Kako ističu u HUP-u, pitanje cijene električne energije više nije samo energetsko pitanje nego jedno od ključnih pitanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

'To više nije pitanje samo cijene plina i električne energije. Riječ je o temi koja utječe na gotovo sve grane industrije i koja je snažno utjecala na inflatorne pritiske. Zato je Hrvatskoj potrebna kvalitetna i dugoročna energetska politika, posebno kada je riječ o gospodarstvu i energetski intenzivnim industrijama', rekla je glavna direktorica HUP-a Irena Weber.

Dodala je da je Europska unija, svjesna sve većeg zaostajanja europske industrije za konkurencijom iz SAD-a i Azije, razvila novi okvir državnih potpora kojim državama članicama omogućuje da kratkoročno ublaže visoke troškove električne energije, ali i povećaju otpornost industrije na buduće energetske šokove.

'Ne govorimo samo o smanjenju računa za električnu energiju. Riječ je o instrumentu koji poduzećima omogućuje predvidljivije poslovanje, a potpore povezuje s ulaganjima u energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije, baterijske sustave i jačanje otpornosti energetskog sustava. Time se istodobno štiti konkurentnost gospodarstva i ubrzava zelena tranzicija', rekla je Weber.

Podsjetila je da su pojedine države članice već aktivirale ovaj mehanizam. Kao primjer navela je Sloveniju, zemlju koja je nakon višemjesečnih priprema dobila odobrenje Europske komisije i već pokrenula program potpore za svoju industriju.

'U Hrvatskoj se produktivnost gospodarstva i dalje kreće 40 do 50 posto ispod prosjeka Europske unije, a stabilna i predvidljiva cijena električne energije jedan je od ključnih preduvjeta za smanjenje tog jaza. Veliki potrošači električne energije od početka energetske krize plaćaju isključivo tržišne cijene, među najvišima u Europskoj uniji. Takvi troškovi izravno potkopavaju konkurentnost hrvatske industrije i ugrožavaju radna mjesta', upozorila je.

Naglasila je da HUP ne predlaže kratkoročno spašavanje pojedinih tvrtki nego razvojni instrument kojim bi se poticale investicije u modernizaciju proizvodnje. 'Upravo zato CISAF nije samo pomoć industriji nego alat koji veže potpore uz ulaganja u energetsku učinkovitost i vlastitu proizvodnju energije. To je važno ako želimo dugoročno povećati produktivnost hrvatskog gospodarstva.'

Struja je trajno skuplja nego prije krize

Direktorica HUP-ove Udruge energetike Petra Sentić upozorila je da visoki troškovi energije više nisu posljedica prolazne krize, već su postali trajna prepreka europskoj industriji.

'Trošak električne energije za industriju strukturno raste. Danas je industrijska električna energija u Europskoj uniji 57 posto skuplja nego 2019. godine, unatoč tome što su cijene pale u odnosu na vrhunac energetske krize 2023. godine. To znači da europska industrija i dalje posluje uz znatno više troškove nego prije nekoliko godina', rekla je.

Posebno ih, kaže, brine usporedba s najvećim konkurentima.

Industrija u Europskoj uniji prosječno plaća električnu energiju oko 0,18 eura po kilovatsatu dok je u SAD-u cijena oko 0,086 dolara, a u Kini oko 0,088 dolara po kilovatsatu. Drugim riječima, europske tvrtke plaćaju električnu energiju više nego dvostruko skuplje od svojih konkurenata.

'U takvim okolnostima europske tvrtke ulaze u tržišnu utakmicu s ozbiljnim hendikepom', upozorila je. HUP se poziva i na analize Europske središnje banke, prema kojima svaki rast cijene električne energije od deset posto može smanjiti zaposlenost u energetski intenzivnim sektorima za oko dva posto.

'Upravo zato pitanje cijene energije više nije samo pitanje računa za struju nego pitanje očuvanja radnih mjesta', ističe Sentić. Podsjetila je i na projekcije izrađene u Sloveniji, prema kojima bi bez državne intervencije u trogodišnjem razdoblju moglo biti izgubljeno oko 2800 radnih mjesta.

