Škare-Ožbolt savjetovala je Tuđmana o političkim pitanjima, a bila je direktno uključena u sve pregovore s pobunjenim Srbima, međunarodnim posrednicima i predstavnicima Ujedinjenih naroda. Kasnije nakon akcije Oluja je, kako je poznato, bila i glavna hrvatska pregovaračica u sklopu razgovora o mirnoj reintegraciji Podunavlja, kada je bez ispaljenog metka u državni sustav vraćena istočna Slavonija i Baranja uz, dakako, simbolično najbitniji grad Vukovar.

Ona je, dakle, jedan od ključnih i vrijednih svjedoka tog vremena.

O ratnom dobu Vesna Škare-Ožbolt govori vrlo spremno i otvoreno, ali nimalo ostrašćeno, dapače: umjesto emocija nudi argumente i činjenice, a različite konstrukcije jednostavno pobija svojim osobnim svjedočanstvom. U razgovoru za tportal ona se prisjetila turbulentnih ponosnih devedesetih, prije svega različitih događaja koji su prethodili oslobođenju najvećeg dijela Hrvatske u akciji Oluja.

Bile je, podsjeća nas, predsjednikova savjetnica za odnose s javnošću, potom zajedno s Hrvojem Šarinićem pregovaračica s pobunjenim Srbima, sudionica svih ključnih razgovora na međunarodnoj razini, a nakon Oluje savjetnica za politička pitanja i glavna pregovaračica za normalizaciju odnosa i mirnu reintegraciju - odnosno, kako se sama izražava, za puku 'normalizaciju života'.

'Još koncem 1993. godine predsjednik Tuđman bio je izrazito nezadovoljan postupanjem snaga UNPROFOR-a i činjenicom da on ne ostvaruje zadaće zbog kojih je osnovan i za koje mu je dodijeljen mandat - on možda jest sudjelovao u zaustavljanju agresije i uspostavljanju crte razdvajanja, ali nije demilitarizirao okupirana područja, nije vratio preko pola milijuna prognanika i nije normalizirao život u svim dijelovima Hrvatske. Predsjednikovo nezadovoljstvo nastavilo se i u 1994. godini jer je njemu, kao i svima nama, bilo jasno da Hrvatskoj prijeti ciparski sindrom, dakle trajno zamrznuti konflikt, što nam dakako nije odgovaralo', govori nam Škare-Ožbolt.

Famozni plan 'Z4'

U međuvremenu se Hrvatska ipak uspjela naoružati usprkos nametnutom embargu na uvoz oružja, a uspjela je to prije svega zahvaljujući dijaspori i njenom novcu.

'Tu činjenicu uvijek treba naglašavati: Hrvatska je tada bila potpuno sama, prepuštena sebi, u sasvim drugačijoj situaciji u odnosu na današnju Ukrajinu koja - također kao žrtva agresije - uživa golemu podršku međunarodne zajednice, uključujući i onu financijsku', govori sugovornica tportala.

Kako je, dakle, iz njene perspektive i iskustva izgledao period neposredno uoči operacije Oluja?

VIDEO

'Važan je bio odnos s Ujedinjenim narodima: predsjednik je upućivao kritike i pisma, prijetio je da će naprosto uskratiti mandat UNPRFOR-u. Istovremeno su četiri veleposlanika u Hrvatskoj (američki, ruski, francuski i britanski) izradili famozni plan koji je nazvan 'Z4' i kojei su predstavili predsjedniku Tuđmanu, kao i pobunjenim Srbima. Oni ga nisu prihvatili - što smo jako dobro znali jer smo pomno pratili sve njihove komunikacije - a Hrvatska je odlučila ostati vrlo oprezna u svojim izjavama premda je bilo jasno da se radi o izuzetno nepovoljnom prijedlogu, koji je pobunjenicima zapravo nudio neku vrstu 'države u državi', autonomiju kakvu se rijetko gdje može vidjeti', prisjeća se Škare-Ožbolt.

'Nakon što smo nastavili pritiskati Ujedinjene narode, međunarodne snage preimenovane su iz UNPROFOR-a u UNCRO, no osim simbolične promjene u nazivu ništa se zapravo nije dogodilo. Hrvatska je tada poduzela operaciju Bljesak u Zapadnoj Slavoniji i ondje uspostavila vlast, a potom su uslijedila dva ozbiljna događaja koja su prijetila odvesti situaciju u potpuno negativnom smjeru. Prvi događaj jest najava ujedinjenja srpskih paradržavnih tvorevina u BiH i Hrvatskoj, dakle Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, što se trebalo dogoditi na Vidovdan. Drugi događaj koji je postajao sve izvjesniji, pogotovo nakon pada Srebrenice, jest mogući pad bihaćke enklave koji bi vjerojatno rezultirao još većom katastrofom. Operacija Oluja u tom trenutku zapravo je postala nužnost', kaže sugovornica tportala.

