KOMENTAR BORISA BECKA

Depresija razara slavne, obične ljude, pa i cijele države. Je li lijek - bijeg?

Komentar

Boris Beck

Boris Beck
  • Zadnja izmjena 16.06.2018 12:48
  • Objavljeno 16.06.2018 u 12:48
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić

Širenje depresije podupire imperativ uspjeha, propisana slika blještavog osmijeha, tiranija sreće..., kaže tportalov komentator u osvrtu na niz iznenadnih smrti slavnih osoba u čijoj je pozadini bolest koja danas pogađa čak 322 milijuna ljudi. Oboljeti, zaključuje, mogu i narodi: Zašto ne bi bilo i depresivnih država, u kojima građani ne vide perspektivu, ne nalaze snage za promjene, u kojima se osjećaju nevrijedno i beznadno...?

Samoubojstvo Anthonyja Bourdaina, svjetske kulinarske zvijezde, mediji su ovoga tjedna popratili nagađanjima da je ono izazvano vezom njegove partnerice Asie Argento s drugim muškarcem. Njezina prijateljica, glumica Rose McGowan, nakon toga uputila je javnosti otvoreno pismo u kojem je zamolila da se krivnja ne baca ni na Asiu Argento ni na Bourdaina, nego da se konačno progovori o pravom krivcu: depresiji.

Posljednjih dana smrt ljudi oboljelih od depresije doista zauzima međunarodne vijesti, od New Yorka, gdje se ubila uspješna modna dizajnerica Kate Spade, do Buenos Airesa, gdje je ruku na sebe digla Inés Zorreguieta, sestra nizozemske kraljice Máxime. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da na svijetu od depresije boluje 322 milijuna ljudi, a da stvar bude ozbiljnija, posljednjih desetak godina broj oboljelih se povećao za 18 posto. Ako ste bezvoljni i žalosni bez razloga, ako ne vidite u životu ni zadovoljstvo ni perspektivu, ako nemate teka ni sna, ako vas preplavljuje beznađe te osjećaj krivnje, ako razmišljate o suicidu – e, pa, i vi ste među potištenima.

A oni koji nisu takvi na vas će sumnjati da nešto izvodite, da tražite kruha povrh pogače ili da ste jednostavno lijeni. Što je, recimo, nedostajalo Bourdainu? Putovao je cijelim svijetom i besplatno se gostio, jeo i pio, a Emmyji su samo pljuštali. Ili Dolores O'Riordan, irskoj glazbenici panična glasa, koja se sigurno nije mogla požaliti na manjak obožavatelja – pa ipak je umrla sama u londonskoj hotelskoj sobi ovoga siječnja; prije nepunih godinu dana ubio se i silno nadaren Chester Bennington, pjevač grupe Linkin Park. A što tek misliti o najsmješnijem od svih komičara, neodoljivo zabavnom Robinu Williamsu, koji si je isto na kraju sam presudio?

Samo neupućeni još misle da je seks tabu

Lako je depresiju prepoznati kada netko samo leži u krevetu ili visi za šankom, zapuštajući obitelj i posao, ali ona ima i prikriveno lice. Dok vas intervjuiraju i čekaju u redu da im se potpišete na knjigu, dok vas vaša dječica umilno gledaju, a prijatelji pozivaju u goste, podmukli glas u vama govori da niste vrijedni, da niste dovoljno dobri i da ne zaslužujete ni sreću ni uspjeh.

Bourdain je rekao jednom da stalno očekuje kako će u retrovizoru ugledati rotirajuća svjetla, kako će ga netko zaustaviti i reći mu da se nalazi na mjestu koje ne zaslužuje. Taj stalni osjećaj manje vrijednosti tipičan je za depresivne. Iz njega proizlaze obeshrabrenost i povlačenje. 'Zavukla sam se kao kornjača u oklop', tim je riječima Dolores O'Riordan opisala vrijeme svoje hospitalizacije. 'Uglavnom sam hrpa komposta', rekao je u nedavnom intervjuu komičar Bill Murray, opisujući kako se osjeća doma. Potištenima su suicidalne misli kao dobar dan: Inés Zorreguieta čak je magistrirala na temi o samoubojstvima. Alkohol, droge i tablete mnogima su stalno bili pri ruci, ali su samo pogoršali stvar jer se depresija nakon otrežnjenja činila još strašnijom. Svi su se borili. Bennigton je o tome svjedočio više puta: 'Uspijevao sam savladati sve negativne stvari u životu tako da postanem neosjetljiv na bol i izrazim ih kroz muziku.'