'Hrvatska industrija izložena je istom riziku, posebno zato što se velik dio energetski intenzivne industrije nalazi izvan Zagreba, gdje su upravo proizvodni pogoni najveći i najstabilniji poslodavci. Kada se zatvori jedan industrijski pogon, ne gube se samo radna mjesta unutar tvrtke. Gube ih i dobavljači, prijevoznici, lokalni obrtnici i cijela zajednica.'

Što je zapravo CISAF?

Sentić naglašava da se često pogrešno misli kako je riječ o još jednoj subvenciji računa za električnu energiju. 'CISAF nije trajna subvencija računa za struju. To je privremeni i ciljani europski okvir državnih potpora kojim Europska unija odgovara na strukturni jaz u cijeni energije i rizik deindustrijalizacije Europe.'

Mehanizam vrijedi do 31. prosinca 2030. godine, a potpore su strogo uvjetovane. Ako država pokrije dio troškova električne energije, poduzeće najmanje polovicu primljene potpore mora reinvestirati u roku od 48 mjeseci. To znači ulaganja u obnovljive izvore energije, baterijske sustave, energetsku učinkovitost ili modernizaciju proizvodnje.

'Drugim riječima, država ne financira poslovanje tvrtke nego ubrzava njezina ulaganja. Zato CISAF nije obična subvencija, već investicijski štit za tranziciju europske industrije', objasnila je. Potpora se može odnositi na najviše polovicu godišnje potrošnje električne energije, a funkcionira kroz sustav refundacije.

Tvrtka najprije plaća punu tržišnu cijenu električne energije svom opskrbljivaču. Nakon toga državi dostavlja dokaz o stvarnoj potrošnji i plaćenom računu, a tek potom ostvaruje pravo na povrat dijela troška. 'Tržište se time ne narušava. Potpora je strogo kontrolirana, transparentna i vezana uz stvarne troškove te buduća ulaganja', ističe Sentić.

Susjedi ne čekaju

Dok Hrvatska tek raspravlja o mogućoj primjeni CISAF-a, dio država članica već je završio posao. Slovenija je osigurala program vrijedan 90 milijuna eura, odnosno 30 milijuna eura godišnje od početka 2026. do kraja 2028. godine. Bugarska je od Europske komisije dobila odobrenje programa vrijednog 334 milijuna eura dok je Njemačka pripremila čak 3,8 milijardi eura vrijednu shemu potpore industriji.

'U međunarodnim kompanijama investicijske odluke donose se upravo sada. Svaki tjedan odgode povećava rizik da će nova ulaganja završiti u susjednim državama koje već koriste ove instrumente', upozorila je Sentić.

Osim pokretanja CISAF-a, HUP traži ubrzanje izdavanja dozvola za energetske projekte.

'Danas čekanje na dozvole i priključenje može trajati godinu i pol. Time se poništava smisao investicija. Također, potrebni su obvezujući rokovi, a ne preporuke, te jedinstveni digitalni sustav kroz koji bi se vodili svi postupci - od energetskih i okolišnih dozvola do priključenja na mrežu.'

Poslodavci zato predlažu tri hitna koraka: osnivanje međuresorne radne skupine koja će analizirati učinke CISAF-a za Hrvatsku, izradu nacionalnog programa potpore koji će biti upućen Europskoj komisiji na odobrenje te ubrzavanje svih dozvola i mrežnih priključaka za projekte obnovljivih izvora energije i baterijskih sustava.

'Nečinjenje također ima svoju cijenu. Ona se mjeri izgubljenim investicijama, zatvorenim pogonima i izgubljenim radnim mjestima', zaključila je Sentić.

Apel industrije

Dok iz HUP-a upozoravaju na makroekonomske posljedice visokih cijena energije, predstavnici nekoliko velikih hrvatskih industrijskih kompanija govorili su o tome kako taj problem izgleda u svakodnevnom poslovanju. Poručili su da se više ne natječu samo kvalitetom proizvoda ili učinkovitošću proizvodnje nego prije svega razlikama u cijeni električne energije između država.

Boris Poklepović iz tvrtke Bauwerk, jednog od najvećih proizvođača parketa u Europi, rekao je da električna energija predstavlja jedan od ključnih proizvodnih resursa njihove tvrtke. Podsjetio je da kompanija već godinama ulaže u vlastitu proizvodnju energije kroz kogeneracijska postrojenja, fotonaponske elektrane te digitalizaciju i elektrifikaciju proizvodnih procesa, no upozorio je da to više nije dovoljno.

