Slučaj Čede Čolovića, navodnoga hrvatskog špijuna uhićenog u Srbiji, koji već gotovo tjedan dana zabavlja hrvatsku javnost posebno je zanimljiv u kontekstu Zakona o regionalnoj nadležnosti za ratne zločine, zbog kojeg su, između ostaloga, odnosi između dvije zemlje došli do granice usijanja. Zaoštreni odnosi sa Srbijom nametnuli su se kao važno predizborno pitanje u Hrvatskoj
Srbija je u roku od pet dana uspjela uhititi navodnoga špijuna i dogovoriti zatvorsku kaznu, što spada u kategoriju rekorda na kojem bi Beogradu moglo pozavidjeti i sudstvo Sjeverne Koreje. Od mirnog umirovljenika koji živi na relaciji Beograd-Drniš i bavi se vinogradarstvom Čolović je u pet dana postao neprijatelj broj jedan države Srbije.
No nešto je drugo u cijeloj toj priči oko uhićenja hrvatskoga špijuna u Beogradu iznimno važno, a to je krimen koji se Čoloviću stavlja na teret. Proteklih mjeseci i godina on je, prema tvrdnjama srbijanskih medija, prikupljao podatke o časnicima JNA protiv kojih Hrvatska već jest ili bi mogla pokrenuti kazneni progon zbog ratnih zlodjela. I čini se da u Beogradu u toj činjenici ne vide ništa sporno. Međutim, mnogo toga je sporno.
Zločinci bježe u Srbiju, ona im ne sudi
Srpska država dužna je progoniti osobe koje su počinile ratne zločine tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije iako je svima jasno da se te istrage ne provode, a i one koje se provode opstruiraju se. Hrvatska već godinama traži od Srbije da se pozabavi organizatorima i naredbodavcima zločina u Hrvatskoj tijekom rata, međutim ti zahtjevi s druge strane ne nalaze na odjek. Prava je istina da je utočište od progona pravosuđa Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Kosova većina osumnjičenih ratnih zločinaca potražila upravo u Srbiji te ih ona većinu otvoreno štiti.
Iako se u početku vjerovalo da će Srbija Zakonom o regionalnoj nadležnosti za ratne zločine krenuti u obračun sa svojom mračnom prošlosti, dogodilo se upravo obratno. Srbija je instrumentalizirala Specijalni sud za ratne zločine u političke svrhe kako bi opravdala svoju ulogu u ratu. Sjetimo se samo slučajeva progona bosanskohercegovačkog generala Jovana Divjaka ili hrvatskog branitelja Vladimira Purde.
Specijalne akcije Srbije kao opstrukcija
Zbog svega toga Hrvatska je od Srbije zatražila ukidanje zakona kojim je istrage o ratnim zločinima proširila na područje cijele bivše Jugoslavije jer smatra da si je time neopravdano dala ulogu 'mini Haaga'. U tom kontekstu je i ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač prijetio da će blokirati srpske pregovore s EU-om ako se taj zakon ne ukine, ali je izložen pritiscima saveznika, posebno Njemačke, bio primoran popustiti. Ipak, Hrvatska nije odustala od zahtjeva Srbiji da ukine sporni zakon.
Selektivni primjeri postupanja na suđenjima za ratne zločine upravo na primjeru uhićenja Čolovića dovode u pitanje opravdanost zakona koji si je Srbija dala pravo suditi za ratne zločine kad zapravo ne sudi ratnim zločincima, nego radi upravo suprotno - onemogućava i opstruira suđenja. Tim više upreže tajne službe u specijalne akcije kako bi se zaustavili pokušaji drugih zemalja da se zločinci privedu pravdi. Zbog sakupljanja podataka o ratnim zločincima Srbija je Čolovića zapravo trebala nagraditi i zato se još jednom može zaključiti da Srbiji nije cilj obračunati se s ratnim zločincima, nego političkim manipulacijama nastojati promijeniti pogled na njenu ulogu u ratovima tijekom raspada bivše Jugoslavije.