Kod potištenih je obrnuto: Fasada čvrsto stoji, ali konstrukcija se urušava

Kod potištenih je obrnuto: Fasada čvrsto stoji, ali konstrukcija se urušava

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić

'Oprez, pada fasada' – česta je obavijest na zagrebačkim ulicama. Kod potištenih je obrnuto: fasada čvrsto stoji, ali konstrukcija se urušava. Iz dana u dan, od mladosti, moraju održavati sliku sreće, smješkati se i glumiti bezbrižnost, dok se njihovom dušom širi crnilo, kao da je u nju uplovila neka zloslutna sipa (Churchill, još jedan znameniti depresivac, svog je demona zamišljao kao crnog psa). Nije zato neobično da s godinama, kako duševne sile slabe, oboljeli posustanu i odustanu od održavanja privida. Odatle paradoks da upravo oni uspješni, čak i veseli, čiju su karijeru obilježile salve smijeha, kao kod Williamsa, ili cipele i torbice vedrih boja, kao kod Kate Spade, dobrovoljno urone u tamu.

TEHNOLOGIJA I ZDRAVLJE

Depresija, nesanica i još pet mračnih strana društvenih mreža

Pogledaj galeriju
8

Samo posve neupućeni još misle da je seks tabu. Jedini naš tabu je smrt jer čini besmislenim potrošačko društvo, a tabu nad tabuima je samoubojstvo. Za smrt još i nađemo eufemizam – pa nas ljudi 'napuste' ili 'otputuju' od nas, nakon 'duge i teške bolesti' ili pak sasvim 'kratke' – ali za samoubojstvo nemamo ni ublaženi izraz. Zbog toga u nekrolozima i ne napišemo da je riječ o suicidu. Iz istog razloga ne govorimo ni o crnoj dami koja potištene nesretnike odvodi u dragovoljnu smrt. Ona je za društvo u kojem se cijene mladi, bogati i uspješni jednostavno sramotna, na isti način na koji je puritancima sramotna spolna bolest – ona se jednostavno ne može dogoditi. I zato se depresije, duševne bolesti i samoubojstva još dopuštaju umjetnicima, njima je to u opisu posla, recimo Josipu Račiću, Vladimiru Vidriću ili Ulderiku Donadiniju, ali gdje bi ozbiljni hrvatski velikan bio depresivan, ćaknut ili mahnit, a bili su, i Ivana Brlić Mažuranić, i Josip Jelačić, i Ruđer Bošković, i Fran Supilo, i Stjepan Radić

U kulturi u kojoj se čak i oboljelima od raka govori da će ozdraviti samo ako u to čvrsto vjeruju, kako ne smatrati depresivne krivima za svoje stanje – kad mu se 'prepuštaju', a valjda i uživaju u njemu! Širenje depresije posljednjih godina, napose među mladima, podupire imperativ uspjeha, propisana slika blještavog osmijeha, tiranija sreće, očekivanje stalne ushićenosti. Nerijetko čitamo o influenserima koji su se upropastili trošeći na odijevanje i putovanja, a kako i ne bi kad na društvenim mrežama i ne postoji ništa osim slika mladih bezbrižnih ljudi kako uživaju na nekom egzotičnom mjestu, dok im slike lajkaju neznanci lažno nazvani 'prijateljima'.

Treba poći od priznanja: Slabi smo

Mediji su po definiciji skloni mračnom, bizarnom i okrutnom, a danas se svaki korisnik društvenih mreža pretvorio u vlastiti medij te stvara sliku o sebi koja će privući što više drugih. Osim toga, oboljeti mogu i narodi, ne samo pojedinci. Paranoične diktature, shizofrena društva, manijakalni režimi – svega toga ima i u povijesti i u sadašnjosti. Pa zašto ne bi bilo i depresivnih država, u kojima građani ne vide perspektivu, ne nalaze snage za promjene, u kojima se osjećaju nevrijedno i beznadno? Nije li odlazak iz takve zemlje upravo znak zdravlja, a izazivanje krivnje zbog odlaska bolesna reakcija onih koji žele da se patologija produžuje u beskraj?

  • +2

Iseljavanje

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Za depresiju postoje razni lijekovi, više ili manje uspješni, ali ni oni ne mogu učiniti čudo tamo gdje nema ljubavi i smisla života, gdje nema podrške prijatelja i obitelji, gdje duša nije čista i mirna. A upravo u tome oskudijeva naša civilizacija.

Dok se ne prizna čovjeku da je slabo biće, da ima svoju mračnu stranu, da se ne može svesti na stroj za nizanje uspjeha i da mu više od društvenih mreža, digitalnih gadgeta, farmaceutski točno propisane hrane i punih ormara krpica treba zagrljaj – dotle ćemo naručivati porculanske zube, ubrizgavati botoks pod kožu i heroin u žile, gutati bol i pilule, i biti spremni svakoga časa skočiti u oduševljenju jer je opet izašao novi hit, jer je naš ideolog opet zakucao protivniku ili je pak pao gol.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.