KOMENTAR ĐURĐICE KLANCIR

Zašto se Karamarko treba zabrinuti zbog Milanovićeve cijevi

  • Autor: Đurđica Klancir
  • Zadnja izmjena 07.07.2014 11:24
  • Objavljeno 07.07.2014 u 10:00
Zoran Milanović Tomislav Karamarko

Zoran Milanović Tomislav Karamarko

Izvor: Pixsell / Autor: Montaža: Mihaela Maras

Bio je urban, intelektualac kojem su mnogi autori u medijima pomagali kada bi mu se omakla kakva verbalna 'nespretnost', a dežurni urednici rekli bi da to nešto 'nejasno' treba izrezati. Danas mu sve televizije titlaju bedastoće ako ton nije dovoljno dobar, mora se uhvatiti sve, on je postao premijer-vic. On, koji je sa svojim savjetnicima i spin doktorima okivao hrvatski medijski prostor i sklapao dealove. Bilo je dovoljno samo 15 mjeseci da sve popuca. Stoga, dok se Tomislav Karamarko smije novoj Milanovićevoj provali, neka radije promisli o tome što još može i stigne popraviti. Okivanjem medija, skidanjem tekstova i dealovima s novinskim izdavačima – svjedoči mu Milanovićev primjer – istina se nikako ne može spriječiti

Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu.

Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara.

A trebalo je zapanjujuće malo vremena za sagorijevanja jednog moćnog političara. Kao da je bilo nedavno: samouvjeren, drzak, s cijelom vojskom simpatizera i tumača u medijima. Možda je drzak, ali je intelektualac, urban, obrazovan, tako je nekako išla obrana. Koju više nitko ne izgovara.

Još u ožujku 2013. kriknuli su mnogi u obranu njegovih besmislica o Špičkovini i Vukovini. Samo petnaest mjeseci kasnije više nitko nije ni pokušao sa simpatijama tumačiti najnoviju verbalnu 'nespretnost'. Sada su to samo gluposti, bedastoće. Zoran Milanović je nepovratno ušao u vic. Sprdaju se s njime stranački kolege, hrabriji predstavnici mladeži SDP-a pod imenom i prezimenom ga razapinju po fejsu, kolumnisti koji su ga stoički dugo i bolno voljeli sada ga radije zaobilaze, srećom, mogu ovaj tjedan nešto o Čačiću… a oni koji su ga kritizirali od prvog dana sada već ionako moraju početi hvatati nove pretendente na vlast.

Uzalud Milanović danas pokušava shvatiti 'male ljude', uzalud ih obilazi, grli i stišće im ruke. Kao da tek sada pokušava proniknuti zašto su ga ti mali ljudi birali, a onda i – napustili.

Tko zna kako to izgleda kada Tomislav Karamarko dobije vijest o novom fijasku Zorana Milanovića? Jave li mu odmah s lica mjesta? Ili mu Milijan Brkić, dok grca od smijeha, u telefon čita prve uhvaćene izvještaje na portalima, pa mu zada: 'Tomice, to moraš vidjeti, časna riječ, nije samo za opisivati, sad ću ti poslati link s YouTubea…' Ili navečer gleda Dnevnik, pa pobjedonosno usklikne: 'Jes!'

Sada su već televizije posve spremne: ako se ne čuje svaka premijerova riječ, tu je i titl. Ne smije se više propustiti nijedan jedini biser.

Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije.

Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj.

Gleda to Karamarko, gleda. I sigurno se veseli. Dugo je on već u politici, iznutra u politici, i još dublje od politike, u potpolitici iliti obavještajnim službama, ali tko zna je li i to dovoljno da se propita, da ne guta samo radosno to jedno poniranje, propadanje političara kojeg su mnogi voljeli, nego da se i pita: ima li tu nečeg poučnog za mene?

Misli li Tomislav Karamarko da nema što naučiti na primjeru Zorana Milanovića ili ipak razumije, pa osjeća i on neugodu kad spoznaje koliko je malo vremena trebalo za sagorijevanje jedne takve zvijezde?

