Potpomognuto samoubojstvo, osim u Švicarskoj i Austriji, od prošlog je petka legalizirano u susjednoj Sloveniji. Odluka je to tamošnjeg parlamenta te je on, ustvari, proveo rezultate prošlogodišnjeg referenduma na kojem su Slovenci odlučivali treba li legalizirati potpomognuto samoubojstvo (izglasalo ga je 55 posto punoljetnih građana). Zakon koji je slovenski parlament usvojio s 50 glasova 'za', 34 glasa 'protiv' i tri suzdržana daje pravo pacijentima koji boluju od neizlječivih bolesti i čije je zdravstveno stanje neizdrživo da si okončaju život.

Prema slovenskoj verziji Zakona o potpomognutom samoubojstvu, to se ne može primjenjivati na pacijente koji pate od mentalnih bolesti, a kada je riječ o onim fizičkim, prije samog potpomognutog samoubojstva sve opcije medicinskog liječenja morat će biti iscrpljene. Eutanazija tako ostaje zabranjena i u Sloveniji, odnosno na području Europske unije moguća je samo u Nizozemskoj, Luksemburgu i Belgiji.

Neki oblik aktivne asistirane smrti legalan je u sedam europskih zemalja (Belgija, Nizozemska, Španjolska, Švicarska, Luksemburg, Austrija i Njemačka), jedanaest američkih saveznih država i distrikta (Kalifornija, Colorado, Havaji, Maine, Montana, New Jersey, New Mexico, Oregon, Vermont, Washington i District of Columbia) te u Kolumbiji, Kanadi, Novom Zelandu i Australiji. Zakoni i uvjeti za asistiranu smrt drugačiji su za svaku od spomenutih jurisdikcija.

U Hrvatskoj nisu dopušteni ni potpomognuto samoubojstvo ni eutanazija

Jasna Karačić Zanetti, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata i stručnjakinja za zdravstvenu diplomaciju, za tportal navodi da potpomognuto samoubojstvo kod nas nije dopušteno i nije regulirano Zakonom o zaštiti prava pacijenata.

'U zakonima se naglašava načelo humanosti, poštivanje prava na suodlučivanje pacijenata i njihova autonomija, ali mogućnost aktivne pomoći pri samoubojstvu izričito nije spominjana ni priznata. Etika zdravstvene profesije primarno je usmjerena na očuvanje života i dostojanstva svakog pacijenta', kazala je za tportal dr.sc. Karačić Zanetti.

Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata dosljedno ističe, navodi Karačić Zanetti, da svaki pacijent ima pravo biti informiran, sudjelovati u donošenju odluka o svom liječenju te ima pravo prihvatiti ili odbiti određene dijagnostičke i terapijske postupke, osim kada bi neprihvaćanje ugrozilo život ili zdravlje trećih osoba.

'Pravo na odbijanje liječenja priznato je kao dio autonomije, ali ne obuhvaća pravo na potpomognuto samoubojstvo', kaže Karačić Zanetti.

Tomislav Nedić: Potpomognuto samoubojstvo tek je jedan od oblika eutanazije

Dr.sc. Tomislav Nedić s Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku objašnjava za tportal da je potpomognuto samoubojstvo tek jedan od modaliteta eutanazije, premda je još uvijek prisutno neunificirano shvaćanje što eutanazija uopće jest.

'Prema određenim autorima, eutanazija bi u pravom smislu te riječi predstavljala tek njezin aktivni oblik, premda se potpomognuto samoubojstvo nikako ne bi trebalo distancirati od eutanazije kao određena zasebna pojavnost', izjavio je Nedić za tportal.

U hrvatskom zakonodavstvu, napominje, trenutačno ne postoji poseban zakon koji regulira (ne)mogućnost određenih radnji samilosnog i prethodno zahtijevanog okončanja života ili okončanja života u okolnostima distanazije (medicinskog produživanja života).

'Pitanje navedenih vrsta usmrćenja zasigurno bi trebalo biti uređeno zasebnim zakonom, a buduća hrvatska zdravstvena politika trebala bi se strateški usmjeriti na precizno normiranje medicinskih radnji uslijed kraja života te na sustavno uređenje palijativne skrbi s medicinskog, pravnog i etičkog aspekta', dodaje Nedić.

Kazneni zakon, dodaje Nedić, poima potpomognuto samoubojstvo u vidu navođenja drugoga na samoubojstvo ili pomoć u samoubojstvu iz niskih pobuda, za razliku od usmrćenja koje se odnosi na usmrćenje drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegova teškog zdravstvenog stanja.

'Premda se radi o privilegiranim kaznenim djelima, oba su djela, čim su regulirana kaznenim zakonodavstvom, zabranjena', ističe.

