Nema tog zanimanja koje nismo sanjali kao klinci. Mi, odrasli u devedesetima, često smo htjeli biti sve ono što smo gledali na televiziji.

Manje-više svi mi koji nismo imali 'dvije lijeve' i znali smo udariti loptu u glavama smo već bili prvo u Dinamu ili Hajduku, pa onda u Manchester Unitedu ili Real Madridu. U pauzama od velikih nogometnih karijera razmišljali smo o ostalim usmjerenjima, a glavni izvor inspiracije nerijetko su bile – videoteke.

Pa smo manje-više svaki film gledali tako da smo proučavali bismo li mi mogli biti u ulozi glavnog lika. Neki klinci su htjeli biti Terminator i Robocop, neki heroji iz vesterna, a moj 'fiks' bio je 'Top Gun'. Glavna ideja kultnog filma iz 1986. godine s Tomom Cruiseom bila je promoviranje i podizanje imidža američke vojske te poticanja mladih Amerikanaca da joj se pridruže.

Ni State Department vjerojatno nije bio svjestan da će snimiti film koji tako dobro, možda i najbolje od svih, dočarava gušt letenja, osobito borbenim avionima. Ne znam koliko se mladih Amerikanaca zahvaljujući 'Top Gunu' prijavilo u vojsku, ali siguran sam da su milijuni klinaca diljem svijeta, a među njima i ja, sanjali da budu kao legendarni Maverick.

Svi pamtimo Top Gun

Kožna pilotska jakna, Ray Ban Aviator, F-14 Tomcat, Kawasaki Ninja Z900... Znate onu scenu kad Maverick na motoru vozi u zalazak sunca i dolazi do kuće Kelly McGillis, a svira 'Take My Breath Away'... Ili kad juri pistom uz Tomcat i smije se od uha do uha. E, to smo sanjali.

Vrlo brzo sam shvatio da od karijere vojnog pilota neće biti ništa jer mi bude zlo na običnom rollercoasteru. Najbliže što sam došao Maverickovoj ulozi bila je kupovina identične jakne i sunčanih naočala te odlazak na nosač aviona u Kaliforniji, na kojem je bio sveti gral: umirovljeni F-14 Tomcat. I to je bilo to.

Da premotamo malo unaprijed... Letenje mi je bio i ostao san. Škola za civilne pilote bila je jednostavno preskupa, u kokpit civilnih aviona baš i nisi mogao ući i ostala je nada da će se nekad negdje otvoriti neka opcija da sjednem u pravi kokpit i poletim. I oni cringe momenti na nekom od svjetskih aerodroma, na kojima si bio na desetke puta, kad gledaš polijetanja i slijetanja i maštaš...

I tu se niotkud pojavila Eva Pavić s početka priče, na koju sam naletio igrom slučaja. U jednom društvu prije ljeta ispričala mi je da je i ona, baš kao i ja, sanjala da bude pilotkinja, ali je u toj želji bila malo odlučnija pa je to i ostvarila. I ne samo to, već je željela svima nama koji smo sanjali da ćemo pilotirati avionom omogućiti to iskustvo.

Eva je pokrenula Skylab, uslugu koja vodi jednu ili više osoba na 90-minutni let iznad Varaždina ili Zagreba (ovisno o uvjetima). U zrakoplovu, Cessni Skyhawk II, najviše su tri gosta te licencirani instruktor koji se brine za to da sve prođe u najboljem mogućem redu.

'Želim ljudima približiti avijaciju, a ona je predivan, rekla bih, sport i profesija koja nama na ovim prostorima nije toliko bliska. Ne moraš biti pilot da bi malo letio, nije to rezervirano samo za pilote i stjuardese. Unutar Skylaba imam nekoliko projekata popularizacije avijacije, a sve je to, naravno, u strogo kontroliranim uvjetima. Moja jednostavna želja je da što više ljudi to iskusi', rekla mi je Eva, a inače ima doktorat iz ekonomije i bila je u biznisu s nekretninama.

U međuvremenu je prije dvije i pol godine otvorila salon za nokte za vlastiti gušt, a prije nekoliko dana i salon za uljepšavanje. Profesionalno se bavi i ronjenjem, a radila je i u avijaciji kao voditeljica tvrtke za edukaciju aviomehaničara.

'Avijaciju znam s više strana. To je moja ovisnost; navučeš se i samo želiš još i još', kaže Eva.

Moj let dogovarali smo nekoliko puta, ali nam nije išlo na ruku. Te kiša te vjetar te obaveze... Dok jedan dan nije došla poruka: 'Ponedjeljak, 10 sati, Lučko?' I to je bilo to. Vadi jaknu Toma Cruisea iz ormara, čisti avijatorice i – pravac Lučko.

Na tom već pomalo derutnom zagrebačkom sportskom aerodromu dočekali su me Eva i Marko, inače civilni pilot Ryanaira, koji radi kao instruktor letenja. I dok je Eva ispunjavala svu potrebnu papirologiju (ima je, vjerujte), Marko me upoznavao s kontrolama Cessne te tisuću i jednim prekidačem koji se nalazio pred nama.

Kao pravi piloti!

Teško je bilo zamisliti boljeg tipa za prvi susret s avionom na ovaj način. Moju fascinaciju i oduševljenje Marko je kontrolirao svojom smirenošću, kao da vozi bicikl, a ne avion. A Eva se samo smješkala na zadnjem sjedalu, nagledala se ljudi koji prvi put sjedaju u kokpit.

Kad smo prošli osnove i kad su mi objasnili što je što u avionu, krenuli smo sa strogim pripremama za let. Sve na engleskom, kao pravi! 'Mixture - Rich!', 'Carburetor heat - Cold!', 'Master Switch - On', 'Throttle - Open!', 'Ignition Switch - Start!'.

Buka koju podiže Cessna možda nije kao u Tomcatu ili u Airbusu, ali je za mene bila prava grmljavina. 'Delta - Mike - Golf, spremni za polijetanje s Lučkog', nešto tog tipa javio je Marko u toranj, zarolao Cessnu po Lučkom i – poletjeli smo. Inicijalno oduševljenje time što sjediš u kokpitu zamijene instruktorove riječi preko slušalica: 'You have controls!'

Iako samoubilački zvuči to da je instruktor letenja dao avion u ruke nekome tko je njime upravljao samo u nekoj jeftinoj videoigri, Eva i osobito Marko ništa ne prepuštaju slučaju. Naša Cessna ima dvostruke komande tako da, čak i da zaribam nešto, Marko je tu da sve ispravi. A čak i da hoćeš, ne možeš nešto kardinalno zeznuti jer je Cessna, kako kažu njih dvoje, 'krava' koja je teška i spora pa isto tako reagira na komande.

Mislio sam da je samo upravljanje zrakoplovom, kad je u letu, puno veća nauka nego što jest. No samo skretanje, poniranje i dizanje je, uz instrukcije, zaista lako. I prekrasno, jer to je taj trenutak u kojem upravljaš avionom, o čemu si sanjao čitav život.

'Ajde sad desno, ići ćemo preko centra grada prema istoku. Koji si kvart? Aha, Savica. Onda ćemo preko tvojeg kvarta nazad na Lučko', rekao mi je Marko i pustio me sljedećih 20-ak minuta da letim iznad Zagreba. Čak me i navodio da namjestim avion na liniju slijetanja na pistu, ali nisu bili toliko ludi da bi me pustili da odradim slijetanje. 'To ću ja, ha, ha', rekao je Marko i rutinski spustio avion, kao što svakog dana spušta Airbus.

Zamijenili smo se u kokpitu, Eva je sjela naprijed, a ja otraga, pa su mi priuštili sve ono zbog čega nisam mogao biti vojni pilot. 'Malo ćemo nešto isprobavati...', rekla je Eva pa naglo okrenula avion u desni krug i tako se spuštala. Nisam se ni snašao, a skrenula je još jednom, još jače. 'Eto, ovo ti je 2,5 G', rekao je Marko u slušalice, ne znajući da bi me vjerojatno morali buditi iz nesvijesti da je bilo još 0,1 G više.

Njima je to bilo kao dobar dan, meni baš i ne, a bio je to i jako mali prozor za ono što prolaze vojni piloti. Cruise nije, ali pravi piloti lovca u oštrim manevrima osjećaju i sile od 9 G, a obične smrtnike instantno bi uspavale i one od 4 do 6 G. Nasreću, nismo to isprobavali, ali jesmo fotografiranje ispred Cessne.

Nemam vam ništa drugo dodati osim da ovo iskustvo morate doživjeti.