'Europska konkurentnost neće ovisiti o tome tko proizvodi energiju, već o tome tko njome najpametnije upravlja. Zato pozdravljamo inicijative poput CISAF-a jer ubrzavaju ulaganja u digitalizaciju, obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost. Takve mjere jačaju konkurentnost hrvatske industrije, smanjuju ovisnost o volatilnim cijenama energije i pomažu očuvanju radnih mjesta', rekao je Poklepović.

Cemex: U BiH je struja gotovo četiri puta jeftinija

Marin Bekavac iz Cemexa upozorio je da je cementna industrija među sektorima koji su najviše izloženi visokim cijenama električne energije i troškovima emisijskih jedinica CO2. Rekao je da hrvatski proizvođači posluju u bitno nepovoljnijim uvjetima od konkurencije koja dolazi iz zemalja izvan Europske unije.

'Cemex posluje u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali naši najveći konkurenti dolaze iz zemalja izvan Europske unije. Oni nisu opterećeni europskim sustavom ETS, a električnu energiju plaćaju znatno manje.'

Kao primjer naveo je Bosnu i Hercegovinu. 'Dok je u Bosni i Hercegovini cijena električne energije oko 50 eura po megavatsatu, u Hrvatskoj ona iznosi između 180 i 190 eura. To je golema razlika.' U cementnoj industriji električna energija čini između 25 i 30 posto ukupnog proizvodnog troška, a upravo je taj udio, kaže Bekavac, nakon 2020. godine postao jedan od najvećih problema poslovanja.

'Od početka energetske krize trošak električne energije značajno je porastao i postao jedan od ključnih faktora konkurentnosti', rekao je i naglasio da pitanje cijene energije nije samo pitanje poslovnih rezultata kompanija nego i očuvanja zaposlenosti.

'U Cemexu radi oko 500 ljudi, a uz nas je vezano još oko tisuću stalnih dobavljača. Govorimo o gotovo 1500 radnih mjesta koja ovise o konkurentnosti domaće proizvodnje. Upravo zato ovakve mjere vidimo kao ulaganje u očuvanje industrije i zaposlenosti.'

ABS Sisak: Ugasili smo proizvodnju zbog cijene električne energije

Još konkretniji primjer iznio je Tomislav Pakasin iz ABS Siska. Podsjetio je da je proizvodnja u sisačkoj čeličani zaustavljena u listopadu 2024. godine upravo zbog nekonkurentne cijene električne energije. 'Naša je proizvodnja stala zato što s takvom cijenom električne energije više nismo mogli biti konkurentni europskim proizvođačima.'

Pritom je istaknuo da je kompanija neposredno prije toga zaključila velika ulaganja u modernizaciju proizvodnje. 'Nakon ulaganja više desetaka milijuna u čeličanu i modernizaciju postrojenja godišnje smo trošili oko 155 gigavatsati električne energije. Samo račun za električnu energiju iznosio je oko 17 milijuna eura godišnje.'

U proizvodnji čelika električna energija čini oko 40 posto ukupnog proizvodnog troška. 'Kad vam konkurenti u susjednim državama koriste mehanizme koji im smanjuju taj trošak za 20 ili 30 posto, a vi ih nemate, unaprijed ulazite u tržišnu utakmicu s velikim hendikepom', rekao je Pakasin.

On smatra da Hrvatska ne koristi ni sve druge mehanizme koje Europska unija već godinama dopušta državama članicama.

'Na raspolaganju su i drugi instrumenti, ne samo CISAF, ali ih Hrvatska ne koristi. Slovenija je za ovaj program osigurala 30 milijuna eura godišnje i njime će biti obuhvaćeno 38 poduzeća. Procjenjujemo da bi u Hrvatskoj pravo na ovu mjeru imalo četrdesetak tvrtki.'

Dodao je da bez jednakih uvjeta poslovanja više neće biti ni novih ulaganja. 'Ako ne počnemo koristiti mehanizme koje Europska unija već nudi državama članicama, teško ćemo privlačiti nove investicije u hrvatsku industriju.'