Pitanje je kada stati s liječenjem bolesnika

Prema kaznenopravnoj doktrini, dodaje Nedić, aktivna je eutanazija zabranjena u Hrvatskoj, a pasivna je dozvoljena, ali ne postoji jedinstveno stajalište o tome što bi to uopće bila pasivna eutanazija te što znači da je ona u Hrvatskoj dozvoljena, s obzirom na to da se u medicinskoj praksi rijetko ili gotovo uopće ne pojavljuju slučajevi tzv. isključivanja pacijenata s aparata.

'Potonje se odvija tek u trenutku u kojem je pacijentu dijagnosticirana moždana smrt, no u tom trenutku više ne govorimo o eutanaziji jer je smrt već nastupila. Međutim problematika 'isključivanja pacijenta s aparata' jest prisutna uslijed distanazije i jednog od glavnih pitanja liječničke prakse – kada stati s liječenjem bolesnika?' dodaje Nedić.

Hrvoje Jurić, profesor etike i bioetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ističe da više od dva desetljeća javno zagovara legalizaciju eutanazije kod nas, stoga pozdravlja slovenski zakon koji dopušta tzv. potpomognuto samoubojstvo.

'Potpomognutim samoubojstvom pacijent brani svoje dostojanstvo'

'I to kao najmanje problematičan oblik eutanazije jer on, osim što minimalizira angažman liječnika i drugog zdravstvenog osoblja, počiva na samosvjesnoj, promišljenoj i autonomnoj odluci bolesnika koji se nalazi u dramatičnoj egzistencijalnoj situaciji te želi prekinuti neizdrživu patnju, bez nade u ozdravljenje, čime zapravo brani svoje dostojanstvo', rekao je Jurić za tportal.

Odluka o tome, dodaje Jurić, mora biti medicinski i etički valorizirana, što slovenski zakon također predviđa, kao što izbjegava mogućnost potpomognutog samoubojstva u slučaju maloljetnika i osoba koje pate od psihičkih poremećaja i bolesti, što ni on ne podržava.

'Neki pacijenti iz Hrvatske otišli su u Švicarsku jer je to tamo legalno'

'Smatram da bi Hrvatska trebala slijediti slovenski primjer, kako u pogledu sadržaja rečenog zakona, tako i u proceduralnom pogledu, jer zakonskoj regulaciji potpomognutog samoubojstva prethodio je referendum koji je bio praćen dugom i intenzivnom javnom raspravom u kojoj su brojni stručnjaci iz različitih disciplina i različitih uvjerenja, kao i brojni građani, sučeljavali svoje stavove, tako da se i referendumsku odluku i odluku parlamenta može smatrati informiranom i demokratskom', ističe Jurić.

Karačić Zanetti otkriva da su do sada u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata zaprimili nekoliko upita na ovu temu.

'Riječ je o pacijentima koji su na kraju otišli u Švicarsku, u kojoj je to legalno', ističe ona.

Odštetni zahtjevi: Je li liječnik postupao nesavjesno, je li pacijentu imao namjeru omogućiti dostojanstvenu smrt

Nedić napominje da se, u građanskopravnom pogledu, ključni problemi potpomognutog samoubojstva odnose na sposobnosti pacijenta za rasuđivanje i očitovanje volje izraženo informiranim pristankom na usmrćenje.

'Pristanak otvara brojne dileme, uključujući one povezane s odštetnim pravom. Prema pravnoj maksimi Volenti non fit iniuria, šteta se ne može prouzročiti osobi koja je dala valjani pristanak, ali samo ako je ta osoba bila sposobna za rasuđivanje, što je u okolnostima, naročito terminalnog stanja, izuzetno teško postići. Odštetnopravni zahtjevi mogu se pojaviti i u kontekstu procjene je li liječnik poduzeo sve potrebne mjere za održavanje života pacijenta, kao i u situacijama koje dovode do dvojbi između činjenice je li liječnik tek postupao u okvirima nesavjesnog liječenja ili je pak zaista imao namjeru omogućiti pacijentu dostojanstvenu smrt. Ove pravne i etičke dileme zahtijevaju daljnju razradu, uključujući precizno definiranje ključnih pojmova i osiguranje pravne jasnoće kako bi se izbjegli potencijalni sukobi u medicinskoj praksi i pravnoj/sudskoj interpretaciji', dodaje Nedić.

'Kontroverzna pitanja nisu prikladna za referendume'

I kod nas bi se, smatra Nedić, mogao eventualno organizirati referendum, i to savjetodavnog i neobvezujućeg karaktera, kakav je bio u Sloveniji, premda je, dodaje, upitno što se njime želi postići.

