70. OBLJETNICA SJEVERNOATLANTSKOG SAVEZA

Stručnjak analizira za tportal: Aneksija Krima udahnula je novi život u NATO i skinula mu prašnjavi pokrivač

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 31.03.2019 14:33
  • Objavljeno 31.03.2019 u 14:33
Branimir Vidmarović

Branimir Vidmarović

Izvor: Pixsell / Autor: Auto

Sjevernoatlantski savez ovih dana proslavlja 70. obljetnicu postojanja, a istovremeno Hrvatska bilježi svoje desetogodišnje članstvo u NATO-u, u koji je ušla pet godina prije pristupanja Europskoj uniji. O prošlosti i budućnosti NATO-a, ali i o njegovoj sadašnjici, koja se smatra poprilično turbulentnim razdobljem u povijesti tog najuspješnijeg obrambenog saveza, te o hrvatskom članstvu tportal je razgovarao s analitičarom međunarodnih odnosa Branimirom Vidmarovićem

Smatra se kako ovaj obrambeni savez, osnovan 4. travnja 1949. godine u Washingtonu kao međudržavna organizacija unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na samostalnost, prolazi kroz razdoblje već otprije poznatih, ali i dosad nepoznatih sigurnosnih prijetnji koje zahtijevaju zajednički odgovor i različite pristupe.

Savez je, naime, nakon završetka Hladnog rata dobio još nekoliko važnih zadaća, poput uspostave sigurnosnih partnerstava s državama koje se protežu sve do srednje Azije. Kao odgovor na promjene u cjelokupnom sigurnosnom okruženju, NATO je preuzeo i niz novih zadaća, koje ne uključuju samo rješavanje nestabilnosti uzrokovanih regionalnim i etničkim sukobima u Europi, već i prijetnje koje dolaze izvan euroatlantskog područja, ponajviše iz Rusije, Kine te s Bliskog istoka, već ustaljenih neuralgičnih točaka po savez.

Iako su akteri blokovske podjele podjednako aktualni kao i 1949. godine, stručnjak za međunarodne odnose Branimir Vidmarović zapaža kako se današnji NATO po mnogočemu razlikuje od onog hladnoratovskog.

Branimir Vidmarović

Branimir Vidmarović

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Vidmarović podsjeća kako je NATO koncipiran u složenom razdoblju poslijeratne nesigurnosti Europe i straha Francuske od njemačkog oporavka, začet i konstruiran u složenim diskusijama i licitacijama u samoj Americi, oprečnim mišljenjima o izolacionizmu i možebitnom konfliktu zbog problematičnih odnosa između doktrine Trumana, Marshallova plana i UN-a.

NATO je, pojašnjava tportalov sugovornik, u konačnici 1949. utemeljen kao politička organizacija koja je, prema riječima povjesničara Younga i Kenta, trebala 'podići moral' zapadnoeuropskih država kako bi se učinkovitije oduprle svojim domaćim lijevim strankama i ideologijama.

Kriza identiteta

'U sjeni razorne nuklearne moći SAD-a i SSSR-a, NATO nije mogao učinkovito vojno braniti Europu. Iako se predodžba o sovjetskoj prijetnji uvelike temeljila na procjeni čuvenog diplomata Georgea Kennana, stvaranje takve organizacije trebalo je uvjeriti europske elite i javnost da SSSR i komunistička ideologija predstavljaju veliku i stvarnu opasnost koja zahtijeva velik američki otisak u Europi. Na konferenciji posvećenoj tridesetoj obljetnici saveza 1979., Henry Kissinger rekao je da nije moguće odgovoriti na pitanje zašto je NATO uspješan; zbog dobrih politika ili zbog toga što SSSR nikada nije mislio napasti saveznike?', podsjeća Vidmarović, dodajući kako je kasnije, povodom šezdesete obljetnice NATO-a, Zbigniew Brzezinski proglasio da je on usprkos kritikama uspjeh, ponajviše u tome što je stao na kraj prepirki unutar samoga Zapada o 'transoceanskoj i europskoj nadmoći'.

Analitičar precizira kako su nestanak opasnosti sveobuhvatnog nuklearnog rata i pad SSSR-a otvorili novi prostor za NATO.

'No taj novi prostor došao je pod cijenu nesređene vizije i identitetske krize koja do danas nije u potpunosti prebrođena. Primjerice, profesor na Harvardu i kolumnist časopisa Foreign Policy Stephen Walt rekao je da je završetkom Hladnog rata nestao osnovni smisao organizacije - kolektivna zaštita. Unatoč tome, NATO je postao iznimno aktivan u područjima i pitanjima koja se tek indirektno i hipotetski tiču sigurnosti članica. Tijekom Hladnog rata, NATO nije proveo nijednu vojnu operaciju. Sve NATO-ve operacije odvile su se, i odvijaju u novije doba, nakon završetka Hladnog rata. Više od toga, prvi pravi okršaj sa smrtnim ishodom između NATO-ve članice i Rusije dogodio se sasvim nedavno, 2015., kada je turski zrakoplov oborio ruski', kaže za tportal analitičar s doktoratom Moskovskog državnog sveučilišta međunarodnih odnosa (MGIMO).

