PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Igra s atomskim šibicama

Potres u Japanu (2)

Potres u Japanu (2)

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Svijet je čvrsto ustrojen u nepobjedivom ispreplitanju nedodirljivih dugoročnih interesa, pa tako i nakon japanske tragedije, tek treba pričekati hoće li se ispuniti barem neka obećanja o korjenitoj promjeni energetske politike, novoj sigurnosti, održivom razvoju i učinkovitoj humanitarnoj pomoći. Mnogo je više priče, negoli stvarnih odluka, u znaku globalnih medijskih pompi, koje završavaju u općem zapećku, čim se na javnoj pozornici pojavi neka nova katastrofa

Iz Japana se bježi, u Japan se ne leti, u Japanu nedostaje hrane, grijanja i svjetla, u Japanu odumire i inozemna diplomatska mreža, a tek slijedi opća histerija koja će svaki japanski proizvod i bez opravdanih dokaza proglasiti radioaktivnim otrovom opasnog podrijetla. Tragedija je prerasla u katastrofu, a još se ne zna hoće li katastrofa prerasti u kataklizmu. Za Japance se kaže da mogu sedam puta pasti, samo da bi se osmi put ponovno osovili na noge, ali će sada taj ponovni uzlet nacije Izlazećeg Sunca trajati najmanje desetak godina, a širom svijeta obnovljene su sve nezavršene rasprave o borbi za moć, općoj pohlepi i potrošačkom ludilu, koje ponekad – kako je to već davno opisao engleski veleposlanik u Washingtonu David Ormbsky Gore (1961-1965) - u svom općem bezumlju ljude tjeraju da se ponašaju poput majmuna koji se igraju šibicama na nezaštićenoj benzinskoj pumpi.

Japan je bio i ostao čudo kao prenapučena zemlja na oskudnom otočju, koja je i bez sirovina i prirodnih izvora energije sve donedavno bila drugo gospodarstvo svijeta (sada je to Kina), a ostala predvodnikom u nekim osobito važnim globalnim granama koje određuju naše ponašanje, navike i vrijednosti, kao što su to čipovi, zabavna elektronika ili automobili. Japan je predvodnik, ali ne i uzor u brizi za zaštitu nuklearnih reaktora, ako se potvrde neka otkrića WikiLeaksa o nedopustivom zanemarivanju nekih sudskih odluka, tuđih stručnih procjena i službenih preporuka. Kada se ima premalo, a želi previše, pojedinačne su zarade uvijek važnije od općeg dobra i zajedničkih ciljeva.

I moderno se zlo rađa na zemlji, a ubija s neba, bilo da je riječ o ozonskim rupama ili radioaktivnim oblacima. U tom nemogućem izboru i Europa je vjerovala kako će 'renesansom nuklearne energije' doseći svoje milenijske ciljeve u ratu protiv otrovnih ispušnih plinova, da bi sada i sama preplašeno zastala pred još jednim ponorom. Ni ono najsigurnije nikada nije dovoljno sigurno, a niti će ono svakodnevno zauvijek ostati bezopasno. Pa ipak, Amerikanci još uvijek tvrde da su zbog straha od obnovljenog terorizma zaštitili vlastite nuklearke, a čak i u Krškom uvjeravaju da je riječ o najsigurnijoj europskoj nuklearki, bez obzira na to što već petnaestak godina Austrijanci uzaludno pokušavaju dobiti dozvolu da sami ispitaju trusnost okolnog tla. Neke su zemlje, poput Švicarske, odmah odustale od dogovorene izgradnje; Francuska, koja iz prividno obuzdanog atoma dobiva 75 posto energije, odmah je poduprla konačno usvojeni prijedlog Europske komisije da se u roku od šest mjeseci u svim EU nuklearkama provedu testovi seizmičke izdržljivosti.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

No i Rusija spada u europski prostor, a želi izgraditi 40 novih nuklearki do 2030. godine, pa je Europa još jednom zakasnila, a svijet oklijeva oko zajedničkog dogovora. Cinici su govorili kako je EU izmislio više propisa o dubini ureza na traktorskim gumama ili obvezatnom obliku krastavca, nego u promicanju zajedničke nuklearne politike, koja je još prepuštena brizi, zaštiti i željama svake pojedine zemlje, a politika zaštite nuklearnog otpada tek od 2007. postala je temom za zajedničku raspravu. I prije nedavnog sastanka ministara za energetska pitanja, europski komesar za klimatska pitanja, Connie Hedegaard, ipak je očekivano zaključio kako će 'nuklearna energija ostati neizbježna još cijeli niz godina, bez obzira na to što se zbilo u Japanu'.