Feroimpex: Mi smo se dekarbonizirali, a sada smo kažnjeni zbog toga

Na rizike je upozorio i Renato Martinjak iz čakovečkog Feroimpexa, tvrtke s oko 200 zaposlenih koja više od 80 posto proizvodnje izvozi na inozemna tržišta. Martinjak kaže da se europska metaloprerađivačka industrija danas nalazi u, kako je opisao, 'savršenoj oluji'.

'S jedne strane imamo izrazito visoke cijene energije u Europi, s druge strane nepravednu konkurenciju iz Kine i Indije, a istodobno smo posljednjih godina ulagali golema sredstva u dekarbonizaciju proizvodnje.' Ističe da je upravo europska industrija među prvima prihvatila zelenu tranziciju te zamijenila stare tehnologije električnim pećima i čišćim proizvodnim procesima.

'Mi smo se dekarbonizirali, zamijenili smo stare, 'prljave' tehnologije električnim pećima i emisije ugljikova dioksida smanjili na svega deset posto razine iz 2014. godine. Danas smo paradoksalno kažnjeni upravo zato što koristimo električnu energiju, u Europi višestruko skuplju nego kod naše konkurencije.'

Podsjetio je da je cijena električne energije u samo nekoliko godina gotovo utrostručena. 'Godine 2021. električnu energiju plaćali smo oko 50 eura po megavatsatu. Tijekom 2023. cijena je skočila na oko 180 eura. Tijekom 2025. spustila se na oko 120 eura, ali sada ponovno raste.'

Upozorava i da su industrijskim potrošačima u Hrvatskoj početkom ove godine povećani i mrežni troškovi. 'U tišini je od početka godine mrežarina za industriju porasla za dodatnih deset do petnaest posto. To je dodatni trošak koji nitko ne može prenijeti na međunarodno tržište.'

Za Feroimpex, koji izvozi više od 80 posto proizvodnje to predstavlja ozbiljan problem. 'Svojim kupcima u Europi ne možemo jednostavno povećati cijenu proizvoda zato što je nama poskupjela električna energija. Kupac će otići konkurentu', kaže Martinjak.

'Kina i Indija i dalje koriste prljave tehnologije'

Problem je, dodaje, u tome što mnoge europske države već koriste različite mehanizme pomoći industriji. 'Francuska, Španjolska, Portugal i Slovenija imaju različite modele kojima štite svoju industriju. Hrvatska danas praktički ne koristi nijedan', upozorio je.

Brine ga to što europska industrija mora konkurirati proizvođačima iz zemalja koje nemaju jednake klimatske obveze. 'Naša konkurencija iz Kine i Indije proizvodi koristeći tehnologije poput koksnih peći, kojih se Europa odavno odrekla. Oni imaju niže troškove energije i nisu opterećeni istim pravilima dekarbonizacije. To je iznimno teško tržišno natjecanje', naglasio je Martinjak.

Podsjetio je i na širi geopolitički kontekst.

'Ako Europa ozbiljno govori o strateškoj autonomiji i razvoju obrambene industrije, onda mora sačuvati vlastitu metaloprerađivačku industriju. Nema obrambene industrije bez čelika i ljevaonica. To više nije samo pitanje jedne tvrtke ili jednog sektora nego pitanje europske industrijske baze.'

Apel Vladi

Na kraju konferencije predstavnici HUP-a ponovno su pozvali Vladu da što prije osnuje međuresornu radnu skupinu koja bi pripremila hrvatski model primjene CISAF-a. Upozorili su da je europski okvir na snazi do kraja 2030. godine, ali da priprema nacionalnog programa i njegovo odobrenje u Europskoj komisiji traje mjesecima. Kao primjer naveli su Sloveniju, kojoj je za izradu programa i dobivanje zelenog svjetla iz Bruxellesa trebalo oko šest mjeseci.

'Vrijeme za pripreme istječe. Što Hrvatska bude dulje čekala, veći je rizik da će investicije, proizvodnja i radna mjesta završiti u državama koje su već iskoristile mogućnosti što ih Europska unija stavlja na raspolaganje', poručili su iz HUP-a.