BRITANKA BECKY

'U Hrvatskoj sam naučila gledati ljudima u oči'

16.12.2013 u 11:01

Bionic
Reading

Za razliku od Hrvata, Britanci su poprilično nezainteresirani za detalje, uključno i posebice geografske. Jedan od tih detalja zove se, simpatično, Croatia. Becky McKay je surovo iskrena – nije imala pojma da navedeni detalj uopće postoji dok nije srela sadašnjeg muža iz Zagreba. Unazad četiri godine, jasno, podebljala je kolekciju hrvatskih pojmova. Evo par: petarde, pogled u oči, naguravanje na ulici

Tko bi rekao, ali Velika Britanija, imperijalistička sila koja je definirala planet, i Hrvatska, slijepo crijevo svjetske povijesti, i nisu toliko različite. Pesimistični nacionalizam i tu i tamo, crni humor, sarkazam, doza ksenofobije u otočkom stilu... Becky Mckay, 26-godišnja Londončanka s magisterijem iz povijesti umjetnosti, Zagreb je u prvi mah doživjela kao šarmantnu srednjoeuropsku oazu. Sve sama ušminkana starina, ogromni parkovi u putanji Lenucijeve potkove, male izgrafitirane uličice koje vode prema Gornjem gradu, ljudi koji sjede po terasama kafića i u duhu urbane aristokratske inteligencije raspravljaju, no doubt, o idejnim gibanjima u osvit 21. stoljeća i najnovijoj književnoj produkciji na potezu London – Pariz – Beč. A onda su se dogodile dvije stvari. Prvo, Becky je odlutala nekoliko stanica dalje od centra. Drugo, došla je zima.

Jednu jedinu stvar Becky bi ovdje promijenila, a to je taj, kako veli, sveprisutni pesimizam

'Kada smo odlučili doći živjeti u Zagreb nakon završenih studija u Londonu, odlučila sam ga prvo sama posjetiti. Bilo je ljeto. Stigla sam na Glavni kolodvor, što je najbolji način dolaska u Zagreb, budući da se sva arhitektura vrti oko stanice. Predivan doživljaj. Impresivni, veliki prostori. Male aleje. Gomila ljudi po terasama. Doduše, centar je malen, a izvan njega grad je poprilično prljav i prepun socijalističke gradnje. Kasnije, u zimu, zajedno smo doselili. Nisam mogla vjerovati razlici. Sve je bilo hladno i sivo i s daleko manje dinamike. Totalno drugi grad. Malo me to deprimiralo', kaže Britanka o svom iskustvu pred četiri godine. Dugo vremena nije se usuđivala hodati po kvartovima sa socijalističkim stambenim blokovima jer su u Londonu takva područja pretrpana kriminalom i nasiljem. Kasnije je, kaže, saznala da se radi o mini svjetovima dobrosusjedskih odnosa i obiteljske atmosfere.

Zagreb je promijenio Londončanku na nevjerojatne načine. Za početak, naučio ju je gledati sugovornika u oči. U Velikoj Britaniji, priča mi, ljudi gledaju negdje u stranu dok razgovaraju i tek s vremena na vrijeme sramežljivo bace pogled prema drugome. Izravan kontakt zjenica svojevrsna je agresija i zadržite li samo malo duže oči na nekome, slijedi vam prijeteća replika: 'Što buljiš?' Naučio ju je i dovitljivosti, snalažljivosti i korištenju sredstava koja su joj dostupna u nekom trenutku, umjesto planiranja dugoročnih strategija američkog tipa. Kad smo već na temi vremena i mogućnosti, primijetila je Becky da se ambicije mladih Londončana i Zagrepčana ne razlikuju toliko u cilju, koliko u vremenu unutar kojeg se taj cilj ima ostvariti. Na Otoku ljudi očekuju im se stvari dogode u daleko kraćem roku negoli u Hrvatskoj.

So far so good, Becky se snalazi sve u šesnaest. Osnovala je udrugu SF:ius | Socijalni rub: zanimljive neispričane priče. Zagreb ju je očito toliko intelektualno stimulirao da se namjerava vraćati i nakon što se u bližoj budućnosti odseli u Bruxelles. Pomalo obeshrabrujući kompliment koji smo čuli u nekoliko navrata, ali očito strancima u Hrvatskoj predstavlja prioritetni razlog za ostanak – Zagreb je, naime, ekstremno siguran grad. Ja bih skoro pa dodao - tu ti se stvarno ništa ne može dogoditi, htio to ili ne htio.

