U četvrtak prije sjednice Vlade Republike Hrvatske ministar financija Zdravko Marić izjavio je da će se do 26. lipnja građanima isplatiti više od milijarde kuna preplaćenog poreza na lanjski dohodak. Marićeva izjava u skladu je s prijašnjim najavama da će država ove godine s povratom poreza krenuti ranije nego inače. Povrat poreza građanima prethodnih godina uobičajeno je stizao u kolovozu, no pandemijom izazvana izvanredna situacija ove godine ponešto je poremetila raspored.

Mada je raniji povrat poreza najavljen kao jedna od mjera kojima se građanima nastoje olakšati ekonomske teškoće nastale zbog širenja koronavirusa, ne može se pobjeći od dojma će neki na injekciju od 1,1 milijarde kuna gledati i kao na predizborni potez aktualne vlasti. Prema nedavno objavljenim podacima Porezne uprave, povrat poreza trebao bi stići na račune gotovo 570 tisuća građana.

Glavna svrha ranijeg povrata poreza službeno je jačanje domaće potrošnje kako bi se poduzetnicima olakšalo breme pandemije. Takvi potezi nisu nikakva rijetkost i brojni su slični primjeri zabilježeni prethodnih tjedana: američka vlast je većini odraslih uputila dodatnih 1200 dolara te po 500 dolara za svako dijete, njemačke su vlasti obiteljima s djecom uputile 300 eura po djetetu, a susjedna Srbija omogućila je građanima primanje novčane pomoći u protuvrijednosti od 100 eura.

Logika koja stoji iza ovakvih isplata naizgled je jednostavna – ako država isplati građanima novac, oni će taj novac potrošiti na robu i usluge, što će potaknuti gospodarstvo. No put do uspjeha u toj namjeri prepun je zamki zbog kojih efekti nerijetko nisu baš oni željeni. Za početak, među pojedinim državama i društvima postoji različita sklonost štednji. U nekim državama može se očekivati da će građani odlučiti uštedjeti dio 'poklonjenog' novca, dok se drugdje može predviđati da će sve otići na potrošnju.

I dok se u pitanju tih razlika često ipak radi o nijansama, bitniji utjecaj na to hoće li državno poticanje potrošnje rezultirati uspjehom u oživljavanju gospodarstva ima struktura pojedinih ekonomija. Manje, otvorene ekonomije nerijetko velik dio robe uvoze izvana te takvi poticaji mogu u konačnici nenamjerno završiti u poticanju nekih drugih, možda susjednih država. U Hrvatskoj se slična pojava može primijetiti tijekom turističkih sezona, kad ljeti zbog snažnog rasta potrošnje dolazi i do snažnog porasta uvoza potrošačke robe.

Veće države obično imaju nešto više uspjeha u tome da porastom domaće potrošnje potaknu vlastite ekonomije, no niti to ne mora biti pravilo. Kina je glavninu svojeg privrednog skoka od osamdesetih godina gradila kao izvozna sila i tek se u posljednjih desetak godina pokušala fokusirati na stvaranje domaće potražnje kako bi njen ekonomski uspjeh manje ovisio o globalnim partnerima i stanju na svjetskim tržištima.

Hoće li nekakva financijska injekcija koja bi trebala ojačati potrošnju stvarno dovesti do oporavka gospodarstva, ovisi i o tome prevladavaju li u njemu uslužne ili proizvodne djelatnosti. Nešto veći udio djelatnosti, poput frizerskih ili kozmetičkih salona, restorana ili računovodstvenih agencija, daje malo više nade u to da bi od poticaja na potrošnju mogli koristi imati domaći poduzetnici.

Vijesti objavljene ovih dana u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju i da je važno tko troši, odnosno troše li siromašni ili bogati. Prema analizi stručnjaka s Harvarda, koji prate potrošnju preko podataka o korištenju kreditnih kartica, siromašniji stanovnici SAD-a ovih dana troše uglavnom na razini na kojoj su to činili i prije pandemije, dok se bogati i dalje ustručavaju otvoriti svoje novčanike. Trend je dapače toliko zabrinjavajući da se procjenjuje da bi pad potrošnje među bogatima mogao ugroziti i ekonomski oporavak cijele države.

Harvardski ekonomisti otkrili su da se potrošnja kod siromašnijih kućanstava oporavila nakon što su primili novčanu pomoć. No oni bogatiji još su uvijek 'vrlo daleko od onoga gdje su bili prije Covida-19'. Prema dostupnim podacima, na 25 posto najbogatijih Amerikanaca otpada čak dvije trećine pada ukupne potrošnje od početka ove godine.

Na potrošnju bogataša, naravno, ne utječe nedostatak novca, već nedostatak prilika. Prije epidemije imućni Amerikanci su znatan dio svojih raspoloživih sredstava trošili na restorane, odlaske u kazališta, putovanja i boravak u skupim hotelima. Upravo to su najpogođeniji sektori ekonomije u aktualnoj krizi.

U onim recesijama na koje smo navikli potrošnja na luksuz ne presušuje tako lako. To je upravo segment gospodarstva u kojem vladaju visoke cijene, za razliku od prosječnog šopinga za hranu, u koji i dalje idu i bogati i siromašni, samo što on ne stvara tako visoke prihode. Prema analizi harvardskih ekonomista, najveći pad u prihodima zabilježile su one tvrtke koje pružaju osobne usluge u bogatim kvartovima, dok su trgovine ili dostava iz restorana u siromašnijim dijelovima gradova bili izloženi nešto blažem udaru i sada se polako oporavljaju.

Opisani trendovi pokazuju da uobičajeni državni poticaji koji bi trebali potaknuti potrošnju u ovakvim slučajevima ne djeluju. Bogati imaju dovoljno novca, ali ga ne troše. Dugogodišnja hrvatska želja za time da usmjeri turizam u luksuzni segment, primjerice, u takvim bi se uvjetima mogla pokazati kao loša ideja. No kao što su to već i ranije upozoravali neki ekonomisti – glavno rješenje za oporavak ekonomije iz sadašnje krize nisu državni poticaji, već pronalazak lijeka.