'Pregovarali bismo do iznemoglosti'

Jednim od ključnih događaja uoči operacije ona označava Splitsku deklaraciju, odnosno vojni sporazum o zajedničkom djelovanju Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH koji je doveo do oslobađanja Glamoča i Grahova kao ključnih strateških točaka i preduvjeta za Oluju, ali i za deblokadu iscrpljenog bihaćkog džepa. Međutim….

'Međutim, predsjednik Tuđman je prije pokretanja svake vojne akcije zahtijevao pregovore, obično preko Hrvoja Šarinića i mene. Pregovarali bismo gotovo do iznemoglosti i tek kada bi postalo jasno da su iscrpljene sve druge mogućnosti krenulo bi se u akciju. Uvijek se davala šansa mirnom rješenju, pa tako i uoči Oluje kada smo Ivić Pašalić, Petar Stipetić, Smiljan Reljić i ja poslani u Ženevu kako bismo pobunjenim Srbima još jednom ponudili povratak u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Jedan od međunarodnih posrednika bio je Thorvald Stoltenberg, otac donedavnog tajnika NATO-a', kaže Škare-Ožbolt i prisjeća se detalja tog dramatičnog dana:

'Ispred dvorca u kojemu su se odvijali pregovori on mi je jasno rekao da je međunarodna zajednica potpuno svjesna da Hrvatska ima namjeru poduzeti vojnu akciju, no same pregovore pokušavao je voditi 'shuttle-diplomacijom': jedan susret s njima, jedan s nama, konstantno su se prenosile poruke, ali nikako da se nađemo zajedno za istim stolom. Nakon nekog vremena poručili smo mu da smo došli pregovarati sa Srbima, a ne s njima, te zatražili da se organizira sastanak. Kada smo se napokon našli za istim stolom, upitali smo ih jesu li spremni za mirno rješenje i kada su oni jasno odgovorili sa 'ne', razgovori su bili gotovi. Javili smo predsjedniku da su pregovori propali, on je odmah sazvao sjednicu Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost i sve je bilo spremno za Oluju', kaže Škare-Ožbolt.

Na pitanje je li Hrvatska doista bila spremna prihvatiti plan Z4, ili je samo blefirala znajući da će ga i suprotna strana odbiti, ona odgovara:

'To je podrazumijevalo neku vrstu države u državi s posebnim srpskim parlamentom, valutom, sudovima i policijom, što je za Hrvatsku dakako bilo apsolutno neprihvatljivo i jasno je da to nikada ne bismo potpisali, odnosno da smo cijelo vrijeme poduzimali taktičke manevre. Smiljko Sokol temeljito je analizirao taj dokument i došao do jasnog zaključka da bi bio protivan ustavno-pravnom poretku Hrvatske. S druge strane, plan Z4 u to doba nije odgovarao ni Slobodanu Miloševiću jer je već tada imao problem Kosova i da je, natjerao kninske Srbe da ga prihvate, izvjesno je da bi slične ustupke morao dati Albancima s Kosova', objašnjava ona.

Srpsko 'ne' na pregovorima u Ženevi, priznaje, u manevarskom smislu doista je olakšalo situaciju Hrvatskoj, a zanimljivo je da su na te pregovore oni poslali svoju, kako ih ona opisuje, 'najradikalniju ekipu'. Samo dan nakon ovih pregovora započinje operacija Oluja.

Zbjeg srpskih civila

'Predsjednik je 24 sata dnevno bio u svom uredu, zajedno s nama kao njegovim ključnim suradnicima jer su se iz minute u minutu onamo se slijevale sve informacije s terena. Generalu Ivanu Tolju koji je bio zadužen za odnose s medijima predsjednik je davao upute što reći, a istovremeno se na Pantovčaku komuniciralo sa stranim veleposlanicima koji su dolazili i tražili objašnjenja. Ministarstva obrane, policije i vanjskih poslova odrađivala su svoj dio posla i cijeli je sustav bio vrlo funkcionalan i učinkovit. Sam predsjednik Tuđman bio je vrlo zadovoljan razvojem događaja i već tada planirao je svoj odlazak u Knin', opisuje Škare-Ožbolt.

Govoreći o zbjegu srpskog civilnog stanovništva koji se dogodio već na početku začetku akcije, ona kaže da nema dvojbe da je njihovo vodstvo 'natjeralo cijelo stanovništvo da ode'.

'To je bilo sasvim jasno i iz evakuacijskih planova tzv. SAO Krajine do kojih sam kasnije došla kao ministrica pravosuđa. Hrvatska je s predstavnicima pobunjenih Srba do posljednjeg trenutka vodila pregovore i nudila im mirna rješenja slična onima koja su kasnije prihvatili za istočnu Slavoniju, a predsjednik Tuđman proglašavao je oprost za pripadnike neprijateljskih snaga čak četiri puta: najprije 1992., pa 1994., pa 1995. godine i potom još jednom nakon Oluje. Srbi to nisu prihvatili nego su poslali kompletno stanovništvo u zbjeg, ponegdje čak i silom', govori nam Škare-Ožbolt.

Ona je ujedno jedna od rijetkih istaknutih javnih osoba koja se nije našla u Vlaku slobode, u dugačkoj kompoziciji vagona koja je mjesec dana nakon oslobođenja zemlje povezala Zagreb i Split. Predsjednik Tuđman ju je, kaže, poslao na pregovore sa Srbima oko preostalih okupiranih područja, koji su se upravo tih dana odvijali na zagrebačkom Plesu.

'Nije bilo nikakve dileme da se pitanje istočne Slavonije treba pokušati razriješiti mirnim putem: premda je Hrvatska bila spremna za vojnu akciju, ondje bi se morao primijeniti potpuno drugačiji model ratovanja koji bi bez dvojbe doveo do velikih žrtava i golemih razaranja, predsjednik Tuđman sam je to usporedio sa Srijemskim frontom u Drugom svjetskom ratu, po potencijalnim ljudskim stradanjima i uništavanju gradova. Na koncu, radilo se o području koje je zapravo bilo potpuno integrirano u Srbiju, a tu je bio i novosadski korpus koji je sa svojim dalekometnim oružjem mogao gađati sve do Virovitice, pa čak i dalje', prisjeća se Škare-Ožbolt.

Na koncu, dodaje, sporazum o rješavanju pitanja istočne Slavonije postignut je već na pregovorima u Daytonu.

'Mirna reintegracija zapravo je puno složeniji i teži proces od vojnih operacija: trebalo je jako puno strpljenja, organizacije i umješnosti u provedbi, na koncu i vremena jer se radilo o dvije godine svakodnevnog teškog rada. No, taj proces pokazao je da Hrvatska osim vojnim akcijom može osloboditi svoj teritorij i mirnim putem, radilo se o jedinstvenom modelu hrvatske pobjede i jedinoj potpuno uspjeloj mirovnoj operaciji u povijesti Ujedinjenih naroda', zadovoljna je sugovornica tportala.

'Srbija se odbija suočiti sa stvarnošću'

Vraćajući se na Oluju i događaje koji su nakon nje uslijedili, Vesna Škare-Ožbolt nema sumnje da su se dogodili i zločini - no oni su, kaže, prije svega rezultat nešto slabije koordinacije nakon oslobađanja, odnosno prelaska s vojne na civilnu upravu.

'Hrvatska vojska apsolutno besprijekorno je odradila sve svoje zadaće, a problemi su se pojavili nakon prelaska na civilni režim: oslobođeno područje bilo je izrazito veliko, prognanici su se već započeli vraćati, a nije uspostavljena dobra komunikacija niti se sigurnosna situacija mogla u potpunosti kontrolirati. Da, događali su se zločini, ali svi podaci - a na koncu i kasnije presude - pokazali su da se radilo o pojedinačnim postupcima koji su često bili rezultat osvete ili barem loše koordinacije. Operacija Oluja bila je apsolutno čista i legitimna i o tome danas postoji konsenzus ne samo u Hrvatskoj, nego i u međunarodnoj zajednici', drži Škare-Ožbolt koja za kraj tumači krajnje suprotne poruke koje stižu iz Srbije, posebno otkako je ondje na vlasti režim Aleksandra Vučića:

'Osnovni preduvjeti za ozbiljno pomirenje jesu istina i pravda, dakle prihvaćanje onoga što se dogodilo i kažnjavanje odgovornih. To se u Srbiji još uvijek nije dogodilo, pa se čak i kriju evakuacijski planovi koji su doveli do odlaska srpskog civilnog stanovništva. Ponavljam, Hrvatska je nudila model potpuno jednak onome koji je kasnije proveden u istočnoj Slavoniji, ali oni ga nisu prihvatili, po svemu sudeći na mig iz Beograda. Srbija se danas odbija suočiti sa stvarnošću i istinom, a to je nezgodno prije svega za nju u njenu budućnost.'