Ankica Begić, majka dvojice blizanaca, imala je 31 godinu kada joj je otkrivena bolest esencijalna trombocitemija, da bi poslije svoje četrdesete bila suočena s jedinom nadom u spas – transplantacijom matičnih stanica od nesrodnog davatelja. Kako je bila svjesna da bi njezino iskustvo moglo koristiti drugima, a ako liječenje bude uspješno, pridonijet će i popularizaciji liječenja matičnim stanicama, Ankica Begić iz dana je u dan otvoreno zapisivala svoje doživljaje, strahove i utjehe. Nastao je dnevnik neizvjesnosti i bolnih pretraga, ali i molitvi, humora i nade, posvećen Ani Rukavini i njezinoj majci Mariji Rukavini, kojoj, napominje autorica, duguju život svi oni koji su dobili transplantat iz Registra.

Od pozdravnog ručka za prijateljice prije odlaska u bolnicu, kroz dane bolnih pretraga, groznica i mučnina, suočavanja s opadanjem kose i održavanja optimizma gledanjem humorističnih TV serija, sve do izlaska iz sterilnih jedinica i kontakta s donorom, Indijancem Gaylonom iz Oklahome, autorica je pomno zapisivala svoja iskustva, sve do iznenađujućeg epiloga. Na iznenađenje liječnika naime upravo je Indijanac Komanč iz Oklahome podudarni davatelj, što je presedan u medicinskoj praksi, jer podudarnost inače ne prelazi granice rase. Gaylon je ipak poseban, postao je davatelj u želji da nekome pomogne, a otkriva da u njegovim žilama teče i njemačka krv. Život piše najbolje priče, stoga Ankičina ispovijest završava njezinim nastupima u TV emisijama te dirljivim razgovorima putem Skypea u kojima se zbližavaju hrvatska i indijanska obitelj i dogovaraju susret.

Kroz dnevnik liječenja pratimo i potragu za autoričinom biološkom obitelji uz pomoć TV ekipe emisije 'Misija zajedno' te njezin susret sa sestrom iz Njemačke.

Za biblioteku Profil klinika dnevnik je komentirao prof. dr. sc. Mirando Mrsić, liječnik Zaklade Ana Rukavina koji je, zajedno s prof. dr. sc. Borisom Labarom, pratio Ankičino liječenje od samog početka i u predgovoru navodi: 'Napisati predgovor za ovakvu knjigu izazov je, ali i čast, jer njome upućujemo čitatelja u svijet u kojem nitko od nas ne bi htio biti. Svijet pun zebnje, straha, ali i bezgranične nade. (...) Autorica ove knjige nije samo pisac, nego i osoba puna humora, nade i vjere u bolje sutra i to je ono što Ankicu nosi kroz život. Taj isti optimizam i nada nosili su i Anu Rukavinu, koja se kao nevidljiva traka svjetlosti pojavljuje kroz cijeli tekst. No knjiga ili, bolje rečeno, dnevnik jedne nade nije samo spisateljski uradak, nego je i svojevrstan edukacijski tekst za sve one koji se nađu u istoj ili sličnoj situaciji.'