Nestanak s radara, raspad letjelice na 10.000 metara u zraku, otkazivanje motora, gubitak kontrole nad komandama, sudar s planinom, drugim zrakoplovima – sve su to strahovi zbog kojih bi autor ovog teksta radije puzao do bilo koje destinacije do koje se inače leti avionom. Barem da sam ove retke pisao na današnji datum prošle ili ranijih godina. No u listopadu 2025. godine redakcija me poslala na tečaj oslobađanja straha od letenja.

Za one koji se ne sjećaju ili nisu čitali tu priču, ovaj program, kakav postoji i u drugim državama Europe i svijeta, u Hrvatskoj se provodi u suradnji sa Zračnom lukom Zagreb već 15 godina. Posrijedi je cjelodnevni program, koji je tada koštao 530 eura, a uključuje cijeli dan ispitivanja svega što vas brine oko leta kroz razgovor s avijacijskim stručnjacima i djelatnicima, kao i psihoterapeutima koji su nam otkrivali trikove kako se psihički nositi sa strahom i opustiti se vježbama disanja.

Također, bila je to prilika upoznati se s drugim polaznicima koji su dijelili strah od letenja. U prvom redu, tada shvatite da niste usamljeni sa svojim problemima te ste okruženi ljudima koji itekako suosjećaju i razumiju kroz što prolazite svaki put kada se nađete ispred zračne luke.

Nakon teorije slijedi i praksa: let zrakoplovom do Osijeka, a potom povratak busom do Zagreba. Prema dosadašnjim rezultatima, čak 96 posto polaznika pomoću ovog tečaja ili se potpuno oslobodi straha ili im se on drastično smanji.

Lako je sa stručnjacima, a što kad si sam?

Sve u svemu, čini mi se da je program doista bio učinkovit. Osim što je let do Osijeka prošao bez straha i problema, često se događalo da bih čuo zvuk aviona koji para zagrebačko nebo, pogledao gore i zapitao se kamo ide. Čak bih zavidio putnicima koji mi lete iznad glave, s čežnjom da im se pridružim u nekom drugom mjestu, daleko od svakodnevice.

Međutim činjenica je da je let do Osijeka bio popraćen avijacijskim stručnjacima i psihoterapeutima koji su po potrebi svakome od nas pomogli kada bi nas uhvatio strah ili panika. Što je sa stvarnim letom? Onim na kojem si sam sa sobom, okružen putnicima koje ne poznaješ. Kao i na samom tečaju, lako je teoretizirati – treba to provjeriti u praksi.

U siječnju sam doznao da letim u ožujku: Super, no sikiriki

Nakon te pustolovine vucarao sam se uokolo kao reporter, ali sve su to lokacije za koje je dovoljna bila vožnja u cestovnom prometu.

No, konačno, pet mjeseci od tečaja stigao je zadatak dostojan avionskog leta. Putuje se u Bruxelles, u Europski parlament.

S jedne strane odlična je to prilika za zanimljive priče, a s druge i konačna provjera jesam li se doista riješio straha od letenja.

Da ću krajem ožujka ponovno sjesti u avion, doznao sam u siječnju, a i ranije sam karte za let imao najmanje dva mjeseca unaprijed. To bi uvijek značilo dva mjeseca anksioznosti, nervoze, osjećaja kao da živim posljednja dva mjeseca u životu, a tjedan prije odlaska u pravilu bih posjećivao roditelje, za slučaj da je to zadnja prilika da se vidimo.

Ovog puta, srećom, takve strepnje nije bilo; čak bih mogao i zapjevati onu 'No sikiriki, sikiriki no, no' Ede Maajke. Naprosto sam prolazio kroz svoj svakodnevni život strpljivo čekajući i veseleći se pustolovini u glavnom gradu Belgije. Tu i tamo bacio bih pogled na svoju diplomu nakon završenog tečaja pjevušeći si onu poznatu pjesmu: 'Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine'.

Prebacilo me kad sam vidio kartu (ali blago)

Da budemo precizni, bilo je tako do srijede 18. ožujka, kada me u mailu dočekala potvrda avionske rezervacije i više informacija o letu 22. ožujka. Polijetanje: 18.05 sati. Slijetanje: 19.55 sati. Izravan let, sat i 50 minuta neprestanog boravka iznad zemlje.

Anksioznost me nije pogodila toliko jako kao ranije, ali moram priznati – vratila se. Počela me kopkati ta četiri dana nervoza s obrisima nekih strahova kojih se dobro sjećam još od prvog leta za Manchester 2018. godine. Moram priznati da sam u nekoliko takvih trenutaka potegnuo žesticu, ali srećom ni približno koliko sam je pio u danima prije ranijih letova.

Umjesto toga, okrenuo sam se priručniku koji sam dobio te se prisjećao onoga što mi je bilo najvažnije čuti i doznati na tečaju.

Što je bilo u onome priručniku?

