Naime, to je jedna od mogućnosti nakon višetjednih pregovora o sastavljanju nove Vlade te sukladno tomu nove parlamentarne većine. Nakon što je Most nezavisnih lista kao treća strana po broju osvojenih saborskih mandata kao uvjet za svoju podršku novoj vlasti istaknuo načelo tripartitne Vlade s nestranačkim predsjednikom na njezinu čelu, odmah se postavilo pitanje tko bi bio novi premijer i – zašto mora biti nestranački. Očito zbog konsenzusa kakav su zamislili Mostov čelnik Božo Petrov i suradnici pretpostavljajući da će jedino nestranačka osoba na čelu Vlade moći djelovati ujedinjujuće u odnosu na HDZ-ovu i SDP-ovu koaliciju. K tome, nestranački bi premijer predstavljao podjednaku političku udaljenost od obojice predsjednika najjačih hrvatskih političkih stranaka koje na taj način ne bi bile dovedene u situaciju da je čelni čovjek one druge ključna osoba nove vlasti.

Pritom sam Most nezavisnih lista nije niti predložio da njegov predstavnik bude novi premijer kako se to ne bi shvatilo kao trgovanje najutjecajnijim političkim položajem u hrvatskom sustavu vlasti. Ovako se čeka tko će na kraju pristati na ideju nestranačkog premijera te tko će u konačnici biti predložen za to mjesto. A mjesto predsjednika Vlade uistinu je najvažnija politička dužnost u zemlji. Otkako je Hrvatska na prijelazu tisućljeća ustavnim promjenama dotadašnji polupredsjednički sustav zamijenila parlamentarnim, Vlada Republike Hrvatske najoperativnije je tijelo u sustavu vlasti, a njezin predsjednik najistaknutija ličnost. Vlada, među ostalim, predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru, predlaže državni proračun i završni račun, provodi zakone i druge odluke Hrvatskog sabora, vodi vanjsku i unutarnju politiku, usmjerava i nadzire rad državne uprave te brine o gospodarskom razvitku zemlje. Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, a stupa na dužnost kada joj povjerenje iskaže većina svih saborskih zastupnika, konkretno njih 151. Na čelu je Vlade predsjednik koji predlaže ostale članove Vlade nakon što mu Predsjednica Republike povjeri mandat za sastav Vlade. Posve je jasno je da političkim životom u Hrvatskoj već petnaest godina dominira Vlada, a Vladom njezin predsjednik.

I tko bi temeljem ovih ustavnih normi sljedeće četiri godine trebao preuzeti odgovornost za vođenje Vlade? Prema prijedlogu Mosta ne nužno netko koga je bilo tko u Hrvatskoj birao na izborima. To je moguće jer Predsjednica Republike mandat za sastavljanje Vlade povjerava osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika, a mandatar postaje predsjednikom Vlade kada se to povjerenje i potvrdi u Hrvatskom saboru. Tako najmoćnijom političkom figurom u zemlji može postati osoba koja nije osvojila mandat na izborima niti se na njima uopće natjecala. Doda li se tomu da se inzistira da ta osoba bude nestranačka, novi premijer ni posredno ne bi uživao povjerenje birača koji su birali konkretna imena i prezimena na izborima te konkretne stranke i koalicije. Politička praksa poznaje nestranačke, 'prijelazne' premijere, ali obično ne nakon neposredno završenih izbora koje vode ili do nove vlasti ili do novih izbora. Dosad se prije izbora uvijek znalo tko ispred koje stranke odnosno koalicije može biti premijer i to je utjecalo na odluku birača. Izbori i služe za predstavljanje ljudi i programa.

Mostov prijedlog jest način da se dođe do rješenja sastavljanja nove Vlade, ali je krajnje upitan s demokratskog polazišta. Zar nitko među 151 izabranim zastupnikom s punim legitimitetom nije dovoljno dobar biti predsjednikom hrvatske Vlade? I zašto? Zato što su svi odreda neposobni ili zato što su svi izabrani sa stranačkih i koalicijskih lista? Zašto se onda ovo načelo ne bi primijenilo i na sam Sabor kojega bi u tom slučaju činile isključivo nestranačke osobe kao jamstvo izglasavanja reformskih odluka? Na poslijetku, zašto bi se na izborima uopće natjecale političke stranke i njihove koalicije kada će na kraju na čelo Vlade doći nestranačka osoba? Svi akteri hrvatskoga političkog života trebaju za početak pročitati Ustav Republike Hrvatske u čijem je članku 3. kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske naveden i demokratski višestranački sustav. Kakve god bile političke stranke i njihove čelne osobe, birači na izborima odlučuju žele li ih ili ne kao obnašatelje vlasti. Od 2000. naovamo Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović postali su predsjednicima Vlade nakon što su njihove stranke pobijedile na izborima, a oni sami sudjelovali u izbornoj utrci i osvojili saborske mandate.

Što god tko mislio o Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, njihove su stranke i koalicije na ovogodišnjim parlamentarnim izborima dobile najviše glasova i mandata. Dapače, obojica su dobili i najviše preferencijskih glasova među svim kandidatima na izborima. Zoran Milanović osvojio je 49.379 glasova u I. izbornoj jedinici, a Tomislav Karamarko 43.006 u IX. izbornoj jedinici. Nije li nedemokratski da se kandidatima s takvim rezultatima na izborima unaprijed onemogući preuzimanje odgovornosti za sastavljanje Vlade u skladu s ustavnim odredbama? Ne uspiju li, Ustav je jasan. No, nije jasno zašto bi netko bez izbornog legitimiteta te bez i jednog osvojenog glasa na izborima, došao na najvažniji politički položaj u zemlji? Tko je birao nestranačkog premijera? Čemu onda služe izbori kao izražavanje političke volje i o političkim strankama i o njihovima članovima? Nestranački premijer bez izborne baze ubrzo bi se našao na brisanom prostoru. Dogovorna demokracija s gotovo svima u vlasti i s nestranačkim premijerom bez natjecanja na izborima, pretvorila bi hrvatsku političku zbilju u veću karikaturu nego što jest. Osim ako joj cilj nije crni humor.