KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Japan, podsjetnik na krhkost civilizacije

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 14.03.2011 10:52
  • Objavljeno 14.03.2011 u 10:00
Japan potres

Japan potres

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

U odnosu na sposobnost prirode da pomakne japansko otočje za čitava dva metra, skrati dan i poremeti Zemljinu ôs, ljudska potreba za osloncem i vjerom u politička obećanja, bračno stanje, radno mjesto i redovito otplaćivanje kredita, doima se tragikomičnom. Priroda nas podsjeća da nam je za život, osim neizvjesne udobnosti i slobode, potrebna i hrabrost

Katastrofalni potres koji je 1755. pogodio Portugal imao je dalekosežan učinak na europsku povijest. Smatra se prekretnicom koja je bitno utjecala na prosvjetiteljstvo i označila kraj slijepe religioznosti. Kada je Lisabon sravnjen sa zemljom kumulativnim učinkom potresa, cunamija i požara, mnogi su vjernici rezignirano zaključili da je užas prevelik: ili je Bog surov i bezobziran ili ga zapravo nema? Rušenje tog svojevrsnog i onodobnog Berlinskog zida dojmilo se Voltairea, Rousseaua i Kanta čija djela su intelektualno pripremila Francusku revoluciju – ishodište građanske demokracije i moderne kulture razuma i slobode.

Portugal, dotad kolonijalna velesila, prestao je biti globalni politički faktor i okrenuo se sebi. Prvi ministar Kraljevine Sebastiăo de Melo poduzeo je mjere koje se mogu smatrati prvim sustavnim i sveobuhvatnim djelovanjem državne uprave u pokušaju sanacije prirodne katastrofe. Organizirao je javne radove za obnovu Lisabona i proveo poreznu reformu koja je unekoliko olakšala položaj beskućnika i razbjesnila povlaštene slojeve. Začeta je nova znanost – seizmologija, a težnja za izgradnjom sigurnijih kuća i gradova utjecala je na urbanizam, arhitekturu i građevinarstvo.

Prerano je za razmišljanje o povijesnim učincima japanske tragedije, no jedan zaključak već sada je toliko očit da se sâm nameće. Snimke iz Japana na zastrašujući način pokazuju svu nemoć jednog visoko organiziranog, tehnološki naprednog i discipliniranog društva koje raspolaže i velikim seizmološkim iskustvom.

Čovjek ima snažnu potrebu za sigurnošću i izvjesnošću, toliku da je zbog nje spreman žrtvovati i slobodu. Totalitarni režimi ne počivaju na strahu i represiji nego na zajamčenoj sigurnosti. Ljudi često radije izabiru bijednu izvjesnost nego veličanstvenu avanturu slobode. Prirodne katastrofe dokazuju koliko je čežnja za sigurnošću uzaludna i neisplativa. Civilizacija je krhka. U nekoliko sekundi priroda je u stanju okrenuti naglavce sve što nam se čini pouzdanim i nedodirljivim: naše kuće, automobile, brodove, tvornice, čitave gradove... U odnosu na sposobnost prirode da pomakne japansko otočje za čitava dva metra, skrati dan i poremeti Zemljinu ôs, ljudska potreba za osloncem i vjerom u politička obećanja, bračno stanje, radno mjesto i redovito otplaćivanje kredita, doima se tragikomičnom. Priroda nas podsjeća da nam je za život, osim neizvjesne udobnosti i slobode, potrebna i hrabrost. Ta zaboravljena odlika zapravo je jedina izvjesnost na koju se možemo osloniti. Ona se nalazi u nama samima, no i za prepoznavanje vlastite hrabrosti opet je potrebna – hrabrost. Možda će konačna spoznaja da je izvjesnost nedostižna (a možda i nepoželjna) ostati zabilježena kao najvažniji učinak potresa koji je 2011. pogodio sjeveroistočni Japan?

Previše katastrofa se zbilo u zadnjih nekoliko godina: uragan Katrina, poplave u srednjoj i zapadnoj Europi, ekstremne hladnoće i vrućine, istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu, erupcija vulkana na Islandu koji je onemogućio zračni promet nad Europom... Nije ni Hrvatska bila pošteđena. Neke nepogode su nesumnjivo hir prirode, a druge su, jednako nesumnjivo, posljedica civilizacije, no ovdje se ne bavimo uzrocima nego posljedicama.

Nacionalne i državne granice u tim situacijama gube svaki značaj. Nijedna nacija ne može se sa štetom nositi sama. Da bi se uzroci mogli predvidjeti ili spriječiti, a posljedice sanirati, potrebno je udruženo i solidarno djelovanje čitavog čovječanstva, jer Zemlja, čini se, postaje negostoljubiv planet.

