KOMENTAR RATKA BOŠKOVIĆA

'Deviznu klauzulu' u stambenim kreditima treba smjesta zabraniti

  • Autor: Ratko Bošković
  • Zadnja izmjena 18.01.2012 12:34
  • Objavljeno 18.01.2012 u 11:31
Europska unija euro euri eurozona

Europska unija euro euri eurozona

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Stabilnost i čvrstoća čitave hrvatske ekonomske građevine počiva na stabilnosti tečaja, a ona pak počiva na masovnoj obmani, masovnoj iluziji, kolektivnoj hipnozi građana, njihovu pogrešnom vjerovanju da u hrvatskim bankama doista postoje neke stvarne devize koje se u bilo kojem trenutku mogu podići na šalteru i spremiti kod kuće 'pod madrac' ili potrošiti. No, to nije tako

Do prije nekoliko mjeseci smatrao sam da nema nikakve potrebe zahtijevati ukidanje eurske 'devizne klauzule' u ugovorima o stambenim kreditima poslovnih banaka. Naime, ako je tečaj kune prema euru stabilan, a kuna konvertibilna, onda je posve svejedno je li obveza vraćanja kredita u kunama ili eurima. A tečaj je bio stabilan, održavanje njegove stabilnosti bio je neupitni aksiom monetarne politike, a priliv deviza u banke veći od odljeva: prema tome, nije bilo previše razloga za brigu.

Ali posljednih tjedana i dana situacija se naglo mijenja, pa valja promijeniti i stav. Najnoviji upozoravajući pokazatelj je jučerašnja prodaja 130 milijuna eura iz pričuva Hrvatske narodne banke radi stabilizacije tečaja. A kamo bi nas razvoj situacije s tečajem mogao odvesti, pokazuju zorno primjeri zemalja južne periferije Europske unije, ponajviše Grčke, Španjolske i Portugala.

Devizna klauzula je uvedena radi zaštite deviznih štediša, da bi oni dobili od dužnika natrag istu realnu (tj. eursku, u  'čvrstoj valuti') protuvrijednost koju su i pozajmili svojim dužnicima. No, sada se polako pomalja jedan nevjerojatni paradoks: devizni štediše mogu sami, jednostrano, u skladu sa svojim kolektivnim potrebama i namjerama, povećavati kunski iznos kredita koji im dužnici moraju vraćati!

Javlja se situacija da kunski iznos duga, odnosno njegov udjel u kunskim dohocima stanovništva, sve manje ovisi i o centralnoj banci kao "protočnom bojleru za devize" i o deviznom tržištu (koje postoji samo u obliku međubankarskog tržišta). Dakle, vlasnici potraživanja sami, svojim ponašanjem na tržištu, bez da svoje dužnike išta o tome pitaju, mogu povećavati visinu, kunski iznos svog potraživanja, odnosno svoj dio 'kolača' kunskog dohotka dužnika, a da se dužnici nikako od toga ne mogu obraniti! A to je vjerojatno bez presedana u financijskoj povijesti i potpuno je neprihvatljivo u dužničko-vjerovničkim odnosima.

Dakle, 'deviznu klauzulu' smjesta treba ukinuti ili barem fiksirati (maksimirati) tečaj kune prema euru, barem u stambenim kreditima. Kako devizni štediše jednostrano podižu vrijednost kunskog dugovanja svojih dužnika? Jednostavno, tako da odlaze u banke i podižu svoje devize sa štednje. Time povećavaju potražnju za devizama i dižu im cijene, budući da njihova devizna štednja većinom nije bila stvarno u devizama, nego je to bila položena kunska štednja preračunata u eure.

Građani su godinama donosili na šaltere kune i 'kupovali devize'. No banka im nije stvarno prodala devize, jer ih nije ni imala, nego je samo njihove kune zapisala u eurskoj protuvrijednosti. (To se naziva 'interna konvertibilnost kune'.) No sada devizni štediše dolaze na šaltere i podižu, ovoga puta stvarnu, efektivnu valutu, što znači da banka mora kupovati od onih koji zarađuju ili nekako drukčije stječu prave devize. A cijena deviza tada raste.

Da bi usporila rast cijene efektivnih eura, HNB prodaje svoje devize iz pričuve, no HNB ne može zaustaviti rast cijene eura ako krene masovnije podizanje (tj. kupnja) eura; može ga samo usporiti. A u Grčkoj su, primjerice, štediše navodno podigle iz banaka već 30 posto svoje štednje!

Stabilnost i čvrstoća čitave hrvatske ekonomske građevine počiva na stabilnosti tečaja, a ona pak počiva na masovnoj obmani, masovnoj iluziji, kolektivnoj hipnozi građana, njihovu pogrešnom vjerovanju da u hrvatskim bankama doista postoje neke stvarne devize koje se u bilo kojem trenutku mogu podići na šalteru i spremiti kod kuće 'pod madrac' ili potrošiti. No, to nije tako.

Od cjelokupne devizne štednje tek je 17 posto stvarno u devizama (u obliku tzv. minimalno potrebnih deviznih potraživanja) plus jedna četvrtina od 14 posto obavezne devizne pričuve. Dakle, samo oko jedne petine devizne štednje u hrvatskim bankama postoji stvarno u devizama. Četiri petine je plasirano u kunske kredite s "deviznim klauzulama", s obavezom povrata u deviznoj protuvrijednosti. Hrvatska ekonomska stabilnost, dakle, traje dok traje ta fatamorgana devizne štednje.

Opsjena je čitavo bankarstvo koje u pričuvama ima tek mali dio položene štednje pa su zato banke i tako ranjive na 'juriše na šaltere'. No u slučaju 'deviznih klauzula' problem je na kvadrat veći: 'juriš na devizne šaltere' ne samo da izvlači depozite, nego nezaustavljivo podiže vrijednost u lokalnoj valuti duga vjerovnika banke. Riječ je o specifičnoj samovolji pozajmljivača, od koje potrošače financijskih proizvoda treba zaštititi!

Ukidanjem devizne klauzule, pak, devizne štediše ne bi se našle u išta lošijoj poziciji. Realnu vrijednost svojih potraživanja oni bi i dalje lako mogli sačuvati. Kako? Tako da ne podižu svoju 'deviznu' štednju iz banaka, da ne prisiljavaju banke da za njih kupuju efektivne eure na otvorenom deviznom tržištu (odnosno od centralne banke) i ne čine pritisak na rast cijene eura.

Sve bi to, dakako, bilo bespredmetno kada bi Hrvatska bila dijelom zone eura, jer tada bi Europska centralna banka osiguravala eursku likvidnost hrvatskim poslovnim bankama. Ali kako sada stvari stoje, to se neće dogoditi još godinama, a do tada treba sačuvati stabilnost tečaja kune. Ukidanje devizne klauzule najviše bi u tome moglo pomoći!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi