Članak Gabriela Kurisa 'Pospremanje kuće: Hrvatska čisti korupciju na visokoj razini, 2005-12', koji se ograničava na opis djelovanja USKOK-a, ne baveći se uzrocima i posljedicama korupcije, privukao je ovih dana veću pozornost medija i javnosti nego fokusiranje na korupciju Izvješća Europske komisije o spremnosti Hrvatske za pristupanje EU-u. Vjerojatno samo zato što ga je objavilo poznato američko sveučilište Princeton. Toliko je bilo zadovoljstvo pozitivnim izvješćem Komisije da se u njegov sadržaj, suštinu i naglaske, nije puno ulazilo.

Dvojka ili popravni?

Europska komisija zaključuje da je Hrvatska generalno zadovoljila obaveze i zahtjeve, pokazavši spremnost da ispuni preostale zahtjeve, pa i one koji se tiču borbe protiv korupcije. Komisija se nada da će članstvo u Uniji biti dodatni poticaj za reforme, pa će Hrvatska nastaviti poboljšavati vladavinu prava, posebice u borbi protiv korupcije.

Konkretnije, od Hrvatske se očekuje:
- veći broj konačnih presuda;
- veći iznosi konfisciranih sredstava;
- koncentracija na korupciju na lokalnim razinama, posebice u javnoj nabavi;
- djelotvorni mehanizmi Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa za njegovo otkrivanje, prevenciju i kažnjavanje;
- jača uloga Ministarstva pravosuđa u definiranju, koordinaciji i primjeni antikorupcijskih mjera;
- mjere za sprečavanje nepravilnosti u javnim nabavama u projektima Kohezijske politike;
- čvrsti mehanizmi za prevenciju korupcije u poduzećima u državnom vlasništvu, s posebnim naglaskom na ulozi njihovih upravnih i nadzornih odbora;
- uspostavljanje pravne osnove za profesionalnu javnu upravu: novi sustav plaća koji će osigurati napredovanje na temelju sposobnosti, te mehanizmi nagrađivanja i zadržavanja kvalificiranih javnih službenika.

Klima korupcije i političko kadroviranje

Europska komisija se podjednako usredotočuje na mehanizme kažnjavanja i na stvaranje uvjeta da se korupcija ne događa, no mi bismo se sami trebali usredotočiti na ovo drugo - sustavne promjene koje će uklanjati uvjete koji omogućuju korupciju. U odličnoj knjizi 'Sistem me na to natjerao: korupcija u post-komunističkim društvima' Rasma Karklins obrazlaže kako je najpogubnija sistemska korupcija u kojoj se iskorištavaju službene ovlasti u javnim institucijama i među političarima. Takvo ponašanje dovodi do rezignacije i apatije stanovništva i njegove spremnosti da i samo u njoj sudjeluje. Građani su tako istovremeno i žrtve i sudionici. Budući da je riječ o skrivenoj privatizaciji javnih institucija ili o ovladavanju javnim institucijama (state capture), nije riječ o moralnim posrtajima pojedinaca, već o moralnom posrtanju čitavih institucija. Najbolje se to očituje u otimanju političkih stranaka za postavljanje 'svojih ljudi' na mjesta na kojima će manipulirati pri političkom odlučivanju i stvaranju novih pravila igre. Nakon svakih se izbora možemo uvjeriti da Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak; nažalost, tako će se sigurno nastaviti i nakon lokalnih izbora, koji nam upravo predstoje.

A stvari nisu ni nove, ni nerješive. Prošla su već dva i pol tisućljeća otkako je Herodot - objašnjavajući način života i običaje u Egiptu - u svojim 'Povijestima' (2.177) napisao: 'Amasis je bio kralj koji je donio zakon koji je od svakog Egipćanina zahtijevao da svake godine upravitelju svog okruga prijavi odakle mu sredstva za život. Ako bi netko propustio to učiniti ili ako bi se otkrilo da nije riječ o ispravno i pošteno zarađenim sredstvima, kažnjavao se smrću. Solon Atenjanin preuzeo je taj zakon i primijenio ga na Atenjane; riječ je o divnom zakonu i da bar zauvijek ostane na snazi.' Takvi 'divni zakoni' više, naravno, ne mogu biti na snazi i ljude se više ne može kažnjavati smrću ni za mnogo veće prijestupe, pa danas čak i objave lista poreznih dužnika izazivaju brojne prijepore. No, u Hrvatskoj su u deset godina od prijave za članstvo u EU doneseni brojni novi - i usklađeni stari - zakoni koji bi trebali regulirati pitanje 'odakle građanima sredstva za život'. Europska komisija je jasno definirala prioritete u njihovu provođenju, pa će biti velika šteta ako se Hrvatska, nakon ulaska u EU, opusti i prestane s poboljšanjima na koja je dosad jednostavno bila primorana.

Odakle ono riba smrdi?

Drastično smanjivanje korupcije nije lak zadatak i zahtijeva puno vremena i još više političke volje. Uspješni primjeri su rijetki, no ipak postoje i u njih bi se valjalo ugledati. Korupcija cvjeta tamo gdje elite kontroliraju ekonomsku sudbinu i građana (primjerice, zapošljavanjem u javnoj upravi) i poduzeća (izdavanjem brojnih dozvola, odobravanjem povlaštenih poreznih režima ili državnih potpora). Sve dok se članove nadzornih i upravnih odbora javnih poduzeća bude postavljalo po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti i sve dok će Hrvatska na ljestvici lakoće poslovanja Svjetske banke po dobivanju građevinskih dozvola biti 143., po zaštiti ulagača 139., a po registraciji vlasništva 104. na svijetu, postojati će skrivena privatizacija javnih institucija, a s njome i plodno tlo za uzgoj korupcije.

Hrvatska je izbjegla sudbinu Rumunjske i Bugarske kojima je uz članstvo u EU-u bio dodijeljen i naknadni monitoring upravo u područjima – korupcija, organizirani kriminal, pravosuđe - koja su i u Hrvatskoj bila i ostala kritična. Moglo bi se raspravljati o tome je li naknadni monitoring izbjegnut zato što je Hrvatska napravila bolji posao od Rumunjske i Bugarske, ili zato što se naknadni monitoring u tim zemljama ionako pokazao nedjelotvornim, no ukoliko sami sebi ne uvedemo naš 'interni monitoring', čak i ono što je prije ulaska u Uniju učinjeno - ili samo prikazano da je učinjeno – neće pridonijeti značajnijem smanjenju korupcije.

Želimo li reformiranu i prosperitetnu državu, bez institucionalnih preduvjeta za korupciju, sami si moramo zadati ciljeve, ustrajno ih provoditi i sami sebe interno monitorirati. Europske institucije u tome mogu pomoći, no Rumunjska i Bugarska su najbolji primjer da njihova pomoć - čak i uz eksterni monitoring - ne može biti dovoljna. Neophodna je istinska politička volja, stvarna depolitizacija i demokratizacija, jačanje odgovornosti vlasti i vođenje dobrih politika posebice onih usmjerenih na promicanje odgovarajućih institucija i mehanizama za kontrolu odgovornosti vlasti i sudjelovanje građana.

Kako sada stvari stoje, ni ova Vlada – kao ni prethodne – nije iskazala spremnost da poduzme te neophodne korake, a ni kandidati za koje se čini da bi mogli pobijediti na lokalnim izborima ne djeluju kao da bi se tako lako mogli odreći 'skrivene privatizacije javnih institucija' na vlastitim lokalnim razinama.