U izvanrednim situacijama kakve su prirodne ili ekološke katastrofe, država je nezamjenjiva ustanova. Sanacija štete, pomoć unesrećenima i evakuacija nemogući su bez organizacije koja u rukama ima monopol na represiju i sposobnost mobilizacije i koncentracije ljudskih, materijalnih i financijskih resursa. Osim čišćenja ruševina, uspostave zdravstvene službe, dopreme vode, hrane, pokrivača i osnovnih potrepština, na stradalim područjima treba sačuvati javni poredak i spriječiti paniku. U velikim nepogodama vojska dobiva sasvim drukčiji smisao, jer tada su njezina disciplina, subordinacija i pravo na upotrebu oružja od vitalne važnosti. U takvom svjetlu demilitarizacija se, nažalost, razotkriva kao iluzija, jer je stajaća vojska po prirodi stvari jedina državna služba koja je u izvanrednim situacijama sposobna reagirati učinkovito i u najkraćem roku. Nakon potresa u San Franciscu 1906. Vojska Sjedinjenih Država strijeljala je kradljivce i prijestupnike na licu mjesta. Očuvala je red i poredak, ali su neke postrojbe i same sudjelovale u pljački.

Kao što je nezamjenjiva u prvim satima, danima i tjednima nakon katastrofe, država je jedina ustanova koja je sposobna organizirati obnovu i velike javne radove. Samo ona raspolaže ovlastima i mehanizmima prikupljanja velikog novca, centraliziranog odlučivanja i planiranja te donošenja novih propisa, bez čega je poduhvat obnove i izgradnje nezamisliv. Vlast je, međutim, opasna igračka. Savršeno je opravdano povećanje poreza radi financiranja pomoći i obnove, ali se lako može preobraziti u fiskalni teror, odnosno financiranje korupcije. Kalifornija je, primjerice, 1906. donijela stroge građevinske propise koje su političari i trgovci nekretninama vješto zaobilazili ili koristili za spekulacije i bogaćenje, a mnoge zgrade ostale su seizmički nesigurne.

Velike ovlasti, koliko god bile nužne i spasonosne, uvijek mogu degenerirati u zloupotrebu, pa i tiraniju. Društvo koje je već dovoljno nastradalo i unesrećeno nepogodom tako se zatječe na raskrižju: ili će država djelovati kao javna služba što pruža pomoć i osigurava zakonitost ili će tragedija biti cinično iskorištena radi širenja i jačanja državne moći. Rizici i opasnosti od prevelikih i pretjeranih državnih ovlasti trajno su prisutni i u svakodnevnom, redovitom društvenom životu, ali u velikim nesrećama dolaze do punog, slikovitog izražaja i podsjećaju nas da demokracija počiva na krhkom kompromisu između potrebe za poretkom i potrebe za slobodom.

Čini se da je čovječanstvo sposobno učiti samo na greškama i da je napredak moguć tek nakon neizrecivih patnji. Japan ima nesreću da se drugi put u povijesti na njegovom tlu zbiva povijesna lekcija. Tragedija Hirošime i Nagasakija bila je toliko poučna da se poslije Harryja Trumana atomsku bombu više nitko nije usudio upotrijebiti. Hoće li najnovija japanska katastrofa najzad označiti prekretnicu i u mirnodopskoj upotrebi nuklearne fisije? I laiku postaje jasno da su nuklearne elektrane prljav, opasan i neisplativ rizik. Ironija sudbine opet izlaže građane Japana radijacijskoj bolesti. Ne zaboravimo da je Japan tehnološka velesila koja je nesumnjivo poduzela sve što je u ljudskoj moći da bi nuklearne elektrane bile sigurne. Uzalud. Notorne spoznaje o trusnom japanskom tlu i snažni emotivni razlozi da se pod svaku cijenu spriječi radioaktivno trovanje pokazali su se nedovoljnima. Stupanj sigurnosti kojem težimo nemoguće je doseći. No iako je neizvjestan, život teče dalje i ne treba odustati od potrebe da bude bolji i slobodniji.

Gesta zagrebačkih prosvjednika koji su zastali pred japanskim veleposlanstvom i odali počast žrtvama svjedoči da je i u nesreći moguće biti velik. Politička elita ostaje nesposobna i za simboličke geste pa gubi legitimitet i na toj razini. Vrlo je neizvjesno hoće li iskoristiti prigodu da hrabro počne učiti na svojim greškama.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi