Količina fitoplanktona, malenih morskih autotrofnih mikroorganizama, u gornjim slojevima oceana značajno se smanjila tijekom posljednjeg stoljeća, upozoravaju znanstvenici
Prema izvješću predstavljenom u časopisu Nature njihovo odumiranje najvjerojatnije uzrokuje porast temperatura mora izazvan globalnim zagrijavanjem.
Istraživanje se temelji na mjerenjima prozirnosti mora na koju utječe plankton. Zabilježeno smanjenje od oko jedan posto godišnje moglo bi biti ekološki značajno jer je plankton temelj prehrambene mreže u moru.
Ova je studija prvi pokušaj globalne procjene promjena količine planktona u tako dugom vremenskom razdoblju.
'Mislimo da zagrijavanjem mora dolazi do raslojavanja oceana', rekao je voditelj istraživanja Daniel Boyce sa Sveučilišta Dalhouse u Kanadi
'Fitoplanktonu treba sunce odozgo i hranjive tvari odozdo, a raslojavanje mora ograničava pristup hranjivim tvarima', objasnio je Boyce.
Fitoplankton je uobičajena hrana zooplanktonu kojim se pak hrane brojne vrste razvojnih stadija riba i drugih životinja.
U 60 godina pad od 40 posto
Prvi pouzdani sustav za mjerenje prozirnosti mora razvio je astronom, jezuitski svećenik Pietro Angelo Secchi. Njega je papa 1865. zamolio da izmjeri prozirnost vode Sredozemnog mora za potrebe papinske mornarice. Secchi je jednostavno u dubinu spuštao bijelu ploču sve dok ona ne bi postala nevidljiva.
Na prozirnost mora utječu različiti sastojci, međutim jedan od najvažnijih je klorofil, zeleni pigment koji je baza fotosinteze morskih i kopnenih biljaka.
Nova studija temelji se na Secchijevim mjerenjima, ali i novim satelitskim snimkama boje oceana. Kvalitetniji podaci, dostupni od 1950. godine do danas, pokazali su da je količina fitoplanktona u posljednjih 60 godina pala za čak 40 posto.
Ovaj drastičan pad zabilježen je u gotovo svim morima osim u Indijskom oceanu te u priobalnim područjima gdje se u mora izlijevaju hranjive tvari s poljoprivrednih površina. Količina fitoplanktona u oceanima nije postojana – ona kroz desetljeća varira ovisno o klimatskim ciklusima kao što su El Nino te sjevernoatlantske i arktičke oscilacije.
No na njihovo nestajanje mogli bi utjecati i drugi čimbenici poput intenzivnog izlova riba, smatra voditelj marinskog programa u Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN) Carl-Gustaf Lundin
'Logično je očekivati da će se zbog porasta izlova ribe povećati količina zooplanktona, što će pak smanjiti količinu fitoplanktona', objasnio je Lundin.
Ako se nove informacije potvrde, to će značiti da bi se globalno zagrijavanje moglo dodatno ubrzati. Naime, fotosintezom fitoplanktona smanjuje se koncentracija ugljikova dioksida u atmosferi, a time i efekt staklenika. Znanstvenici su već u nekim dijelovima Južnog oceana zabilježili da vode apsorbiraju manje CO2 iako se to uglavnom pripisivalo promjenama u strujama i vjetrovima.
'Fitoplankton stvara pola kisika koji udišemo, apsorbira s površine CO2 i održava ribarenje', upozorio je Boris Worm, član tima iz Dalhousa. 'Oceani s manjim koncentracijama fitoplanktona drugačije će funkcionirati.'
Dr. Lundin ističe da bi, ako se ovaj trend nastavi, posljedice mogle biti opasne. 'Čovječanstvo će izgubiti besplatnu uslugu apsorpcije CO2, a s vremenom će se smanjiti i količina riba u morima', zaključio je.
Jadran nije tako ugrožen
Hrvatski stručnjak za ekologiju mora i fitoplankton prof. dr. Damir Viličić s Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za tportal kaže da danas postoji nekoliko teorija o procesima koji se odvijaju u morima i oceanima, međutim ističe da nijedan od scenarija još uvijek nije potpuno potvrđen jer jednostavno nema dovoljno informacija o tim složenim zbivanjima.
'Prema nekima, djelovanje ultraljubičastog zračenja negativno utječe na fitoplankton u polarnim vodama, uz samu površinu. No taj sloj nije maksimalno produktivan, već je važniji onaj između 20 i 30 metara dubine. Također, smatra se da koncentracije CO2 u atmosferi utječu na promjene kiselosti voda. Tu je stvar ozbiljnija, jer kako raste zakiseljavanje površine mora, propadaju mnogi planktonski mikroorganizmi, koji sadrže kalcij, a koji se u kiselom otapa. Ipak, treba razlikovati procese u zatvorenim i otvorenim morima. U Jadranskom je moru veći dotok slatkih voda zbog brojnih rijeka, osobito zahvaljujući rijeci Po koja u njega izlijeva velike količine suspendiranih i hranjivih tvari, što pogoduje razvoju fitoplanktona i razvoju većih količina otopljene organske tvari koja upija ultraljubičaste zrake tako da je njihov štetan utjecaj slabiji', objasnio je prof. Viličić.
