Hrvatski političari često uzimaju primjer Švedske kao uzora kada su posrijedi stupanj demokracije, visok životni standard, učinkovitost socijalne države i iznimno odgovorna vlast na svim razinama. Kapitalizam s najljudskijim licem, reklo bi se. No, koliko je Skandinavija – i zemljopisno i politički – daleko od Balkana, uključujući i onaj zapadni, nije teško uočiti svaki dan. I dok u Švedskoj najviši državni dužnosnici odstupaju i na najmanje korištenje javnih resursa u privatne svrhe, takav je scenarij u Hrvatskoj iznimka, a ne pravilo. Ipak, jedno bi se iskustvo iz nedavne švedske političke prošlosti lako moglo primijeniti i u Hrvatskoj s obzirom da se teško oteti dojmu da u zemlji neprestance traje kampanja za neke izbore: parlamentarne, predsjedničke, lokalne, europske, unutarstranačke,... Šveđani su, naime, od 1970. do 1994. u odnosu na najveći broj država konsolidirane demokracije, provodili izbore za svoj jednodomni parlament Riksdag svake tri, a ne svake četiri godine. U to je vrijeme i odaziv švedskih birača na parlamentarne izbore bio najviši, ponekad iznad 90%. Od 1994. Švedska se vratila na četverogodišnji mandat svojih parlamentaraca, ali su se ranija iskustva pokazala itekako važnima. Hrvatska pak, osim između 1995. i 2000., nikad nije imala saziv Sabora koji je izdržao pune četiri godine mandata.

S obzirom na trenutačne aktivnosti predsjednika najjače stranke vladajuće koalicije, odnosno suradnje u reformskoj Vladi kako se to službeno zove, te predsjednika najjače oporbene stranke, čini se da u Hrvatskoj i dalje traje intenzivna izborna kampanja. Međutim, ne za parlamentarne izbore, nego za unutarstranačke izbore koji će obilježiti predstojeće tjedne i mjesece. Na pitanje kojim se poslom bave Tomislav Karamarko i Zoran Milanović najveći bi broj ispitanika sigurno odgovorio da su po zanimanju predsjednici svojih stranaka HDZ-a odnosno SDP-a. Točno, ali oni te dužnosti obavljaju volonterski, dok ih građani Republike Hrvatske plaćaju kao prvog potpredsjednika Vlade, odnosno kao zastupnika u Hrvatskom saboru. Obojica su na prošlogodišnjim izborima dobili najveći broj preferencijskih glasova te sadašnje dužnosti u vlasti –izvršnoj i zakonodavnoj – obnašaju s punim legitimitetom. Pritom je Tomislav Karamarko de facto najutjecajniji član nove Vlade s obzirom da iza njega stoji najjača stranka čiji je predsjednik i Domoljubna koalicija koja je na izborima osvojila najveći broj saborskih mjesta. Zoran Milanović također je jedan od ključnih hrvatskih političara čija stranka i pripadajuća koalicija igraju važnu ulogu u parlamentu te se bez njih ne mogu mijenjati ni Ustav ni ustavni zakoni.

Ukratko, predsjednik HDZ-a kao potpredsjednik Vlade i predsjednik SDP-a kao saborski zastupnik i šef oporbe upravo na svojim radnim mjestima mogu i trebaju činiti sve kako bi promicali svoje politike u javnom interesu. Ipak, ljuti su politički suparnici trenutačno puno više posvećeni svojim strankama nego li državi u čijoj su vlasti. Da u hrvatskoj politici vladaju procesi kao u primjerice švedskoj, njemačkoj i britanskoj politici, predsjednik stranke koja je izgubila izbore do kojih je bila na vlasti, već bi odavno dao ostavku, a za njegovo bi se mjesto natjecali drugi kandidati. To u Hrvatskoj, poglavito kada je riječ o najvećim strankama, nije demokratsko pravilo. S druge strane, predsjednik najjače stranke u parlamentu, koristio bi svaki trenutak svog rada u novoj izvršnoj vlasti kako bi upravo na tom mjestu pokazao da radeći u korist građana i države na najbolji način promiče interese i svoje stranke. Ni to nije pravilo.

U Hrvatskoj je pravilo, a koje se očito naslijedio od jednostranačkog sustava prije 1990., da se prava politika kroji unutar stranke, a ne unutar državne vlasti. Jer – što se odluči na stranačkom vrhu, to će se ionako provesti u državi. I dok je prije 1990. to bila baština totalitarizma i posttotalitarizma u raspadanju kako takve sustave nazivaju teoretičari autokratskih poredaka i pokušaja njihove tranzicije u demokratski, u demokratskim sustavima političke stranke su pod nadzorom države, a ne akteri kojima je država instrument. Tako bi barem trebalo biti. No, teško je mijenjati navike, osobito kada navike neprestance daju rezultat u nagomilavanju moći. Zato je u hrvatskoj politici i dalje ključno biti na čelu stranke. Vlast u državi dođe i prođe, ovisno o (ne)uspjehu na izborima, ali je zato vlast u stranci kudikamo čvršća i isplativija u kontroliranju političkih procesa i unutar stranke, i svugdje gdje stranka može utjecati, od raspodjele parlamentarnih dužnosti preko javnih poduzeća i ustanova do lokalnih razina.

Kada bi Tomislav Karamarko kojim slučajem izgubio predstojeće izbore za predsjednika HDZ-a automatski bi izgubio i položaj unutar državne vlasti, a vrlo vjerojatno i bilo kakvu buduću šansu ozbiljnijeg bavljenja politikom. Isto vrijedi i za Zorana Milanovića. Gubitkom mjesta predsjednika SDP-a završio bi svoju političku karijeru i počeo se baviti nečim drugim i na taj način zarađivati za život. Pitanje je samo što bi to bilo, kao i u slučaju svih dojučerašnjih viđenijih političarki i političara. I dok u drugim zemljama političari u politiku ulaze s izgrađenim karijerama te ih nakon politike nastavljaju, hrvatski su političari karijerno nezamislivi bez politike. Stoga nije čudno da su im stranke na prvom mjestu. Problem je pak što na prvom mjestu uvijek mora biti mjesto za koje su izabrani unutar državne vlasti. Posebice u okolnostima permanentne ekonomske, socijalne, a sve više i političke krize u kojima se Hrvatska nalazi već godinama. Možda je rješenje te krize stalno dovođenje političara na dispoziciju preko češćih izbora kao u Švedskoj od 1970. do 1994., ali sudeći prema domaćim interpretacijama stranih iskustava, to bi samo povećalo frekvenciju frustracija.