Bez neizvjesnosti. Tako su sinoć završili izbori u Zagrebu. Tomislav Tomašević dobio je još jedan mandat na čelu grada, a kako je Možemo dva tjedna ranije sa SDP-om osvojilo većinu u Skupštini, jasno je da će – ne bude li kakvih iskakanja, ponajprije u SDP-u – imati mogućnost bez problema donositi odluke. U rijetko viđenoj pljuvačkoj kampanji Tomašević je preživio.

Zadnji mandat na čelu grada

Istina, dobio je gotovo 70 tisuća glasova manje nego prije četiri godine u drugom krugu, ali i izlaznost je bila značajno manja. Ovo su mu, kako je rekao, a oni koji pažljivije prate sjetit će se da je prvi put spomenuo i nakon što je osvojio prvi mandat, zadnje četiri godine na čelu grada.

Period je to po kojem će ga se pamtiti kao gradonačelnika koji je, poput Većeslava Holjevca, iskoračio ili kao političku prevaru, kakvih ima za izvoz. No obećanja i ciljeve sam si je zadao. Od konačnog zatvaranja Jakuševca i izgradnje Centra za gospodarenje otpadom, preko gradnje Zapadnog jarunskog mosta, do rješavanja pitanja prometa i, u konačnici, priuštivog stanovanja.

'Poslije mandata oporavka slijedi mandat razvoja, nakon kojeg će koristi imati svi', kazao je sinoć u završnom govoru u Tvornici kulture.

Razvoj će nedvojbeno imati i svoju cijenu, ali ono što građane zanima jest hoće li je oni platiti kroz višu cijenu komunalnih usluga. Zagrepčani ionako imaju najviši porez na dohodak u državi, ali treba reći i najjeftinije vrtiće, javni prijevoz, koji je za velik broj korisnika besplatan, dok je cijena vode značajno niža nego, primjerice, u Splitu, iako se pedeset posto od iscrpljenog izgubi putem… Tu valja dodati i da polovica zaposlenih plaća spomenuti porez, a druga polovica, zbog niskih primanja, uopće ne ulazi u porezne škare.

O poskupljenjima u kampanji, sasvim očekivano, nitko, pa ni Tomašević, nije govorio.

PR u službi poskupljenja

A prisjetimo se, prije dvije godine malo je nedostajalo da cijena vode i vrtića ode gore. Na kraju se to nije dogodilo, a vrtići su, rastezanjem razreda, u međuvremenu dijelu roditelja postali i jeftiniji. No velika ulaganja, dodatna zapošljavanja i ulaganja u materijalna prava zaposlenika Holdinga i Gradske uprave imaju cijenu. Pitanje je samo kolike su rezerve. Ono što je sigurno jest da nitko ne voli da mu se dira u novčanik. I nema te PR mašinerije koja će neku umirovljenicu uvjeriti da je za nju dobro da Zagreb dobije novi stadion u Maksimiru ili nove cijevi za vodu, a da ona pritom ostane bez 15–20 eura mjesečno.

Ono s čime većina ne bi imala problema jest povećanje cijene parkinga u centru grada i uvođenje naplate u većini kvartova – a sve ne bi li se uvelo reda i kako-tako smanjile gužve. No preduvjet za to je kvalitetniji i frekventniji javni prijevoz, gradnja Park & Ride sustava na obodima grada, ali i bolja željeznica, koja nije u gradskim rukama. Četiri godine čine se kao puno i malo. Posebno kada je s druge, državne strane - HDZ.

U nekom trenutku stranka Možemo, ako bude i dalje željela imati čelnog čovjeka grada, morat će naći zamjenu za Tomaševića. Prepoznatljivo lice koje će imati poštenje i karakter na početku mandata reći da za njega idući neće postojati jer se neće ni kandidirati. A to je već rijetkost u domaćoj politici.