'Kontroverzna pitanja, koja se odnose na život i smrt, nisu prikladna za referendum jer pitanja s odgovorom DA-NE u kontekstu eutanazije pomalo su neozbiljna, apsolutno nestručno utemeljena te mogu dovesti do velike pomutnje u društvu. Teško je ponuditi kategoričan odgovor na pitanje legalizacije eutanazije s obzirom na to da se radi o apstraktnom i neodređenom pojmu. Eutanazija je tek jedna ideja, ideja koja se odnosi na dobru, odnosno mirnu smrt, o kojoj svaka osoba ima vlastitu predodžbu, tako da tek moramo ustanoviti što ona predstavlja u zbilji i medicinskoj praksi. Apsolutno je opravdano smatrati da pitanje (ne)legalizacije eutanazije može poslužiti kao indikator društvene zrelosti zbog same činjenice da se o temama poput smrti i okončanja života, koje su u svojoj srži i dalje tabu, uopće započinje javna rasprava', smatra Nedić.

U Sloveniji je, navodi, pitanje bilo 'odobravate li donošenje zakona koji će urediti pravo na pomoć pri dobrovoljnom završetku života'.

'Glavno pitanje je na zakonodavcu – kako pravno ustoličiti (ne)legalizaciju, kako harmonizirati sve njezine pojavne oblike, kako regulirati pitanje prigovora savjesti i provesti moral putem zakona. Pitanje sa slovenskog referenduma, što se kasnije i pokazalo, zbog svoje ambivalentnosti stvorilo je nesigurnost jer se nije znalo misli li se točno (samo) na potpomognuto samoubojstvo ili i na aktivni oblik eutanazije. Kako, s obzirom na takvo postavljeno pitanje, uopće znati koja bi bila točna namjera glasača prilikom glasanja?' dodaje Nedić.

Potrebna nam je, smatra Karačić Zanetti, interdisciplinarna rasprava.

'Prije uvođenja ili razmatranja bilo kakvih oblika pomoći pri umiranju, naglasak treba biti na potpunoj informiranosti, dostupnosti vrhunske palijativne skrbi, moralnoj podršci i zaštiti psihičkog zdravlja. Kod nas je skrb za terminalne i palijativne bolesnike izrazito loša te su često takvi pacijenti prepušteni sami sebi, umiru u bolovima i neljudskim uvjetima', ističe.

Prava pacijenata, dodaje Karačić Zanetti, podržavaju pravo na informiranost, suodlučivanje i odbijanje medicinskog tretmana, ali se zalažu za jasno razlikovanje između prava na odbijanje liječenja i legalizacije potpomognutog samoubojstva, a za svaki mogući društveni ili zakonodavni korak na tom području potrebna je široka, interdisciplinarna i transparentna rasprava, poštujući sve etičke i pravne standarde RH.

Autonomija pacijenta: Okončanje tuđeg života nije u okviru moralnog zakonodavstva

U zemljama u kojima je legalizirano potpomognuto samoubojstvo, objašnjava Nedić, smatra se da je riječ o blažem okončanju tuđeg života, odnosno da se poštuje autonomija pacijenta.

'Osoba koja sudjeluje u takvom činu nije izravni usmrtitelj pa je sam moralni delictum sveden na punu nižu razinu ili se čak smatra da ga uopće nema. Međutim postoji i nekoliko zamjerki tom stajalištu. Prva se odnosi na problematiku poštivanja autonomije pacijenta i uopće pogrešno shvaćanje autonomije', ističe Nedić.

Autonomija ne podrazumijeva neograničeno pravo na raspolaganje vlastitim ili tuđim tijelom, objašnjava Nedić, već predstavlja sposobnost moralno uvjetovane samoodređenosti, samostalnog uspostavljanja moralnog zakona, odnosno samoodređenog djelovanja, ali u okvirima moralnog i pravnog zakonodavstva.

'Okončanje vlastitog ili tuđeg života nikako ne može biti u okvirima moralnog zakonodavstva te treba biti oprezan oko tumačenje pojma autonomije. Vjerovanje da je potpomognuto samoubojstvo s moralnog aspekta blaži oblik od same eutanazije može biti krivo jer bi određeni oblici pasivne eutanazije možda mogli biti moralno blaži od potpomognutog samoubojstva', dodaje.

Prigovor savjesti: Biste li bili pomagač u takvom činu i tko bi to provodio i gdje?

Prilikom legalizacije potpomognutog samoubojstva treba postaviti dva ključna pitanja, smatra Nedić.

'Prvo, bi li bilo tko od nas mogao biti pomagač drugome u takvoj vrsti samoubojstva? Drugo, tko bi uopće bili oni koji bi morali sudjelovati u takvom činu? Bi li se to odvijalo putem redovne zdravstvene usluge ili posredstvom određenih nedržavnih specijaliziranih udruga (poput udruga Exit i Dignitas u Švicarskoj)? Sve to otvara i pitanje prigovara savjesti', dodaje Nedić.

