Američki predsjednik Barack Obama je skoro u potpunosti ignorirao zemlje Latinske Amerike u prvoj polovini svoga mandata, pa je krenuo na četverodnevnu turneju u Brazil, Čile i El Salvador kako bi repozicionirao SAD pred sve većom prisutnošću Kine u tom djelu svijeta. Ipak, američki je predsjednik ponudio premalo, a i duboko razočarao svojim govorima
U Brazil je prošle subote Barack Obama stigao nakon što ga je tamošnja diplomacija polila kantom hladne vode suzdržanošću tijekom izglasavanja rezolucije o Libiji u Vijeću sigurnosti UN-a. U predsjedničkoj palači La Moneda u Santiagu, gotovo da mu se nije ni pljeskalo, a iz katedrale u El Salvadoru je otišao potiho nakon nekoliko minuta stajanja pred grobom mučenika nadbiskupa Oscara Romera, ubijenog kao i još 30.000 građana, zahvaljujući tadašnjoj podršci SAD-a diktaturi i eskadronima smrti.
Iako je najznačajnija gesta cijeloga puta to pokajničko stajanje pred grobom nadbiskupa Romera, govor u Santiagu bio je najavljen kao veliki, epohalni trenutak, sličan onomu kada se u lipnju 2009. obratio muslimanskome svijetu u Kairu, ali je, na veliko razočaranje Čileanaca (i na veselje Argentinaca koji su bili bijesni što ih preskače i ignorira), Obama u Čileu ponovio poznate fraze i izbjegao prave teme za jednog američkog predsjednika njegova formata.
U prvome redu, Obama je trebao prihvatiti odgovornost za štetne politike SAD-a u prošlosti. Latinska Amerika, razumije se, nema potrebe ponižavati američkog predsjednika. Čini se da neangloamerički dio kontinenta ne traži osvetu ni romantičarski užitak da se imperiji stavi na koljena.
Ledena dvoranana 'Svi smo Amerikanci'
Dok je SAD bio zabavljen drugim poslovima, veći dio latinoameričkih je društava evoluirao i dosegao razinu praktičnog pragmatizma. Nitko osim povjesničara ne vraća pogled u prošlost da bi mogao živjeti sadašnjost i nije potrebno da Obama to naglašava. Ali znati gledanje u budućnost Washington ne smije interpretirati kao izgovor da se krije prošlost.
Svi pak, oni sa sjevera i oni s juga, moraju se pomiriti. Tko god u ime SAD-a govori Latinskoj Americi kako koračati, mora pronaći načina da se javno prihvati odgovornosti zbog podrške diktaturama koje su devastirale ekonomiju i društvene odnose u drugoj polovini XX. stoljeća. Palača La Moneda u Santiagu bila je idealno mjesto za to, ali se Obama nije osudio ništa konkretno kazati.
Doduše, obećao je pomoći u istrazi o okolnostima tragične smrti predsjednika Salvadora Allendea tijekom vojnog udara generala Augusta Pinocheta 1973. (tvrdilo se da se ubio u predsjedničkoj palači pucnjem iz sačmarice, ali u to se sve manje vjeruje), kao i u istrazi sve prihvaćenije teorije u ubojstvu predsjednika Eduarda Frei Montalva, ali ništa nije kazao o odgovornosti američkog predsjednika Richarda Nixona i Henryja Kissingera u pomoći vojnom udaru, nakon čega je ubijeno 3.000 Čileanaca.
Obama je na španjolskom kazao: 'Svi smo mi Amerikanci', u rečenici koja je trebala probuditi aplauz, ali je dvorana ostala tiha. Dapače, ledena.
Što s Kubom i Chavezom
Drugo je pitanje bilo kubansko. Zamara već Obamino prozivanje Kube kao nedemokratske zemlje jer to ne daje više nikakve mogućnosti za napredak sve dok SAD ne ukine opći embargo i ne uspostavi pune diplomatske odnose.