Potiho zaziranje

Pritom naglašava kako je nekadašnja članica Američkog vijeća za sigurnost Elizabeth Sherwood-Randall rekla da operacije NATO-a stvaraju krizna područja u kojima je žurno bitnije od važnoga, a pritom NATO-vi lideri nemaju vremena za strateško planiranje i ne razmišljaju o budućnosti organizacije.

Ovi i slični problemi prate NATO i danas, kaže sugovornik i dodaje kako se čuju kritike da je on postao američka organizacija za rješavanje američkih problema.

Pored toga, današnji NATO nije jedinstven u svom stavu prema svjetskim problemima, a čelnici zemalja članica i javnost često se skeptično odnose prema operacijama poput one u Afganistanu. Turska kao strateški važna članica saveza otvoreno se suprotstavlja kolektivnim ideološkim i vojnim normama, dok se Grčka i Turska u svom povijesnom sporu oko Cipra, kao i prije, jednostavno zanemaruju.

Vidmarović zapaža kako Poljska potiho zazire od izgradnje veza s NATO-om i prebacuje fokus na izravnu vojnu suradnju sa SAD-om. Nedavno se pojavio i problem velikog transatlantskog nepovjerenja između SAD-a i Europe. Europske zemlje, dodaje, počele su sumnjati u kolektivnost američkih poduhvata, poput Sjeverne Koreje, kao i u američku privrženost kolektivnoj obrani u Europi.

  • +14
  • +11

Američka vojska

Izvor: US Army / Autor: Sgt. Ken Scar

Dva puta su zemlje u znak protesta istupale iz vojne suradnje NATO-a, Grčka 1974. i Francuska 1966., podsjeća Vidmarović, nadodajući kako to znači da je NATO dovoljno čvrst da preživi pojedinačne konflikte članica, ali i da su ti konflikti stvarni.

Stari i razumljivi protivnik

Analitičar je uvjeren kako je ruska aneksija Krima udahnula novi život u Sjevernoatlantski savez, odnosno 'skinula prašnjavi pokrivač sa staroga smisla egzistencije'.

'Rusija je stari i razumljivi protivnik. Ali promijenila se i tehnologija te logika ratovanja i svijet. Nove prijetnje medijskih kampanja, subverzivnog utjecaja na predodžbe i javno mišljenje, kibernetičkog ratovanja i terorizma mijenjaju naše shvaćanje prijetnje. NATO će se morati prilagoditi. Tu će osnovni problem biti definicija čuvenog članka 5., njegove interpretacije i logike primjene. U uvjetima kada je prijetnja od klasičnog velikog bilateralnog ili multilateralnog rata ipak vrlo mala, veliko je iskušenje maskirati svoje partikularne nacionalne interese u nekom dijelu svijeta u pitanje zajedničkog reagiranja. Mora postojati distinkcija između jednostranih i zajedničkih ciljeva', ocjenjuje, uz dodatak kako je spomenuta Francuska 1966. izašla iz vojnog krila NATO-a zbog američkog pritiska oko napuštanja Sueza, u čemu je Pariz imao svoje interese.

Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je na Krimu sudjelovao u obilježavanju pete obljetnice ruske aneksije toga poluotoka

Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je na Krimu sudjelovao u obilježavanju pete obljetnice ruske aneksije toga poluotoka

Izvor: Profimedia / Autor: nn

Zanimalo nas je i kakva je budućnost NATO-a obzirom na poremećene odnose s Rusijom i SAD-om, ali promatrajući tu problematiku kroz prizmu naše regije.

Vidmarović smatra kako NATO treba definirati budućnost odnosa s Rusijom te definirati okvire dijaloga i postaviti ciljeve, ali i sagledati stara postignuća, ocijeniti ih i korigirati s obzirom na novu realnost.

'Rusija provodi agresivnu politiku na području bivšeg SSSR-a, ali nezamislivo je da napadne europsku državu. Nuklearni potencijal SAD-a još uvijek je najjači argument. Osim toga, vojni stožeri SAD-a i NATO-a u stalnoj su komunikaciji s ruskim stožerima u ciljem sprečavanja bilo kakvih incidenata na moru, zraku i kopnu i njihove brze sanacije, ukoliko do incidenta ipak dođe. Animozitet između NATO-a i Rusije u nekoj mjeri više se temelji na povijesti, simbolizmu i percepcijama nego na stvarnoj prijetnji. Za baltičke ili istočnoeuropske zemlje razgovori o ruskoj prijetnji dobar su politički i promidžbeni alat, kojim čelnici mogu popraviti svoje političke pozicije i imati neke koristi. Isto tako je činjenica da je percepcija konfrontacije NATO-Rusija jako stara i snažna. Nijedna strana ne shvaća drugu olako i stvari se ne mogu, i neće, promijeniti preko noći. Iskustvo dvijetisućitih naučilo je strane ne vjerovati u pozitivne pomake', smatra stručnjak iz područja međunarodnih odnosa.