Prošao sam ponovno spise o tome kako su piloti utrenirani za sve probleme te da uvijek postoje alternative za slijetanje, kako su same letjelice otporne na turbulencije, a u slučaju ekstremne meteorološke nepogode dobiju na vrijeme meteorološke informacije te mogu izbjeći takve opasnosti. Još važnije, prisjetio sam se da se u najgorem slučaju, ako me uhvati panika, mogu javiti stjuardesama jer su utrenirane za pomaganje ljudima i u takvim situacijama.

S psihoterapijske strane dobili smo brojne savjete, ali uz napomenu da će svakome nešto drugo biti korisno. Osobno, najbolje mi odgovara vježba disanja: udah na nos četiri sekunde te izdah na usta osam sekundi kroz zube. Efikasna je to vježba – trebao bih je koristiti i za druge stresne situacije u životu. Kao i to da kada te uhvati nervoza, prošeći, protresi ruke, koristi tijelo. Lakše se tako smiriti nego stajati na mjestu i držati stres u sebi.

Tih nekoliko trikova držalo me kad god bi mi porasla nervoza. Dakle, malo je zapinjalo, ali ipak mi je ovo bilo najmirnije iščekivanje leta do sada.

Više me brinulo da se ne osramotim u Europskom parlamentu

Konačno, stigao je i dan samog leta. Tog sam se jutra probudio neobično spokojan. Kao da me obuzimala nervoza više zbog iščekivanja dana samog putovanja, a ne straha od toga da je ulazak u avion zadnja stvar koju ću napraviti.

Dok sam ranije strahovao da neću stići na destinaciju, ovoga sam puta se radovao tome da će se to doista dogoditi. Vidjet ću Bruxelles. Na putu do zračne luke krenula je ipak mala nervoza, ali prisjetio sam se tečaja, protresao ruke i prolazeći do checkpointa stigao do tranzitne zone, gdje sam čekao ulazak na terminal. Uranio sam dobra tri sata.

Upijao sam prizore drugih ljudi u zračnoj luci. Onih koji su strpljivo sjedili i gledali u mobitele, lagano ćaskali, pili i jeli po onim besramno skupim cijenama. Na licima im nisam vidio nikakav strah ni nervozu. Eventualno nestrpljivost jer se jedva čekaju ukrcati u neki od aviona koji se vide kroz prozor te stići do koje god su se već destinacije zaputili.

Prvi put osjećao sam se kao i oni. Opušteno, nema panike oko leta. Ako išta, ima panike oko toga jesam li se dovoljno pripremio za novinarske zadatke u Bruxellesu. Izvadio sam podatke o Europskom parlamentu i stao ih čitati, sve dok mi se nije pridružila kolegica s RTL-a Dunja Stanković. Objasnio sam joj da radim ovu reportažu pa mi je (zahvalan sam joj) pomogla s nekima od fotografija za potrebe članka.

Prvi let u kojem sam uživao

I konačno, krenuo je glavni test. Ukrcaj u zrakoplov, pa i sam let. Kao i ranije, pokazao sam kartu i osobnu iskaznicu. Kao i ranije, sjeo sam u zrakoplov. Kao i ranije, gledao sam upute stjuardese što napraviti u 'ne daj bog situaciji'. Ali za razliku od svih dosadašnjih letova, nisam bio napet kao puška i strahovao da će nešto poći po krivu. Sama činjenica da se eventualno mogu javiti stjuardesi u slučaju panike osigurala je da panike uopće nema.

Zrakoplov je poletio te me kao i inače lupio onaj adrenalin prilikom uzdizanja. Ovoga puta bila je to samo zabava bez straha od nekakve smrtne opasnosti. Kao vožnja vlakom smrti. Sa smiješkom sam slušao glazbu, a nekoliko puta se, kao i cijeli zrakoplov, zatresao malo lijevo, pa desno zbog turbulencija. Ali samo sam se nasmijao na taj fora osjećaj adrenalina. One su kao valovi koji malo zatresu brod. Bezopasne, jer avion je i više nego otporan na te udare zraka. Veći je problem ako niste zavezani pa se možete ozlijediti.

Gledao sam kroz prozor, zadivljen time što su oblaci sakrili tlo i ustvari nisam imao pojma gdje se nalazim. Kasnije su se pojavili obrisi Alpa, što je sugeriralo da smo negdje na austrijsko-švicarsko-njemačkom području.

Potom su se krenuli pojavljivati obrisi gradova, nemam pojma kojih. Zamišljao sam da netko dolje možda gleda u naš zrakoplov koji blinka svojim crvenim svjetlima na noćnom nebu te možda zavidi nama koji putujemo, a on je zaglavio u svojoj svakodnevici.

Ponekad je, neću lagati, bilo malo i dosadno. No razgovor sa suputnicom s RTL-a skratio mi je vrijeme. Dosada u zraku, daleko iznad zemlje. Zanimljiv problem, jer inače ga baš i nemate kad se bojite.

