Perite ruke, izbjegavajte socijalne kontakte, ostajte u samoizolaciji... To je glavno oružje u borbi protiv pandemije koronavirusa, prva crta obrane od nevidljive nemani, zbog čega nam staje normalan život sljedećih tjedana.

Da je pučanstvo znalo i držalo se tih jednostavnih savjeta, nezaustavljiv val smrti zbog izbijanja kuge u 14. stoljeću ne bi prepolovio svjetsku populaciju u manje od desetljeća. Da je u to doba bilo antibiotika, najveća pandemija neke bolesti u povijesti donesene iz Azije - prema povjesničarima, najvjerojatnije iz Kine - ne bi pokosila 20 milijuna žitelja u Europi. U Veneciji od crne smrti ne bi pomrlo baš 90.000 ljudi, u Firenci i Parizu polovica stanovništva, u Londonu najmanje četvrtina, a u našem malom Šibeniku ne bi iza sebe ostavila 10.000 grobova i manje od 2000 preživjelih.

E da je narod znao, ali nije. Prljave ruke nisu bile mana samo zatucanog srednjeg vijeka. Nismo ih prali sve do sredine 19. stoljeća. Tom jednostavnom načinu obrane od infekcija i epidemija naučio nas je mađarski liječnik Ignaz Semmelweis. Radeći u rodilištu Bečke opće bolnice (AKH), danas pete najveće u Europi, doktoru Semmelweisu nije bilo jasno odakle tolika smrtnost među rodiljama uslijed babinje groznice, danas znane kao infekcija maternice nakon poroda. Pokušavao je zaustaviti to na sve moguće načine, ali uzalud. Nagađalo se čak da žene zahvaćene groznicom umiru zato što se prestraše zvonjave prilikom davanja zadnje pomasti jer bi uz svećenika netko obilazio bolesnički krevet mlatarajući zvonom.

Zvonjava je uklonjena, ali žene su i dalje umirale. Sve dok jednog dana nije preminuo Semmelweisov kolega patolog, porezavši prst za vrijeme obdukcije preminule rodilje. Mađarski doktor tada je pred sobom imao dvije činjenice. Prvo - osim obdukcije, liječnici obavljaju porode. Drugo - smrtnost je daleko veća među rodiljama koje porađaju liječnici, a ne babice. Zaključak: postoji veza između smrtnosti rodilja i nečistih ruku jer liječnici prenose zarazu s kadavera na rodilje. Uzročnici zaraze, vjerovao je, sitne su čestice tkiva s preminulih osoba - danas znamo da je riječ o bakterijama. Semmelweis je stoga 1847. naredio osoblju pranje ruku i instrumenata klornim vapnom i već u prvom mjesecu smrtnost od babinje groznice osjetno je pala.

Problem riješen? Nipošto. Liječnici bolnice optužili su Semmelweisa da optužuje njih za smrtnost rodilja, a da njegove mjere ne počivaju na znanstvenim dokazima. Zato ga je bilo lakše optužiti za šarlatanstvo nego poslušati te je 'spasitelj majki' dobio - otkaz. Dva desetljeća kasnije znanstveno je objašnjenje dao Louis Pasteur, ali doktor Ignaz to nije doživio. Iscrpljen borbom za to da ga ozbiljno shvate, duševno je obolio i strpan je u Zavod za umobolne u Döblingu, današnjem dijelu Beča. Umro je od infekcije rana nakon što su ga prebili bolnički čuvari.

No niti pranje ruku niti zatvaranje kafića i frizeraja trenutno nije dovoljna obrana od koronavirusa. Kina je pokazala da je karantena vjerojatno najučinkovitiji način borbe protiv Covida-19 kada on izmakne kontroli. Nakon Španjolske i Italije, Francuska je prošle srijede započela s općom karantenom, poslije nje Portugal, u Belgiji i Njemačkoj sličan je scenarij, vojska je na ulicama Beograda, zatvorene su granice, zaustavljen zračni promet, izolirane su izbjeglice u Grčkoj. Cijela Europa je u karanteni, viču naslovi u medijima.

Ironija je u tome što u cijelom kaosu najgore u Europi prolazi Italija, zemlja koja je važila kao jedna od najstarijih u borbi protiv zaraznih bolesti, naročito Venecija i Genova, koje su koristile karantene još u 15. stoljeću. Protiv epidemija kuge ti su se lučki gradovi s gustim prometom roba i ljudi u početku borili zabranom ulaska oboljelih u grad i trpali prekršitelje u tamnicu, dok je Milano zazidavao oboljele u vlastitim kućama. To ipak nije pomagalo.

Za to vrijeme Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo je 1377. godine odluku prema kojoj su pridošlice iz kužnih područja morale provesti mjesec dana na nadziranim lokacijama prije no što im se dopusti ulazak u grad. Dubrovnik je time prvi u svijetu uveo karantenu, o čemu danas turistima s kruzera govori svaki vodič pri obilasku Lazareta. Kršenje karantene u Dubrovniku kažnjavalo se sa stotinu dukata, tamnicom ili tjelesnom kaznom. Takva je vrsta zaštite usporavala trgovinu, od koje je grad živio, no pokazala se učinkovitijom od venecijanskih, đenovskih i milanskih rješenja.

Prateći kako to radi Dubrovnik, Venecija (1423.) i Genova (1467.) nekoliko desetljeća kasnije preuzele su dubrovački model i tijekom vremena Venecija ga je toliko razvila da je postala uzor ostatku Europe te danas mnogi tvrde da je grad na vodi razvio najučinkovitiji sustav borbe protiv zaraza.

U suvremeno vrijeme Venecija se do jučer borila protiv epidemije turista - 23 milijuna godišnje - a sada je cijela u karanteni, pusta kao u romanu 'Smrt u Veneciji' Thomasa Manna, pogođena kugom. Stoljetno iskustvo ovaj put ne pomaže. Covid-19 se širi i kraj mu se još ne nazire.