Embargo je arhaična metoda koja samo koristi jačanju revanšističkog duha kod ekstremno desne kubanske emigracije, naročito one u Miamiju, ali i kao opravdavanje režima koje nude braće Castro. Kad bi SAD poveo progresivnom politikom, dao bi puno većeg prostora iskrenom pritisku drugih zemalja Latinske Amerike u korist demokratizacije otoka.
Treće veliko poglavlje je pitanje vladavine Huga Cháveza. Da je Obama bio učinkovit u prethodnim izazovima koje eskivira, imao bi pravo, što je i potrebno, snažno udariti na sistem chavizma, i to ne zbog proklamiranoga socijalizma ili zbog izazivanja, smatra se i više nego toga, pozicioniranjem uz Iran ili Hezbollah, koliko zbog opasnosti koju Chávez predstavlja za regiju.
Obama oklijeva, a Chávez ga izaziva. Opasnost za demokraciju u Latinskoj Americi više nije (odavno to već nije) povratak prema diktatorskim profilima vladavine, već degeneracija demokratske vladavine s korupcijom i totalitarnim metodama, kao što jest slučaj s vladavinom Cháveza u Venezueli. Više, dakle, nije dovoljno da Obama promovira demokraciju, već je potrebno da zemlje Latinske Amerike kažu što demokracija jest, a što ona nije.
Sjena gromoglasne tišine
Jučerašnjim krajem turneje u El Salvadoru, jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu, sa 52 ubojstva na 10 tisuća stanovnika, zemlji koja ima trećinu svojih ljudi u SAD-u, Obama je nastojao dati poruku odlučne borbe protiv narkokartela koji vladaju u trokutu Gvatemale, Hondurasa i El Salvadora te je najavio osnivanje posebnog fonda od 200 milijuna dolara (novac će dati SAD, neke zemlje EU-a i neke iz Latinske Amerike) za borbu protiv kriminala, odnosno za pomoć mladima da ne odu u redove kriminalaca.
No, čini se da je Obamina avantura ostala u sjeni gromoglasne tišine koja izvire iz groba nadbiskupa Romera, ubijenog u katedrali 1980, od iste one ruke koju su naoružali Reaganovi falangisti, a koji su tvrdili da je nadbiskup, inače konzervativan i blizak bogatima, ali skandaliziran divljaštvom desnice nad sirotinjom, za Latinsku Ameriku ono što je Ajatolah Homeini bio za Iran i za taj dio svijeta, pa je metak u nadbiskupa zamijenio metak koji bi Reagan rado isprašio u lubanju vođe iranske revolucije.
Obama nema rješenje za bit problema koji je nastao američkom podrškom diktaturama, a posebno onoj u El Salvadoru: kriza pogađa obitelji, ljudi iseljavaju u SAD, iz SAD-a stižu devize, devize pomažu da se ne proizvodi, što dovodi do veće nezaposlenosti i novog vala iseljenika u SAD i tako dalje, pa se iz začaranog kruga nitko ne izvlači kako treba. A nasilje samo raste.
Prerani povratak kući
Obama je, da zaključimo, promašio turneju, mnoge razočarao, a i pitanje je hoće li uvjeriti Brazil ili, recimo, Čile, da ne izvoze hranu u Kinu ili da od nje kupuju tehnologiju, ako Kina pruža zemljama Latinske Amerike onaj ekonomski bum sličan procvatu početkom XX. stoljeća (samo je Brazilu lani posudila 10 milijardi dolara u zamjeni za naftu).
Promatrao sam kako čak četiri čileanska predsjednika: Patricio Alwyn, Ricardo Lagos, Eduardo Frei i Sebastián Piñera, pažljivo i neveselo slušaju Obamu i znam da je bilo tko od njih, svejedno bio ljevičar ili konzervativac, mogao napisati za američkog predsjednika puno bolji govor.
Onaj tko je pisao govore za Obamu, očito je, već dugo ne prati što se zbiva u Latinskoj Americi i uopće ne shvaća što se u kontinentu događa. A možda u tome neće ni uspjeti jer se Obama požurio natrag u Washington i skratio turneju. Mora se pozabaviti, konačno je i to doživio, vlastitim, libijskim ratom.