Jednog mladog, pristalog, sjajno obrazovanog političara, ovjenčanog karizmom blagoslova samog Ivice Račana?

Ako već nije, Karamarko bi morao mnogo ozbiljnije prostudirati uspon i poniranje Zorana Milanovića.

Jer baš kao što se njemu, Karamarku, sada čini da mu toliko toga ide na ruku, da sve ide kao podmazano, i Zoranu Milanoviću se prije prethodnih parlamentarnih izbora činilo da mu sve ide kao podmazano.


HDZ je bio oslabljen, vodila ga je Jadranka Kosor, s teškim utegom Sanaderove ostavštine. Zoran Milanović je tada također odlučio konzumirati hrvatske oprobane modele uspona na Vlast: prije svega je odlučio poraditi na svojoj slici u medijima. Ako se preskoči kratko razdoblje Jadranke Kosor, Milanović je zapravo oživio Sanaderov komunikacijski model, odlučio se za savjetnicu za medije koja je uspostavila svoju komunikacijsku mrežu i ubrzo su počeli živjeti tekstovi, izvještaji, poluizvještaji, reportaže i crtice – s važnim i manje važnim informacijama i poluinformacijama iz života stranke i premijera osobno. Sve lijepo. Sve kako treba. Cijela izdavačka kuća, EPH, koja se posebno iskazala u pružanju usluga vladi Ive Sanadera, upravo je fenomenalno odrađivala posao i za vladu Zorana Milanovića. Idila. Naslovnice. Naravno, ne samo oni. Niti je važno za ovu priču pojedinačno i ponaosob. Važno je samo reći da je medijski prostor bio gotovo paraliziran razumijevanjem za svaki potez Zorana Milanovića i cijele Vlade.

Daleko od toga da su mediji mogli stvoriti pobjedu na izborima i masovnu podršku Vladi i premijeru. Zoran Milanović i Kukuriku vlada doista su dočekani kao spas nakon dugogodišnjeg mučenja.

Ali Milanovićeva kopija Sanaderovog modela 'upravljanja' medijima doista je krasno doprinosila ozbiljnom kašnjenju normalne novinarske reakcije: propitivanja njegovih poteza i poteza cijele Vlade.

Milanović je okovao svoju vladu, okružio se ljudima koji su se hrabro i ustrajno pravili da je sve u redu s njegovim liderskim mogućnostima, a bio je uvjeren da je svojim modelom upravljanja medijima okovao i hrvatsku javnost. Da će to povjerenje i podrška na izborima naprosto trajati i trajati. Milanović je mislio, baš kao i Sanader, da se toliko toga može učiniti vještim dealovima s medijima.

Ali ipak, sve je to popucalo, uzalud telefonska ukidanja tema, zamućivanje i sakrivanje ili guranje fantazija. Ne može se ni s kakvim okivanjem medija preusmjeriti istina o političaru ili politici.

Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?

Tomislav Karamarko, koji se nezaustavljivo priprema za vlast, na ovom primjeru bi morao razumjeti da mu nema smisla ako proba isto. Ili ako mu već šefovi izdavačkih kuća nude pun paket usluga, kakve su već ranije nudili drugima, neka ipak prouči cjelokupan učinak. Neka promisli ako mu već skiciraju plan za preuzimanje HRT-a. Ima li to smisla. Koja je cijena.

Zašto gubiti vrijeme na laskavce i one koji mu nude veličanstvenu uslugu čišćenja medija. Kad to opet nekako probije, kad ta novinarska voda nekako proruje sebi put... pa sve što političar ne želi, opet nekako procuri. Nema te pumpe koja to može ispumpati kad jednom krene...

Kad ga Milijan Brkić drugi put nazove i upozori na novi fijasko Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko se zapravo treba pitati što i kako još može popraviti u HDZ-u i na sebi da ne bi prošao isto. Ili da ne bi nadmašio Milanovićev rekord preokretanja javnosti protiv sebe.

Samo da Karamarko ne pomisli da je Milanović možda preslabo podjarmio medije. Nije, zbilja se trudio. Samo što je razina njegove nesposobnosti na kraju pokidala sve te okove.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!