Čuvena neodigrana utakmica Dinama i Zvezde 1990. nije jedini prijeloman 'nogometni' događaj u hrvatskoj povijesti koji je najavio promjene u društvu. Sjetimo se samo znakovite laži Zlatka Canjuge, tadašnjeg predsjednika NK Croatie, koji je nedugo nakon smrti Franje Tuđmana, osjetivši da se u društvu događaju značajne promjene, uvjeravao nogometnu javnost da mu je Tuđman na samrti naložio da se Dinamu vrati njegovo pravo ime. Baš kao i danas, i tada je za navijački puk, koji je sve samo ne malobrojan, vrijedila ona čuvena izreka: 'Možeš varati neke ljude neko vrijeme, ali ne možeš varati sve ljude svo vrijeme'.

O hrvatskom se društvu može napisati puno toga kritičnog i negativnog, ali jedno mu se mora priznati – nije nezanimljivo i dosadno. Koliko god da nam je društvo uronjeno u svakodnevno crnilo, u kojem jedni kopaju po kontejnerima kako bi imali što jesti (što se možda ne vidi kroz prozore restorana Tač, ali se ipak događa), a drugi poput feudalnih gospodara iz svojih dvoraca podno Sljemena promatraju beskrajna prepucavanja kmetova o tome tko je pobijedio u prošlom (i pretprošlom) ratu, neke stvari ostaju nepromjenjivima. Jedna od njih je i uporna fascinacija nezanemarivog dijela društva zbivanjima u hrvatskom nogometu, koji je za istinske obožavatelje nogometa odavno izgubio svaku sportsku čar, čemu su nesumnjivo kumovali i bezbrojni skandali u HNL-u - počevši od namještanja utakmica pa sve do, blago rečeno, povlaštenog statusa zagrebačkog Dinama u odnosu na sve ostale klubove, a naročito splitski Hajduk, koji u Hrvatskoj ima više navijača nego što ijedna stranka ima članova. No, interes za nogomet unatoč svemu tome i dalje ne prestaje - dapače.

Svatko tko i površno prati događanja u hrvatskom nogometu u posljednjih 20-ak godina nije mogao ne zamijetiti da pravila u njemu ne vrijede jednako za sve, da je zadovoljstvu navijača pretpostavljen financijski interes jednog čovjeka i njegove agencije za preprodaju igrača, da je taj isti čovjek zaštićeniji od ličkog medvjeda u očima policije i sudstva, neovisno o činjenici da je toliko puta snimljen kako se ponaša gore od najprimitivnijeg huligana…

Hajdukovo pokazivanje srednjeg prsta Hrvatskom nogometnom savezu i Zdravku Mamiću ne mora nužno značiti da se radi o nekakvom kopernikanskom obratu, nakon kojeg u hrvatskom nogometu više ništa neće biti isto. Ipak, veliki prosvjed protiv HNS-a koji Torcida najavljuje za subotu u Splitu teško da će patiti od problema s posjećenošću, za razliku od mnogih drugih aktivističkih prosvjeda održanih u Hrvatskoj u zadnjih 20-ak godina.

Činjenica je, potvrđena brojnim istraživanjima (pa i podacima o izlaznosti na izbore) da je u Hrvatskoj velik dio društva apolitičan – ljude mahom ne zanimaju stranke, izbori ili demokracija. Jedan od rijetkih preostalih zajedničkih nazivnika, ujedno i jedan od rijetkih mogućih pokretača promjena u hrvatskom društvu je upravo nogomet – baš kao što je bio 1990., baš kao što je bilo u vrijeme Tuđmanove opsesije 'Croatiom', baš kao što je danas, kada je velikoj većini jasno da se hrvatski nogomet, što uključuje i reprezentaciju, sveo na prodajni izlog Zdravka Mamića i da HNL ima veze sa sportskim natjecanjima otprilike kao i naprlitani američki 'kečeri'.

'Kad nema rata, nogomet je najvažnija stvar na svijetu', izjavio je 1998. godine Franjo Tuđman uoči polufinalne utakmice SP-a, na kojoj je Hrvatska poražena od Francuske. U Hrvatskoj socijalna i gospodarska kriza ne može izmamiti desetke i stotine tisuća prosvjednika na ulice, što je pak priča za sebe, ali ovo Tuđmanovo 'proročanstvo' moglo bi se vratiti kao bumerang u lice njegovim duhovnim nasljednicima – Zdravku Mamiću i čelnicima HNS-a.