Svijet je tako čvrsto ustrojen u nepobjedivom ispreplitanju nedodirljivih dugoročnih interesa, da i u ovom slučaju tek treba pričekati hoće li se ispuniti bar neka obećanja o korjenitoj promjeni energetske politike, novoj sigurnosti i održivom razvoju. Ona su se u pravilu svodila tek na puka politička razmetanja, a razvikana međunarodna humanitarna pomoć prečesto ostaje na pragu osnovnih obećanja. Mnogo je više priča, nego stvarnih odluka, u znaku globalnih medijskih pompi, koje završavaju u općem zapećku čim se na globalnoj pozornici pojavi nova katastrofa, baš kao u slučaju nedavne godišnjice dviju velikih katastrofa (naftni pomor u Meksičkom zaljevu, 20.travnja, potres na Haitiju, 12. siječnja, obje 2010. godine), koje su, kao sada Japan, još donedavno plijenile sve naslovne stranice.

Obamina administracija već je nakon nekoliko mjeseci odustala od novog zakona o ograničenom korištenju karbonskih goriva, a dopustila obnovu crpljenje nafte u Meksičkom zaljevu i prije negoli su bile gotove studije o pogubnim posljedicama gigantske mrlje, a neki sada uvjeravaju da sve to i nije bilo tako strašno. Shell dobiva nove masne koncesije u Australiji, a u pogođenom američkom priobalju tvrde da bi bilo gospodarski glupo sučeljavati naftaše i ribare. Japan će opet postati Japan, ali će Haiti, u kojem je u potresu poginulo 300 tisuća ljudi, ostati Haiti, bez obzira na stotine obećanja, bezbrojne nevladine organizacije, razvikane posjete 'celebova' i postojani trud Ujedinjenih naroda.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Na Haitiju i godinu dana poslije potresa milijun ljudi živi bez krova nad glavom, osamdeset posto smeća i ruševina još je neraščišćeno, a jedva je suzbijena kolera. U prihvatnim logorima i dalje haraju bande, pljačkajući i silujući kako im drago. Nova elita živi od krađe i preprodaje humanitarne pomoći, a politička nestabilnost onemogućuje bilo kakve sustavne programe obnove, pa se čini da će Haiti, zbog kojeg je proliveno toliko krokodilskih suza, ostati na dnu globalnog siromaštva, bez obzira na sve napore Clintona i potporu Obame.

Ovaj svijet kao da još nije doživio katastrofu koja bi promijenila opće obrasce štetočinske nezasitnosti, a razvio učinkovitu mjeru solidarnosti s onima kojima je bila najpotrebnija. I osobno sam svojedobno imao prigodu izvještavati iz SAD-a o nuklearnoj nesreći na 'Otoku tri milje', baš kao i o masovnim demonstracijama u Njemačkoj, kada su lijeganjem na tračnice, tisuće prosvjednika uzaludno pokušavale zaustaviti prijevoz opasnog otpada. I u jednoj i u drugoj državi inozemne su dopisnike službeno uvjeravali da se nipošto ne može dogoditi ono što se kasnije dogodilo u Černobilu, a sada ponavlja u Japanu.

Tako se i dalje igramo šibicama pokraj benzinske pumpe, pa se čini da bi i u Japanu sve moralo postati još mnogo gore, kako bi se konačno počelo spašavati sve što se još može spasiti, bez naftnih mrlja i podivljalih reaktora, staklenog neba i prošupljenog, iscrpljenog i opljačkanog planeta, koji se sve češće trese, kao da se želi otresti onih koji tako uporno prljaju i mrve vlastitu kolijevku. Hrvatska je ostala pošteđena velikih globalnih katastrofa, ali je još vrlo daleko od pune zaštite zraka, tla i voda dok se tek traži dugoročna energetska politika, pa ostaje tek mala lijepa zemlja, koju i dalje vode vrlo neodgovorni gospodari.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi