Braća i sestre, majke i kćeri, očevi i njihovi očevi, bake, djedovi, stričevi i strine, ujne, tetke… u svakoj obitelji lako je pronaći barem jednu kombinaciju bliskih rođaka koji se neprekidno svađaju, ne podnose ili ne razgovaraju. Jeste li se ikada zapitali zašto je to tako?
Nisu svi ljudi isti i normalno je da njihove međusobne razlike u obiteljima ponekad eskaliraju u nesporazumima ili sukobima. No, što kad svađe postanu temeljni obrazac obiteljske dinamike i, nagrizajući odnose među ljudima koji su vam bliski, preliju svoje negativne mehanizme ponašanja i na vas? Članovima obitelji nije ugodno kad se nađu u situaciji da moraju birati strane, a vrlo je često teško ili nemoguće ostati neutralan.
vezane vijesti
Zanimljivo je da se u većini obitelji takve situacije prešutno prihvaćaju i, iako su opterećujuće, nitko ne postavlja pitanja niti razmišlja o mogućim načinima rješavanja problema. Naprosto – problem postoji i toliko je prepun nepoznanica da mu se nitko ne usuđuje ni približiti. No, sukobljene strane, ma kako tvrdoglave bile, sasvim sigurno ne ostaju ravnodušne – zamjeranje i ljutnja emocije su s potencijalno vrlo razornim posljedicama, a i nije ih ni jednostavno dugotrajno održavati.
Ono čega, međutim, uglavnom nismo svjesni jest da vrlo često korijen problema uopće nema izravne veze s osobama uvučenim u konflikt – neke se zamjerke prenose s generacije na generaciju poput nevidljive štafete, izazivajući tektonske promjene u obiteljskom hologramu. Jednu svoju baku nikada niste upoznali jer vaši majka ili otac godinama ne razgovaraju s njom? Znate da imate nekog ujaka zbog kojega nikada ne posjećujete dio rodbine, a sve što ste čuli o tome su manjkavi komadići informacija iz kojih vam je jedino jasno da bi vam najbolje bilo ne miješati se?
Ako u vašoj obitelji postoje takvi slučajevi, dobro je osvijestiti njihove štetne posljedice i pokušati prekinuti negativnu spiralu opterećujućeg nasljeđa u odnosima koji nas itekako određuju.
Uobičajen uzrok napetosti unutar obitelji neriješene su međugeneracijske traume koje proizlaze iz proživljenog nasilja, a koje često zbog svoje neugodne prirode poprimaju razmjere obiteljskih tajni, zbog čega dolazi do zamrzavanja negativnih emocija zamjeranja i predbacivanja, ljutnje i bijesa.
Bol i patnju ne treba podcjenjivati i gurati 'pod tepih'. Ako je netko iz vaše obitelji u prošlosti pretrpio traumatično iskustvo koje zbog srama ili straha od reakcije okoline nije uspio razriješiti, ne znači da vi trebate nastaviti njegovati negativne emocije i prenositi njihove negativne obrasce na svoju djecu.
Raskol u obitelji ponekad izazivaju zamjerke nastale davno, oko nečeg u osnovi banalnog, no o čemu uključene strane nikada nisu uspjele razgovarati pa je ostalo nerazriješeno: u situacijama kada svi misle da su baš oni u pravu i da je baš njima počinjena nepravda, uglavnom svi čekaju da netko drugi napravi prvi korak, što se, naravno, rijetko događa.
Osobni 'ponos' vrlo učinkovito onemogućuje pokretanje procesa oprosta te, prema istraživanjima, ima potencijal generirati prilično toksičnu razinu srdžbe što se pak, upozoravaju stručnjaci, može vrlo negativno odraziti na zdravlje.
Poznato je da odrastanje uz obiteljske trzavice i napetosti ostavlja trajne posljedice na psihu djeteta, te stvara osnovu za razvoj pogrešnih obrazaca ponašanja, temeljenih na modelu agresije i sukoba.
No, studija koju je provelo Sveučilište u Barceloni pokazuje da, iako nasilno ponašanje uvjetuje niz čimbenika, uključujući društvene, obrazovne i kulturne, ne bi trebalo zanemarivati ni njegove biološke i genetske aspekte. Primjerice, utvrđeno je da postoji korelacija između hiperaktivnog poremećaja pažnje i agresivnog ponašanja.
Dakle, u mnogim slučajevima obiteljskih sukoba, svađe, napetosti i međusobna predbacivanja svoj korijen možda zapravo imaju u – genima.
