Znate već: mačka mirno šeta, a onda iznenada skoči i šapom udari kakvog miša, manju pticu ili guštera. A onda kreće predstava. Mačka se krene poigravati s ošamućenim plijenom, udarajući ga i bacajući unaokolo kao da je neka loptica, sve dok se ne prestane micati. Nakon toga, ponosna ili ponosan na svoj ulov dođe do kućnih vrata i ostavi trofej na vidjelo ljudima koji umišljaju da su im vlasnici.

Neki će u tome - prilično pogrešno - pročitati da su im kućni ljubimci inače umiljati i nježni, ali ne naročito pametni. Druga struja, ona koja ima više poštovanja za životinjsku narav, smatra da je ovakvo ponašanje prirodni čin četveronožnog stroja za ubijanje naoružanog 'noževima' skrivenim u šapama. Rezultat je beskrajna i besmislena debata treba li mačkama dozvoliti da izlaze iz kuće.

No, zašto se to uopće događa? Zašto i domaće mačke natjeruju i igraju se svojim plijenom čak i kad je već mrtav? Jesu li razigrane krznene loptice ili serijske ubojice? Istina je negdje između.

U potrazi za odgovorom trebamo se vratiti u povijest udomljavanja mačaka. Prema povijesnim istražianjima, divlje mačke su svoje prve korake prema statusu kućnih ljubimaca napravile prije nekih osam tisuća godina u Egiptu i okolnom području. Pripadale su vrsti afričkih divljih mačaka (Felis silvestris lybica), a u naselja su ih privukli štakori koje su lovili za hranu. Ljudi su shvatili korisnost takvog ponašanja, jer su manje obolijevali od bolesti koje šire štakori, a i urod im je bio sigurniji kad su novi saveznici počeli tamaniti glodavce. Nije stoga ni čudo da su u nekim drevnim društvima mačke smatrane skoro svetima, ili bar srećonošama.

Ipak, bez obzira na to koliko dugo mačke žive oko nas, njihovo potpuno pretvaranje u kućne životinje znatno je novijeg vijeka, seže u vrijeme od prije oko 200 godina. To bi značilo da su ih otprilike tada ljudi počeli s namjerom držati u kućama, hraniti ih i brinuti se o njima, a ne samo dopuštati da su oko njih. Da se vratimo na temu, baš zbog te kratkoće vremena otkako su odomaćene u kućama zadržale su brojne instinkte koji krase njihove divlje pretke koji su provodili dane u lovu na male životinje. Jedan od takvih nagona je navika mačaka da idu u lov i kad nisu gladne.

Otud proizlazi i ono što nama izgleda kao igra s plijenom. Zapravo, mačke samo pokazuju svoju pravu prirodu, pa udaraju, bacaju i grebu kandžama svoj ulov da budu sigurne da je mrtav, jer time smanjuju opasnost da na neki način budu ozlijeđene. Dakle, u pitanju je lovačka praktičnost, a ne ljupka razigranost. Zbog toga većina domaćih mačaka može bez većih problema preživjeti kad su vraćene u prirodu. U Poljskoj su, primjerice, zabilježeni slučajevi kad su se neke skupine takvih mačaka počele smatrati invazivnim.

Dapače, po nekim studijama kućne mačke koje se pušta na slobodu mogu izazvati značajne poremećaje u okolišu. Samo u SAD-u mačke godišnje ubiju - pazite sad - 1,3 milijarde ptica i 6,3 milijarde malih sisavaca. Taj pokolj počini - procjenjuje se - između 30 i 80 milijuna mačaka bez vlasnika, u što ulaze i sve one koje žive na farmama, te lutalice koje ljudi stalno ili povremeno hrane. Naravno, riječ je o posve prirodnoj situaciji u životinjskom svijetu - lova zbog hrane - no veličina brojki govori da i to postaje problem zbog brojnosti mačje populacije.