Becky, kao i većina naših sugovornica i sugovornika, našu zemlju doživljava pozitivnije od nas samih

'Ta je sigurnost totalno promijenila način na koji živim. I ljudi su otvoreni ovdje, iako još uvijek suzdržaniji od Britanaca. Onaj stereotip o divljim Balkancima vruće krvi definitivno ne vrijedi u Zagrebu. Ovdje te nitko neće iznebuha zagrabiti za guzicu u nekom noćnom izlasku. Štoviše, prepustit će mi stolicu u bircu iako dolazim s dečkom. Bio mi je to vrlo pozitivan šok. Teško je, doduše, stvoriti prijateljske odnose. Nekako mi se čini da se ljudi kreću u krugovima koje znaju još od djetinjstva. Meni je uspjelo, ali nakon dugog truda. Jednom je netko rekao da će te ljudi ovdje ili voljeti ili mrziti iz jednog jedinog razloga. Prvo, jer očekuju neku uslugu od tebe, a drugo jer znaju da je neće primiti', analizira Britanka dajući mi insajderski uvid u malu imigrantsku zajednicu u Hrvatskoj.

Kako stvari stoje, ako se želite ludo zabavljati, provoditi i biti u 24-satnoj akciji otkrivanja hrvatskih prirodnih, kulturnih, povijesnih ili gradskih senzacija, onda vam je bolje družiti se s hrvatskim strancima: 'Među njima vlada atmosfera uzbuđenja. Uvijek žele raditi nešto novo. Vidjeti neka mjesta. Hrvati su zaokupljeni svojim životima i nisu nešto zainteresirani. Većinom kažu da ima vremena da to nešto vide ili dožive. No, Hrvati su majstori u otkrivanju nekih malih simpatičnih mjesta unutar grada.'

I inače, Becky hvali hrvatski mentalni sklop u njegovoj brizi za detalje. Ljudi ovdje znaju imena političara, događaje, za razliku od Britanaca. Nisam ziher da se uvijek radi o detaljima visoke kakvoće, a nisam siguran ni koliko se mogu uživjeti u odu hvale koju je Londončanka ispjevala našem osjećaju za zajednicu: 'Odrasla sam u sredini gdje si jedinu reakciju drugih mogao izazvati tako da povikneš 'požar!'. Ako bi viknuo 'pomozite!' ili 'silovanje!' nitko ne bi reagirao. U Zagrebu je sasvim drukčije, ljudi brinu jedni za druge pa makar se povezivali i preko crnog tržišta.'

Jednu bitnu stvar Becky bi rado promijenila, a to je taj, kako veli, sveprisutni pesimizam. Tu dogmu da je trava zelenija bilo gdje drugdje: 'Frustrira me što ljudi ne shvaćaju gdje zapravo žive. Ruže definitivno ne cvjetaju tamo negdje. I onda ono vječno pitanje koje dobivam – a zašto si došla ovdje?! Umjesto da ljudi zauzmu pozitivan stav spram svoje sredine i kažu ti nešto u stilu 'baš dobro što si ovdje'. Smeta mi to. Natuknuli smo već, ne razlikujemo se bitno u tom segmentu od britanske braće. Tamo ekipa ne zna što bi i gdje bi ako nacionalna reprezentacija dobije utakmicu. Britanci obožavaju gubiti i posljedično iskrcavati feces po svojim sunarodnjacima, da parafraziram svoju sugovornicu.

Becky se, eto, solidno asimilirala unatoč njoj nerazumljivim svehrvatskim navikama da se ljudi bezobzirno očešu jedni o druge na ulici ili da za Novu godinu ispale par tona petardi, po mogućnosti nekom djedici pod noge: 'Javni prostor u Londonu temeljito je steriliziran i sve je kao zamotano u zračne mjehuriće za amortizaciju. Uz cestu stoje linije i upozorenja da se ne pribiližavaš autima, na planinarske puteve postavljaju se ograde...'

Jupi, imamo sreću u nesreći - mi nemamo para za takve instalacije.