Pa se, dodaje, zbog nemogućnosti jasnog definiranja početka i kraja života (i smrti) jedno od rješenja treba tražiti u prigovoru savjesti.

'Prigovor savjesti treba biti unutarnja refleksija moralnih načela svake osobe, intrinzičnost koja se ogleda u svijesti koja je dužnost sama po sebi. To je granica koju pojedinac ne smije prijeći, niti pod utjecajem vanjskih faktora (tzv. nagovor savjesti) niti postupajući suprotno, primjerice u privatnim zdravstvenim ustanovama. Sloboda savjesti temeljno je pravo zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske i država ga ne smije uskratiti. To je granica koju država ne smije prijeći. No ako se postigne društveni konsenzus da su potpomognuto samoubojstvo i/ili eutanazija dio prava na zdravstvenu zaštitu (također ustavno pravo), država mora osigurati uvjete za provedbu tog čina, čak i ako to, uslijed nedostatka zdravstvenog osoblja spremnog za takav čin, podrazumijeva financiranje odlaska pacijenta u drugu zdravstvenu ustanovu ili inozemstvo, gdje postoje stručnjaci koji mogu i žele provesti takav postupak. To je cijena morala i cijena slobode. Ova složena pitanja i moralne dileme mogu se rješavati jedino kroz institut prigovora savjesti, ali isključivo u pitanjima života i smrti – onih tema koje nadilaze apsolutno ljudsko poimanje i oko kojih nikada neće postojati društveni konsenzus da ih se pravno regulira', ističe.

Država si ne smije, dodaje Nedić, prisvojiti pravo da diktira moral i da određuje tko koga mora usmrtiti, bez obzira na okolnosti, jer premda se koristi eufemizam usmrćenje, ono u svojoj srži predstavlja oduzimanje života.

Kada je pristanak pacijenta valjan?

'Međutim i temeljne preliminarne postavke prigovora savjesti (ne prigovor savjesti eo ipso) trebaju također biti pravno i zakonski razrađene. Sva sila teorijskih podjela i modaliteta nekom anesteziologu, koji se u određenoj situaciji brzo mora suočiti s odlukom koja nosi pravne i etičke posljedice, ništa ne znači', dodaje.

'Ključni koncepti, poput pristanka bolesnika u terminalnoj fazi, još uvijek nisu do kraja razrađeni ni prihvaćeni. Postavlja se i pitanje pravne valjanosti takvog pristanka. U zemljama Beneluksa, u kojima je eutanazija pravno regulirana, pristanak pacijenta obvezan je uvjet, no u kliničkoj praksi pacijenti često ne mogu pravno valjano izraziti taj pristanak', objašnjava Nedić.

Jedno od rješenja može biti i u tzv. anticipiranim naredbama, u bioetičkoj doktrini poznatijoj kao Odisejev ugovor, odnosno u odlučivanju o mjerama o kraju života unaprijed, kada je osoba poslovno sposobna te sposobna za rasuđivanje.

'Prvo načelo medicinskog prava i etike odnosi se na samoodređenje pacijenta. Nijedan čin usmrćenja ne bi smio biti obavljen bez prethodnog pristanka pacijenta. Međutim pacijent, uslijed terminalnog stanja, u velikom broju slučajeva pristanak ne može dati ili pak, kada ga i može dati, postavlja se pitanje koliko je navedeni pristanak valjan jer u tom trenutku vrlo često nije sposoban za rasuđivanje i uslijed velike patnje lako je moguće da će tražiti usmrćenje. U toj situaciji u liječničkoj se praksi pribjegava pristanku obitelji, premda se ne vodi računa o tome da obitelj ne može odlučivati o sudbini druge osobe, makar se radilo i o srodniku, o neodređenosti pojma obitelj te o drugačijim željama određenih članova obitelji', objašnjava.

Mogućnost da pacijent odluči o tome unaprijed, kada je sposoban za rasuđivanje, previđaju i neke odredbe Obiteljskog zakona.

'Poštivanje pristanka pacijenta putem anticipiranih naredbi potiče i Vijeće Europe ('Vodič za donošenje odluka o medicinskom liječenju u situacijama o kraju života', 2014.), također ne uvjetujući državama članicama kategoričku oznaku eutanazije kao pravno dozvoljene ili zabranjene, već isključivo ističući poštivanje samoodređenja pacijenta. Ipak, trebalo bi se posvetiti i uopće etičko-moralnoj razradbi samoodređenja pacijenta koji sugerira usmrćenje u kontekstu pravilnog poimanja autonomije', zaključuje Nedić.