Da me urednica prije nekoliko tjedana poslala napraviti reportažu iz Somalije, bio bih nervozan zbog brojnih opasnosti u toj zemlji jer je dom terorističkoj grupi Al Shabab i općenito je poznata kao jedna od najopasnijih država na svijetu. No ono čega bih se ustvari nasmrt plašio bila bi činjenica da svi reporteri na taj opasan zadatak putuju avionom. Primjerice, iz Istanbula do somalijske prijestolnice Mogadishua procijenjeno trajanje leta je šest sati, a k tome i do Istanbula treba doletjeti, jer tko bi me normalan u Tursku iz Zagreba slao brodom, vlakom ili autobusom (ma koliko ja inzistirao na tome).

Strah od letenja jedan je od najraširenijih strahova te ga iskusi čak 64 posto žena i 34 posto muškaraca. No bilo da nikada niste letjeli ili se u avionu nikako ne možete opustiti, postoje i tečajevi pomoću kojih se možete osloboditi te muke, a na jedan od njih osobno sam 'doletio' u hotel Garden Hill u Velikoj Gorici.

Stotinu polaznika u 15 godina: 'Kilometar autoceste ne vodi nikamo, ali kilometar zračnog puta...'

Riječ je o jedinom ovakvom tečaju u ovom dijelu Europe te se provodi već 15 godina u suradnji sa zračnom lukom u Zagrebu kao cjelodnevni program za 530 eura. Vodi ga Matej Emer, ekonomist kojemu je brat avijatičar te je, iako se osobno ne boji letenja, otišao na tečaj tog tipa u Britaniji. Potom je u Hrvatskoj, u suradnji sa zračnom lukom, okupio tim stručnjaka spremnih pomoći onima koji ne žele gledati nebo samo s tla, već i s avionskog prozora. Dosad su imali stotinu polaznika te svi oni dobiju perspektivu pilota, kontrolora leta, meteorologa, stjuardese, ali i psihologa, da bi se njihov strah vezan uz letenje obradio sa svih strana. No pričati je lako, stoga je sam vrhunac ovog iskustva 35-minutni let do Osijeka na visini od pet tisuća metara i uz pratnju predavača, ali naglašava se da nismo obavezni letjeti ako se ne osjećamo spremni za to. Tako nam je jedan od polaznika rekao da je već bio na tečaju, ali se nije usudio ući u avion, no vratio se i ovoga puta je uspio, što je u svima nama pobudilo osjećaj divljenja i poštovanja.

Od 23 osobe u našoj grupi, samo se tri nisu ukrcale na let. Ipak, kako su nam rekli organizatori, riječ je o onima koji su se ispričali navodeći da neće moći letjeti iz objektivnih privatnih razloga, nevezanih uz učinkovitost samih predavanja koja smo slušali. Dosadašnji rezultati su fantastični te se čak 96 posto polaznika pomoću tečaja ili potpuno oslobodi straha ili im se on drastično smanji.

Te je podatke istaknula i Lidia Capković Martinek, glasnogovornica Zračne luke Franjo Tuđman - Zagreb, pozdravljajući sudionike na početku tečaja koji je krenuo u devet sati ujutro kao cjelodnevna priprema za kratko, ali sudbonosno putovanje u devet navečer. Kao misao vodilju, rekla je da 'kilometar autoceste ne vodi nikamo, ali kilometar zračnog puta vodi vas u cijeli svijet'.

'Moram reći da su svi naši djelatnici educirani za komunikaciju s putnicima te posebno tretiramo pitanje fobija. Ovo je jedini ovakav tečaj u našoj regiji i jedan od njih pet-šest u Europi. Sudionicima uvijek zahvalim na dolasku i hrabrosti da se suoče sa svojim fobijama, a to su sve naši potencijalni putnici', rekla je Capković Martinić za tportal.

Dodala je i da polaznici lete redovnom linijom, na koju se potencijalno mogu ukrcati i drugi putnici, iako se za naš konkretni nedjeljni let nije prijavio nitko izvan tečaja. Upitana pridaje li se neka veća sigurnost ovom letu zbog 'malo nervoznijih putnika', glasnogovornica zračne luke kaže da se svaki let tretira na jednakoj, maksimalnoj razini. Istaknula je da je zračni promet visoko regulirana industrija na razini svijeta, Europe i države te se prate sve sigurnosne procedure, kao i nove regulacije za njihovo poboljšanje.

Ekipa koja me razumije: Priznavanje straha bez podsmijeha

Sam dolazak na tečaj autoru je ovog teksta, kao i brojnim drugima, bio popraćen nervozom, grčem u želucu, pa čak i skepticizmom da bi on doista mogao upaliti. Ali kako upoznajete druge sudionike, postaje malo lakše. Napokon sam vidio osobe s kojima sam u istoj statistici, a koje se inače kriju iza brojki koje čitate u istraživanjima. Bilo je ljudi različitih generacija, od kasnih dvadesetih do onih nešto starijih, čak i umirovljenika. Neki su došli jer nisu nikada letjeli, ali većina polaznika imala je iskustva s time. Bilo na predavanjima i radionicama, bilo u pauzama za kavu i ručak, brzo smo se sprijateljili te koristili svaku priliku za razgovor i razmjenu iskustava – bez straha od podsmijeha ili osude ljudi koji nas možda ne bi razumjeli.

U takvom okružju nije mi bio problem ispričati suputnicima da sam cijelih mjesec dana prije letova za Manchester ili Dubrovnik strahovao da živim posljednje tjedne svog života, ne vjerujući da ću na spomenute destinacije stići živ (ili se kasnije iz njih sigurno vratiti) te smatrajući da ću jednostavno završiti u onom malom, ali crnom dijelu statistike. Stoga sam cijele te letove proveo napet, očekujući svaki čas da ćemo pasti, zabiti se u planinu ili stradati na neki drugi način koji će imati klikabilan naslov u rubrici crne kronike.

Neki od mojih novih prijatelja, rekli su mi, nisu se bojali pogibije kao takve, ali im je trnce izazivao osjećaj da se iz aviona ne može izaći te su se užasavali napada panike u kojem će izgubiti kontrolu nad sobom. Neki su iskusili jake turbulencije te su mislili da će se avion raspasti. Bilo je i onih koji nisu nikad letjeli i nisu znali kako smoći snage ući u letjelicu ili su se pitali kako se uopće može disati na toj visini. Zanimljivo, jedna od polaznica rekla nam je da je letjela preko 200 puta te će to činiti i dalje, no ranija bezbrižnost u zraku napustila ju je kada je pogledala cijelu sezonu emisije 'Istrage zrakoplovnih nesreća'. Pozorno smo slušali jedni druge, ponekad se i nasmijali našim strahovima, ali smo si cijelo vrijeme bili i ostali podrška.

Kao novinar nisam mogao ne primijetiti da i sami mediji o avionima najčešće pišu samo kada su posrijedi nesreće, što sigurno ne olakšava stvari svima koji se boje, pa tako ni meni. S time se složila i polaznica s kojom ću kasnije malo više razgovarati o njezinom dugogodišnjem putničkom iskustvu u zračnom prijevozu.

'Kad osjećamo nelagodu i anksioznost, nimalo nam ne pomaže kada u vijestima čitamo katastrofične izjave – teško nam je racionalizirati stvari i panika se samo povećava. Sve je dobro kad smo doma, ali kad uz sve to trebamo sjesti u avion, to je radikalno', rekla mi je kada smo načeli temu senzacionalističkog izvještavanja medija.

Terapijom do sklada uma i tijela: 'Važno je osvijestiti vlastitu namjeru'

Ipak, uz razgovore među nama koji se razumijemo jer smo ujedinjeni u zajedničkom strahu, na tečaju su ključnu ulogu odigrali predavači. Ne samo na predavanjima, nego i u pauzama, uvijek su bili spremni družiti se s nama, odgovarati na naša pitanja te sudjelovati u razgovorima kako bi nam dali svoju perspektivu. Upravo su moć grupe i razmjena iskustava važne i time mogu biti moćnije od terapije jedan na jedan, kaže nam kognitivno-bihevioralna psihologinja Sara Bestulić. Tijekom tečaja polaznike je učila nošenju s mislima tehnikom mindfulnessa. Primjerice, kako sa zatvorenim očima ili fokusom na jednu točku, pomoću praćenja daha, fokusirati se na svoje misli i zadržati taj fokus kada nam um opet zaluta u brigu ili strah.

'Dobro je osvijestiti to da imamo misli koje su negativne, katastrofične i izazivaju nam nelagodu', rekla nam je Bestulić, a ovo joj je drugi put da pomaže polaznicima u suočavanju s njihovim strahovima na tečaju.

Predavanja psihologinje odlično su nadopunili savjeti Petre Nuelati, terapeutkinje tjelesno orijentirane psihoterapije, a ona je svoja znanja prvi put podijelila na ovakvom tečaju. Bili su to živahni dijelovi radionica, u kojima smo se razgibavali i osvijestili to da se tijelo prožeto strahom 'smrzne'. No već mikropokreti, kao što su vrtnja nogama ili rukama i glasan izdah, omogućuju nam lakše nošenje s njime. Kako nam je govorila terapeutkinja Nuelati, dodir je kao sidro i ako osjetimo, primjerice, stezanje u prsima ili želucu, stavljanje dlana na te dijelove tijela može nam omogućiti smirenje. Obje su pritom pokazale više načina tjelesnog i mentalnog opuštanja, ali naravno da svakome može odgovarati nešto drugo.

'Svatko je čovjek za sebe i na drugačiji si način može najbolje pomoći u određenoj situaciji. Izuzetno je važno osvijestiti vlastitu namjeru, preuzeti odgovornost za sebe i postepeno izlagati tijelo nelagodi da bi se povećao emocionalni kapacitet za budući susret', rekla je terapeutkinja, upozoravajući da ne postoje 'brzi popravci', pa preporučuje dodatan, jedan na jedan rad s psihoterapeutom.

Stručnjaci iz avijacije spremni odgovarati na sva pitanja: Ne sramite se reći stjuardesi da se bojite

Nekim polaznicima upravo su savjeti za nošenje sa stresom bili najvažniji. Ali, ovisno o izvoru straha, svi su jedva čekali razgovore s iskusnim stručnjacima iz avijacije – ne samo njihova predavanja, već i priliku da dobiju odgovore na sve nedoumice koje imaju, što smo svi jako dobro iskoristili. Tako nam je kontrolor leta s 38-godišnjim iskustvom na tom poslu, Želimir Trifunović, podrobno objasnio sustav komunikacije u avijaciji, a čak se osvrnuo na opažanja dronova koji su nedavno izazvali zastoje u europskim zračnim lukama te objasnio da se razvijaju i nove tehnologije za njihovo uočavanje kako bi zračni promet ostao siguran.

Pozadinu vremenske prognoze za zračni promet iz svojeg 20-godišnjeg iskustva otkrila nam je pak zvijezda TV prognoze Ana Bago. Kako je navela, ona se za zrakoplove radi za razdoblje od 24 sata te se obnavlja svakih šest sati, što može dovesti do otkazivanja letova radi sigurnosti ili upozoriti pilote na opasna područja zbog velikih grmljavinskih oblaka i onda se ona zaobilaze. Na pitanje sudionice tečaja koliko su prognoze precizne jer često one u medijima znaju biti pogrešne, Bago je naglasila da je to zato što su manje precizne ako se rade za višednevni period, kao što je u slučaju televizijske meteorologije. Stoga je predložila onima koje više zanima vrijeme da preko interneta gledaju radar kako bi preciznije doznali hoće li 'ona najavljena kiša u središnjoj Hrvatskoj doista doći u vaš grad ili mjesto'.

Onima koji se plaše osjećaja bespomoćnosti i zatvorenosti u avionu dragocjeno je bilo čuti iskustva Tatjane Vasilevske, a ona je svoju prvu dozvolu za stjuardesu dobila 1993. godine. Iako mnogi kada vide stjuardese pomisle samo na posluživanje jela i pića, njihove dužnosti obuhvaćaju i brigu o sigurnosti. Također, znaju pružiti prvu pomoć ako nekome pozli, pritom obavještavajući pilote, a oni odmah izvanredno slijeću da bi osoba mogla dobiti svu potrebnu pomoć na tlu. Osim toga, redovno vježbaju simulacije raznih scenarija i hitnih situacija da bi znale reagirati u njima. No, još važnije, ako se bojite letenja, možete to bez srama reći kabinskom osoblju i ono vam onda može pomoći. Često kabinski djelatnici, ističe Vasilevska, i sami mogu uočiti ako ste nervozni te vam tada pristupaju i pitaju jeste li dobro, spremni na to da vam smanje brigu i napetost tijekom leta.

Pilot nam otkrio veliku utjehu za let preko Atlantika: 'Otkazao mi je motor, ali na sve smo spremni'

No najveću pažnju, pa time i najviše pitanja svih polaznika, privukao je kapetan Damir Miškec, umirovljeni pilot. Kad se zbroje svi njegovi sati letenja, ispadne da je u 46 godina karijere skoro dvije godine proveo isključivo u zraku. Podsjetio je da je letenje najsigurniji oblik prometa na svijetu, istaknuvši da devet tisuća komercijalnih zračnih luka diljem svijeta dnevno obavi između 100 i 130 tisuća letova te je stalno u zraku 12 do 14 tisuća aviona, čime se na godišnjoj razini preveze oko 4,4 milijarde putnika, više od pola stanovnika planeta. Istaknuo je da avioni, upravo radi sigurnosti, ne mogu biti u zraku dulje od 75 ili, u nekim kompanijama, do 85 sati mjesečno.

Polaznicima je na razumljiv način opisivao njihove dijelove, čvrstinu i testove koje prolaze, procese polijetanja i slijetanja, kao i to da je standard svih velikih aviokompanija da piloti jednom u šest mjeseci idu na simulator te vježbaju za izvanredne i hitne situacije, poput gubitka motora, hidraulike, struje itd. No, kako je rekao kapetan Miškec, u svojoj karijeri imao je samo jedan veliki problem i uspješno ga je riješio.

'Otkazao nam je motor na polijetanju iz Singapura za Manilu. Nije bilo nikakve razlike, avion i dalje leti, samo ima manje performansi. No za to smo istrenirani, a od svega što smo trenirali na simulatoru ni dva posto toga nije mi se dogodilo zato što su avioni sigurni. Ovo se slučajno dogodilo, a odradili smo proceduru i cijelo vrijeme bili u kontaktu s kontrolom leta; dobili smo prednost, drugi su se avioni micali i normalno smo sletjeli. Posada je zbog stresa otišla u hotel, a putnici su čekali dva i pol sata novi avion za Manilu s novom posadom. Naravno, putnici su sve znali jer ih moramo informirati, kao i kabinsko osoblje, koje je isto bilo zavezano i čekalo da piloti rade svoje. Bili smo u hitnoj proceduri, nema tad kava i sokova. Sletjeli smo i život ide dalje', prisjetio se kapetan Miškec.

Zanimljivo, istaknuo je i da se mnogi boje, primjerice, leta preko Atlantika jer misle da im nema spasa ako iskrsne neki problem između Europe i Amerike. Međutim, kako je pilot objasnio, čak i na dijelu za koji se na karti čini da je ispunjen samo vodom ima više opcija za hitno slijetanje, npr. Island, Grenland i Newfoundland, i uvijek se to može izvanredno učiniti ako je potrebno. Čak i za naš put u Osijek rekao je da ćemo se, ako se dogodi neki problem, jednostavno vratiti u Zagreb.

'Polaznici ovog tečaja očito žele letjeti avionom. Jedino je mala barijera tome strah, a on je različit kod svakoga jer se ljudi boje raznih stvari. No prvo čega se svi moraju sjetiti je da milijuni putnika lete svaki mjesec, a avioni su savršeno napravljeni', ustvrdio je Miškec, poručivši onima koji se boje da moraju vjerovati u sebe.

Kratka noć u propelercu: Fokus na zvukove, pomoć kada uhvati panika

Nakon skoro 12 sati tečaja konačno je došlo vrijeme za veliki test: let do Osijeka u malom propelercu SAAB 340, a on sa svoje desne strane ima dva te s lijeve po jedno putničko sjedalo. Kapetan Miškec više puta ga je opisao kao Porsche među avionima i istaknuo da će biti malo bučniji od jet mlažnjaka. Kratki put prema zračnoj luci prošao je uz riječi podrške predavača, ali i međusobno svih nas koji smo se upustili u ovaj za nas vrlo rizičan pothvat. Neki su bili malo šutljiviji dok su se drugi zezali i smješkali, maštajući o tome da ćemo u Osijeku popiti čašu šampanjca. Na tragu savjeta psihologinje i terapeutkinje da se svi nose sa strahom na svoj način, svatko se fokusirao na ono što mu je bilo najvažnije.

Osobno, nisam mogao stajati pa sam se prešetavao, dirao po ramenima, u kojima sam osjećao napetost, te radio mikropokrete rukama, što me doista smirivalo i omogućilo mi da maknem misli s mračnih predviđanja koja se naposljetku, jer čitate ovaj tekst, ipak nisu ostvarila.

Konačno, ušli smo u zrakoplov te sam se smjestio pokraj prozora. Možda je do činjenice da sam znao da nisam jedini koji se boji na ovom letu ili do brojnih informacija koje do sada nisam imao, a možda i do saznanja da se uvijek mogu obratiti kabinskom osoblju ako me uhvati panika i da se nitko neće naljutiti zbog toga – sve u svemu, bio mi je ovo dosad najopušteniji ulazak u avion. Nažalost, nije svima bilo tako. Neke je uhvatila panika, ali su uz podršku naših predavača ipak odlučili vjerovati im te su ušli u zrakoplov.

U svakoj fazi leta, od polijetanja do slijetanja, kapetan Miškec opisivao nam je svaki zvuk, od motora do hidraulike, omogućivši nam da osvijestimo sve ono što se i zbog čega događa. Predavači su nas obilazili i razgovarali s nama, a psihoterapeuti su čak provjeravali jesu li nam ruke tople i kako se nosimo s tim iskustvom. Nekima je taj proces išao teže, od hladnih ruka do napadaja panike, ali to nije ništa neobično niti razlog za sram, a naši su predavači svakome bili spremni pomoći, razgovorom ili čak dodirom, kako bi ih umirili tijekom leta, osvijestili čega se boje te omogućili da se suoče i razumiju strah dok ih obuzima.

Na kraju smo sretno sletjeli u Osijek te smo svi osjećali sreću i zadovoljstvo jer smo otišli do kraja i doista probili noćno nebo. Javio sam se svojim najbližima i poslao poruku urednici da ne treba za ujutro pisati dirljiv nekrolog o meni pa se pridružio grupi u pijuckanju šampanjca.

Neki polaznici već u busu gledali su karte za let: 'Nisam znao hoću li ući, ali i dalje moram raditi na sebi'

Budući da smo putovali redovnom linijom te nije bilo nijednog povratnog leta, u Zagreb smo se vratili autobusom. U avionu smo tek pri slijetanju osjetili blagu turbulenciju te smo se zezali na račun autobusa koji se skoro pa cijelo vrijeme tresao prolazeći slavonskom autocestom. Nakon što smo prošli ono najgore, moj suputnik, 29-godišnji Toni iz Splita, i ja smo malo 'službenije' popričali o njegovoj motivaciji za odlazak na ovaj tečaj. Ovo mu je bio prvi let, a obavio ga je nekoliko dana prije putovanja u Pariz jer sa suprugom ide u Disneyland.

'Bilo je odlično. Iskreno nisam znao hoću li ući u avion. Odradili smo let uz male poteškoće, no sve se to prebrodilo uz ovu ekipu. Osobno mi je najvažnije bilo čuti psihologinju, vizualizirati sve i čuti iz nečijih usta da je u redu osjetiti tlak u ušima i preznojiti se, da je to normalna pojava. Ali i dalje moram raditi na sebi i definitivno ću još ići na psihoterapiju, a ovo danas pomoglo mi je barem 80 posto', rekao je Toni, dodajući da će sada biti manje nervozan zbog puta u Francusku.

Upitan što mu je točno uzrokovalo strah od letenja, rekao nam je da nema neki poseban razlog te da je možda stvar u tome što nije letio dok je bio mlađi. Konkretan okidač nije imala ni polaznica s kojom sam tračao medijski senzacionalizam. Zamolila me da njezin identitet ostane tajan, ali je navela da je prije ovog tečaja bez problema letjela 15 godina.

'Nije mi se dogodilo neko posebno traumatsko iskustvo i izazvalo mi nelagodu. Ali u jednom trenutku prorijedila su mi se putovanja i zadnjih šest godina osjećam izrazitu nelagodu dok letim. Prijavila sam se na tečaj jer sam počela izbjegavati avione, što je utjecalo na moje odluke kamo ću ići na godišnji odmor. Prošle godine mi je let do Hong Konga bio izuzetno stresan i izazvao dosta nervoze', rekla nam je.

Dojmovi pak s leta do Osijeka bili su joj odlični zbog korisnih stvari koje su nam pomogle da se pripremimo, kako kaže, 'možda ne za današnji, ali za buduće letove'.

'Osobno mi je najvažnije bilo predavanje o meteorologiji zbog straha od turbulencija. Interakcija kabinskog osoblja i piloti pokazali su mi da su profesionalci koji znaju svoj posao, obavljaju ga po visoko reguliranim procedurama i ulijevaju sigurnost svima nama koji letimo avionom. Pomogla mi je racionalna spoznaja da s nama leti ekipa s našeg tečaja. Ne mogu reći da će mi ovako biti i u budućnosti, ali mislim da je dobar početak', sažela je svoje dojmove naša sugovornica.

Idući tečaj u rano proljeće: 'Uvijek napravi promjenu'

Dok su u busu neki spavali, neki su već gledali cijene avionskih karata planirajući putovanja, a zadovoljan je bio i voditelj Matija Emer. Cijelu grupu ocijenio je dinamičnom i veselom te je već u pripremama za idući tečaj, a planiraju ga u rano proljeće 2026. godine. Općenito, budući da nemaju sponzore i uzimaju redovne linije jer bi inače bio preskup – ovisno o situaciji – za polaznike mogu organizirati dnevni ili, kao u ovom slučaju, noćni let. No neovisno o tome kada je na rasporedu, upravo je on ključni aspekt.

'Teorija i vježbe čine fenomenalnu podlogu, ali da bi cijela stvar uspjela, moramo na let i time tečaj uvijek napravi promjenu, čak i kod polaznika s izuzetnim strahom koji prolaze kroz stvarno neugodan i težak proces', istaknuo je Emer prednosti ovakvog pristupa.

Dodao je da im se može obratiti svaka osoba koja želi imati slobodu odabira kojim će prijevoznim sredstvom putovati, ali i istaknuo da u njoj prvo treba sazreti odluka o tome i želja za promjenom, nakon čega dolazi vrijeme za suočavanje sa strahom. Svi zainteresirani mogu ispuniti obrazac na njihovoj stranici i potom će im se organizatori javiti za idući termin jer se tečajevi odvijaju jednom do dvaput godišnje.

Ljudima koji se boje letenja doista nije lako, a još je teže ako nemaju razumijevanje okoline. Kako oni koji se ne boje toga mogu pružiti podršku onima koji se plaše?

'Jednostavno, empatija je najvažnija. Razumijem da će nekima to biti smiješno, ali najbitnije je da shvatiš da imaš problem i da si ga spreman riješiti pod bilo koju cijenu, da si na čisto sa sobom. Puno je manje bitno što će drugi reći od onoga što ćeš napraviti za sebe', zaključio je Toni dok smo razgovarali o zanimljivoj, ali i stresnoj nedjelji, nakon koje nam je samo nebo granica.