija Demokratske stranke biti dovoljna da promijeni stanovnike Bijele kuće? Povijest pokazuje da izbor potpredsjednika nije nužno čimbenik koji je odlučujući za bilo koju predsjedničku kampanju, no svakako nije nevažan. Potpredsjednici se najčešće biraju tako da mogu komplementirati iskustvo i pokrpati neke ključne rupe kod birača.

Primjerice, Barack Obama je izabrao Joea Bidena upravo zbog toga što je potonji imao institucionalne veze i dugogodišnje iskustvo rada u Senatu, te što je porijeklom s američkog Srednjeg Zapada bez čijih elektorskih glasova nema pobjede na izborima. Ronald Reagan je primjerice uzeo Georgea Busha starijeg zbog njegovog iznimnog vojnog i vanjskopolitičkog iskustva u doba kad se nanovo zahuktavao Hladni rat, a John Kennedy je izabrao Lyndona Johnsona koji je bio ključan za mobilizaciju protestantskih i južnjačkih glasova s obzirom na to da je JFK bio katolik sa sjeveroistoka Amerike.

No, izbor potpredsjednika može se i obiti o glavu. George Bush mlađi je to iskusio postavivši Dicka Cheneya na mjesto potpredsjednika, a Cheney i dalje slovi kao najmoćniji i najkontroverzniji potpredsjednik u novijoj američkoj povijesti. John McCain je, neki kažu nametnutim, izborom Sarah Palin počinio grešku koju će poslije požaliti, ali kojom je bez sumnje dao poprilično kisika novijem populističkom skretanju Republikanske stranke.

U Bidenovom slučaju, jasno je da će Harris pojačati entuzijazam demokratskih birača, iako ni ona nije bila pošteđena kritičara unutar stranke zbog svog rada unutar pravosudnog sustava. Dobro će doći i financijske injekcije bogatih donatora iz njene rodne Kalifornije. No, demokrati su ionako u ovom izbornom ciklusu već bili snažno motivirani željom da smijene Trumpa. Možda je bitnije to da je Biden na ovaj način poslao snažan signal da vjeruje da Demokratska stranka mora imati lidere koji izgledaju kao njeni prosječni birači.

Finiš kampanje

Nešto manje od 3 mjeseca nas dijeli od izbornog dana, a sigurno je da će što je bliže svojem finišu, kampanja postajati sve prljavija. Senatorica Harris već je dokazala da zna zadati verbalne udarce, ali ih i primiti i nastaviti dalje. Njen je izbor momentalno postavio Trumpovu kampanju na stražnje noge. Naime, Harris je teško opisati kao radikalnu ljevičarku i time plašiti birače, pa su Trumpu preostali već izlizani epiteti i uvrede kojima je obasipao Hillary Clinton poput one da je gadna žena. A sigurno mu ne ide u prilog ni činjenica da je otkriveno da je u dva navrata donirao Harrisinoj predizbornoj kampanji kada se natjecala za državnu odvjetnicu.

Iako se stvari trebaju sagledati van čisto esencijalističkih okvira, to jest trebamo gledati na Harris kao na političarku van očitih identitetskih odrednica – činjenice da je žena i da je manijskog porijekla – Trump će zaigrati upravo na ovu kartu kako bi mobilizirao što više bijelih birača koji su mu dali podršku 2016. Dapače, nismo morali dugo čekati da počne s rasno i rodno temeljenim verbalnim napadima i tvitovima, pa je tako već postavio pitanje je li Harris zaista američka državljanka i nije li preambiciozna.

Izborne manipulacije

Sljedećih tjedana nas očekuju izborne konvencije obje stranke koje će proći bez standardne pompe i šušura koji je bio karakterističan za pretpandemijske izborne godine. Nakon što su Trumpu propali pokušaji probnih balona da se odgode izbori, čini se da se njegova kampanja navodi strategijom koja će učiniti sve što može da onemogući glasanje demokratima kroz već dobro prokušane restrikcije, kao i neke nove mjere poput odbijanja paketa financijske pomoći američkoj pošti koja je glavno sredstvo u sustavu dopisnog glasanja. U isto vrijeme, Trumpov tim polaže nadu da će doći do kakvog-takvog ekonomskog oporavka ili barem razvoja široko dostupnog cjepiva.

Baš kao i 2016., nije da Trump nema nikakve izglede za pobjedu. No, ovog se puta to čini još nevjerojatnije. U svakom slučaju, izgledno je da će zbog broja Amerikanaca koji će ovog puta glasati poštom pobjednik možda biti nepoznat neko duže vrijeme, odnosno dok se ne prebroje svi poštom prikupljeni glasovi.

Ako Trump izgubi, Bidenova odluka o izboru potpredsjednice Harris bit će njegov najkonzekventniji politički potez kojim je de facto na čelo Demokratske stranke postavio ženu i najizgledniju kandidatkinju za prvu američku predsjednicu.