Vječni status quo

Osim toga, NATO i Rusija su jedan drugome u nekom smislu raison d'etre, dodaje, uz pojašnjenje kako Rusija gradi svoju procjenu europske sigurnosti u kontekstu NATO-a.

'NATO se sada konačno ponovo našao na istim starim tračnicama. Kissinger je nekoć rekao da je NATO jako loš u detantu, odnosno u smirivanju napetosti. Dodat ću da je i Rusija jednako loša u tome', ocjenjuje Vidmarović i predviđa kako će stanje ni na nebu ni na zemlji, odnosno ni mira ni rata, potrajati još dugo.

  • +7
  • +4

NATO vježba u Norveškoj

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

'Kada nema pravih pitanja, nema ni pravih odgovora. Rusiju smeta to što je NATO – NATO, a NATO smeta što je Rusija – Rusija. To je nikakva pregovaračka pozicija. Stvari će zakomplicirati i napuštanje Sporazuma o projektilima malog i srednjeg dometa. Ukoliko se SAD i Rusija odluče na raketni pritisak jedan na drugog, nepovjerenje i animozitet će rasti. Također, dosta ovisi i o SAD-u. Amerika je pokretač saveza i jedini pravi sigurnosni jamac. Ostale zemlje članice prihvaćaju tu poziciju, ali im istovremeno smeta to što se u zadnje vrijeme ta nadmoć snažno ističe. NATO je ipak demokratski savez slobodnih zemalja. Osim toga, u zadnje vrijeme i SAD ima svoje sumnje u savez. Zato Europa i druge zemlje počinju kreirati svoju viziju, razmišljati o vlastitim sigurnosnim opcijama, a to jako šteti transatlantskoj sponi. Za Europu bi lakše bilo kada bi Washington čvrsto sugerirao smjer NATO-a prema Rusiji: opkoljavanje ili dijalog, iščekivanje ili bildanje. Manjak američke vjere i vizije saveza automatski se prelijeva na sve', mišljenja je tportalov sugovornik.

Vidmarović nam je ponudio i ocjenu 10-godišnjeg hrvatskog članstva te njezine uloge i koristi unutar saveza.

  • +25
  • +22

Ispraćaj 10. hrvatskog kontingenta u misiju u Afganistan

Izvor: Pixsell / Autor: Borna Filic/PIXSELL

Analitičar ističe kako je Hrvatska sasvim pristojno ispunila sve svoje obaveze.

Hrvatska: Populističke gluposti

'Ona šalje kontingente u sva žarišta, sudjeluje u svemu što se traži od nje. U potpunosti poštuje propise i standarde. Od zemalja poput Hrvatske drugo se ni ne očekuje. Logika saveza u kojem postoji dominantan centar i nekoliko vodećih sila je za male zemlje ili bandwagoning, odnosno prikopčavanje, ili balance of power, odnosno ravnoteža moći. U našem i regionalnom slučaju to je prikopčavanje na jačeg. To je komocija te sigurnost i identitet. Obavljamo svoje dužnosti i računamo na političku, sigurnosnu i materijalnu pomoć. Zauzvrat smo lojalni i radimo što se traži od nas. Nabrojani čimbenici su sami po sebi koristi, a tu treba biti realan i ne očekivati više. Najveća korist će se osjetiti kada (ako) sve zemlje regije postanu članice NATO-a, iako je za elite profitabilno imati susjeda izvan saveza jer imaju mogućnost potencirati sigurnosne razgovore i podizati vlastitu važnost. Ali to su već igrice', smatra analitičar.

  • +11
  • +8

Premijer Plenković lani je primio glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Budući da pojedine stranke poput Živog zida učestalo pozivaju na izlazak iz saveza, zanimalo nas je stručno mišljenje je li uopće racionalno razmišljati o napuštanju NATO-a.

'To su populističke gluposti. NATO je barijera. Ako ništa drugo, štiti nas od malicioznih te sumnjivih utjecaja i ideja. Uvijek se možemo pozvati na članstvo u NATO-u i to nešto znači. Bez NATO-a, tko zna koje ideje i pokreti bi ovdje mogli uzeti maha. Nismo dovoljno politički i društveno zreli da možemo sami probrati štetno od korisnog. NATO nam treba kao smjernica. Ništa manje važno - čemu napuštati organizaciju koja je, bez obzira na sve, u Europi više-manje uspješna i koja nam, zlu ne trebalo, može pomoći? Čemu napuštati organizaciju koja ima logističke, vojne, humanitarne, zdravstvene, krizne, obavještajne i kontraobavještajne kapacitete? Nezrelo je smatrati da Hrvatskoj to ne treba', zaključuje Branimir Vidmarović.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!