Proizvođači i prodavači kućnih sefova i trezora u Njemačkoj imaju sve više i više razloga za korištenje svojih proizvoda kako bi u njih spremili rastuću zaradu od prodaje vlastite robe. Tvrtke poput Hartmann Tresore, Format Tresorbau i Burg-Wächter bilježe dvoznamenkast rast prodaje sefova u odnosu na prošlu godinu, a glavni razlog je to što njemački građani sve više povlače novac iz banaka i štedionica i spremaju ga pod madrace, pod jastuke, u čarape, odnosno njihovu suvremenu varijantu – kućne sefove.

Direktori željezarija i trgovina specijaliziranih za prodaju sefova i trezora svjedoče kako tvornice proizvode na rubu kapaciteta, neke od njih u tri smjene, te kako je vrijeme isporuke sve dulje i dulje. Dietmar Schake, šef prodaje Burg-Wächtera, najvećeg njemačkog proizvođača sefova za Wall Street Journal objašnjava kako razlog za njihove odlične rezultate leži u znatno višoj potražnji fizičkih osoba za sefovima, posebno u Njemačkoj.

Ovakav razvoj događaja je možda neuobičajen, no daleko je od iznenađenja. Scenarij vrlo sličan njemačkome već se neko vrijeme odigrava i u Japanu, a postoje indicije da bi se nešto slično moglo vidjeti i na nekim manjim tržištima, poput švicarskog i drugih. U suštini, riječ je o vrlo jednostavnom razlogu koji djeluje dvojako. Rastuća prodaja sefova i trezora posljedica je manjka povjerenja u banke i bankovni sustav

Iako se na prvi pogled može učiniti samorazumljivo, ne radi se o tome da građani prestaju vjerovati da banke i štedionice ne mogu adekvatno čuvati njihov novac i da ga je rizično držati na štednim računima. Riječ je o tome što sve više banaka i štedionica polako uvodi ili razmatra uvođenje naknada za čuvanje novca građana na štednji. Zajedno s porezom koji se naplaćuje na kamate na tu štednju, razumljivo je zašto se Nijemci u sve većim brojevima odlučuju na dizanje gotovine i njeno spremanje u kućne sefove. Uz vrlo nisku inflaciju, uvjereni su da će gotovina više držati svoju vrijednost nego da ušteđevinu drže u bankama gdje će za nju plaćati naknade, a državi poreze.

Mada je Njemačka ponešto specifično tržište uzroci koji su doveli do ovakvog trenda lako su objašnjivi. Europska središnja banka (ECB, European Central Bank) već dvije godine provodi politiku kojom se trudi kamatne stope držati što nižima. Logika za takvu politiku je da će niske kamatne stope na kredite navesti ljude i kompanije na što veću potrošnju a što bi opet trebalo potaknuti rast gospodarstva. ECB nije usamljena u takvoj politici jer slično rezoniraju i u središnjoj banci Japana, Švicarske i još nekima. Kad se još uzme u obzir i inflacija realne kamatne stope na međubankovnim tržištima tih država su čak i negativne.

No problem se javlja jer su građani i direktori kompanija i dalje vrlo nepovjerljivi prema bilo kakvom jačem oporavku ekonomija pa, umjesto da ih niske kamate potaknu na potrošnju, oni odlučuju pojačano štedjeti. S druge strane, obične banke prisiljene odobravati kredite s niskim kamatama zarađuju sve manje i manje i prisiljene su izvore prihoda tražiti drugdje. Jedan je od tih mogućih prihoda i naplata naknada na štednju građana koju oni drže na računima u bankama i štedionicama. I tako nedostatak povjerenja u mogućnost bankovnog sustava da potakne jači oporavak ekonomije i manjak povjerenja u to da nečija banka neće uskoro početi naplaćivati naknadu na štednju dovode do toga da se posljednjih mjeseci u Njemačkoj građani sve više odlučuju na to da gotovinu podignu s računa i drže je kod kuće u vlastitom sefu.

Sličan trend zabilježen je već početkom ove godine u Japanu koji poput Njemačke, ali puno dulje, muku muči s gospodarskim rastom. I japanske željezarije iskusile su pojačanu potražnju kupaca za sefovima nakon što je tamošnja središnja banka odlučila uvesti politiku negativne kamatne stope. Središnje banke koje pribjegavaju tzv. politici negativnih kamatnih stopa nadaju su se da će građani, obeshrabreni niskim kamatama koje mogu dobiti u bankama, svoj novac investirati, no oni se, poučeni između ostalog i panikom koja je krajem prošlog desetljeća osakatila svjetske financije, sve više odlučuju podići gotovinu i spremiti je za crne dane

U Švicarskoj, čija središnja banka također već dulje vrijeme prakticira politiku negativne kamatne stope, lani je za petinu povećana cirkulacija novčanica od tisuću franaka, najvećeg apoena za tamošnju valutu. Mada se uobičajeno smatra da novčanice s najvećim apoenima najviše koriste ljudi s ruba zakona, u švicarskom slučaju riječ je o tome da ljudi sve više pribjegavaju gotovini i njezinu skladištenju izvan banaka.

Njemačka i Nijemci ipak su malo plodnije područje su za keš revoluciju nego neke druge države, posebno one sa sjevera Europe gdje je, primjerice, u Danskoj i Švedskoj također na snazi politika negativnih kamatnih stopa. Za razliku od njihovih skandinavskih susjeda njemački građani i dalje u svakodnevnom životu vrlo često pribjegavaju gotovini

Prema podacima ECB-a, na koje se poziva The Economist, u posljednjih petnaestak godina broj kartičnih plaćanja u Švedskoj je udeseterostručen i danas u prosjeku iznosi tristotinjak kartičnih transakcija po građaninu u godini. U Njemačkoj, i po sklonosti gotovini sličnoj joj Italiji, u istih desetljeće i pol upotreba kartica je tek udvostručena i to u prosjeku na manje od pedeset kartičnih transakcija godišnje po osobi. Podaci također pokazuju da se oko četiri petine transakcija u maloprodaji u Njemačkoj još uvijek provodi u gotovini

Nijemci su, uza sve to, i tradicionalno puno više okrenuti bankama kao financijskim posrednicima. Tamošnje kompanije u poslovanju se puno više financiraju kroz bankovne kredite umjesto izdavanjem vrijednosnica, a i građani su puno manje skloni investiranju na burzama i sličnim alternativnim načinima štednje. Stoga, kad povjerenja u banke nestane, njemački građani i tvrtke pribjegavaju opipljivoj valuti.

Jedan od svježijih primjera je, recimo, ovogodišnja odluka jedne od najvećih svjetskih osiguravateljnih kompanija, minhenske Munich Re, da će 20 milijuna eura s računa pretvoriti u gotovinu koju će spremiti u trezor sa zlatnim polugama koje je kupila još prije dvije godine.

Nepovjerenje prema institucijama, a koje dovodi do veće sklonosti gotovini, vrlo očito igraju veliku ulogu u odlukama Nijemaca da svoje eure iz elektroničkih pretvore u papirnate, i da ih tada smjeste na sigurno mjesto u vlastitim domovima. Ako se to nepovjerenje, koje dobrim dijelom proizlazi i iz sumnjičavosti u budući gospodarski rast, nastavi, može se očekivati i da će se nastaviti dobri dani za trgovce i proizvođače kućnih sefova. Iako su to odlične vijesti za tu usku industrijsku granu, skok njezine proizvodnje nažalost vrlo će teško biti dovoljan da nadoknadi apatiju u ostatku ekonomije.