'Letimo iznad Njemačke, na visini smo od 38 tisuća stopa, za pola sata slijećemo u Bruxelles', rekao je na razglasu kapetan, malo razbivši nagađanja koje to dijelove Europe nadlijećemo. Veselilo me to da smo blizu Belgije.

Krenulo je slijetanje. S povremenim naginjanjem avionom na moju stranu. Dogodilo se to i na mom prvom letu 2018. godine za Frankfurt. Srećom, ovaj put sam shvaćao važnost i nužnost tog manevra kako bi zrakoplov skrenuo i namjestio se u odgovarajući položaj. Nije to bio gubitak kontrole nad letjelicom, kako sam prije mislio, te sam se zabavljao jer me sve to podsjećalo na neku fora vožnju u zabavnom parku.

Pri polijetanju su mi se začepile uši, što mi nije smetalo, a po slijetanju kao da sam osjetio blagu glavobolju, dok smo se spuštali s visine. No jedva da se sjećam toga jer su obrisi Belgije i predgrađa Bruxellesa postajali sve jasniji i bliži u svojem noćnom izdanju. Konačno, sletjeli smo. Došli smo u jednu od najvažnijih zračnih luka europske diplomacije.

Sve u svemu, ovo je bio prvi let u životu u kojem sam uživao. Koliko god bio skeptičan prema tome da jedan dan tečaja može pretvoriti jedan od mojih najvećih strahova u zabavnu i ugodnu vožnju, drago mi je vidjeti da su takvi rezultati stvarno mogući. Umjesto grča – zabava, a uz još nekoliko letova, uopće ne sumnjam da bi mi to moglo postati normalno kao i vožnja busom i drugim oblicima javnih prijevoza. No treba biti pošten pa reći da me panika malo hvatala u dane pred let, zbog čega sam i izvodio one psihofizičke vježbe. Srećom, efikasne su.

Živ i u Bruxellesu: I drugima s tečaja lakše je letjeti

To je bilo moje iskustvo, čije dojmove slažem u ovom tekstu u hotelskoj sobi u Bruxellesu. Da, nije baš da sam bio potpuno opušten pred let, ali strah je bio značajno manji i kraće je trajao nego ranije, a čak se i ne brinem oko povratka u Zagreb. Avantura novog grada čeka. Ipak, htio sam provjeriti i kako su s letenjem sada, nakon pet mjeseci, neki od drugih polaznika, od kojih sam se nekima javio malo prije puta.

Toni Čagalj iz Splita, inače zapovjednik na brodu, s kojim sam se dobro sprijateljio jer smo zajedno sjedili na letu za Osijek, rekao mi je nakon tog slijetanja da se riješio 80 posto svog straha. Na tečaj se odlučio jer je planirao letjeti već idućeg tjedna s obitelji u Disneyland. Naposljetku, sve je prošlo dobro, a kako kaže, preporučuje to jer je 'puno lakše kad te netko stručan usmjeri'.

'Letija sam u Pariz i bilo je super. Nikakva nervoza, slušalice u ušima, žvakanje žvake zbog tlaka i dvi ure su brzo prošle', sažeo je svoje iskustvo Toni šaljući mi fotografije iz aviona.

Fotografije sa svog leta poslala mi je i Hana Librenjak, farmaceutkinja iz Zagreba. Prisjetila se da je na tečaj otišla na poticaj oca, koji ga je našao, te mu je zahvalna na odličnom iskustvu. Već sada gleda kamo će otputovati na kratki odmor za Prvi maj, a ubrzo nakon tečaja letjela je u Berlin.

'Let je bio kratak i uvjeti su stvarno bili idealni, bilo je baš super. Na trenutke me hvatala nervoza, ali bih onda radila one vježbe s disanjem ili ono 'kao s prizemljivanjem' i zamislila da smo svi mi s tečaja skupa na letu pa mi je bilo puno lakše. Dosta mi je pomoglo i sve ono što je kapetan objašnjavao u tehničkom smislu: kada se što događa i koji su zvukovi, tako da je i to bilo cool. Ponijela sam čak i onaj šalabahter pa sam ga malo čitala prije leta i podsjećala se', opisala je Hana.

U konačnici, iskustva brojnih s ovog tečaja su pozitivna, no činjenica je i to da 96 posto uspješnosti znači četiri posto neuspješnosti. Međutim bilo da je posrijedi letenje ili bilo koji drugi strah, nije naodmet potražiti pomoć i vidjeti kako stvari funkcioniraju.

Čak i ako ne uspije, ključne odlike čovjeka oduvijek su bile domišljatost i upornost, kao i spoznaja da čak i ako nešto nismo uspjeli postići, kao što je rješavanje straha, ipak smo pokušali sve što se moglo, pa ostaje čekati i vidjeti hoće li se pojaviti neko novo rješenje.

A ako uspijemo, onda je to da živimo kvalitetniji i opušteniji život zato što smo se usudili riskirati i promijeniti situaciju fantastična nagrada.